Uspomene su nam često jedino ono što nam ostane nakon gubitka voljenih osoba, a među njima i hrpa fotografija. S procvatom ove umjetnosti mogli smo "zamrznuti" lijepe trenutke i prisjetiti se čak i onda kada nam pomalo ispare iz glave. Ako volite fotografiju, svakako ne trebate propustiti drugu samostalnu izložbu mlade fotografkinje Sare Pukanić, inače studentice diplomskog studija fotografije pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Sara kroz izložbu naziva "Toga su dana svi u kući bili sretni'' obilježava intimistički pristup obiteljskom naslijeđu, sjećanju na preminule članove obitelji i ispitivanju fragmentarnosti vlastita identiteta i to kroz tri serije analognim fotografija.
Svaka serija fotografija, koje možete pogledati u petak, 28. siječnja u 19 sati, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, u sklopu ovogodišnje Noći muzeja, jedan je "čin" priče o gubitku, bliskosti, nedovršenosti i čežnji, ali u cjelini funkcioniraju kao prolog za budućnost.
Kustosica izložbe Jozefina Ćurković, ujedno i povjesničarka umjetnosti, u predgovoru izložbi istaknula je da se umjetnica ne suočava samo s konkretnim događajima ili osobama iz svoje obitelji, nego i sa svojom genealogijom kroz portrete i autoportrete, suočavajući se tako s obiteljskim albumom i pripadajućim mu imaginarijem likova i uloga.
Svaku od tema možemo povezati s jednom tematskom odrednicom: suspenzija (Jedna za dušu), rekonstrukcija (Oni i ja) te raščlanjivanje (Roza).
Jedna za dušu
U seriji Jedna za dušu fokus je na portrete autoričina tetka Borisa.
„Boris je bio moj tetak, nepokolebljivi avanturist. U zimu 2019. godine odlučila sam napraviti seriju njegovih portreta. Boris je tada već sedam godina bio onkološki pacijent. Kad sam ga počela fotografirati, nisam mislila da će osam mjeseci poslije preminuti. Moja želja kroz proces fotografiranja bila je približiti se njemu i upoznati mjesta na kojima je on volio provoditi vrijeme, istraživati ih i shvatiti Borisa još bolje. Zadnji put sam ga imala priliku fotografirati za njegov rođendan, u svibnju 2020. Nakon toga je izgledao sve bolesnije te se odbijao fotografirati. Mislim da nije želio razbiti magiju vječnog dječaka", izjavila je Pukanić.
"Autorica ovdje s(a)vjesno i u suradničkom odnosu s protagonistom stvara neku vrstu foto-memoara, doslovce izvodeći fotografiju kao memento mori – zamrzava određen trenutak u vremenu, istodobno sudjelujući u smrtnosti i ranjivosti osobe koju fotografira te neizbježnoj mijeni", rekla je kustosica Ćurković.
Oni i ja
"U seriji fotografija pod nazivom Oni i ja bavim se rekreacijom obiteljskog albuma. Kroz proces fotografiranja odlučila sam se približiti očevu pogledu u ulozi fotografa, ali isto tako približiti se i majci u ulozi modela. Oponašanjem njihovih uloga pokušavam ostvariti dijalog koji je u ovom slučaju neverbalna komunikacija između nas troje", objasnila je umjetnica.
"Oni i ja niz je fotografija obilježen nekom vrstom arheološkog procesa u kojemu autorica vlastitim tijelom rekreira prizore na fotografijama iz obiteljskog albuma. Zauzimajući stavove i odijevajući se u odjeću koju njezina majka nosi na fotografijama što ih je snimio njezin otac, Pukanić je istodobno fotografkinja i protagonistica fotografija; istovremeno je i ona sama i oni, originalni akteri. Autorica interpretira različite aspekte majčina identiteta: domaćice, femme fatale, radnice, trudnice, komedijašice, fotomodela itd.", ističe kustosica.
Roza
"Roza stvara osjećaj skrbi, nježnosti, samopoštovanja i ljubavi te osjećaj prihvaćenosti. Roza je za mene boja univerzalne ljubavi. To je moja omiljena boja. Roza se sastoji od fotografija barbika, moje mame i tate, kreveta, cvijeća, škampa, mobitela, četkica i konaca za zube te mene same. Barbike su simbol toga da sam kroz cijelo djetinjstvo dobivala uvijek ono što sam htjela. Dok se prvi put fotografiram gola, zanima me kako ću se osjećati ispred roze pozadine, ulazeći u vlastiti rozi svijet", istaknula je Pukanić.
"Suprotno fotografijama u kojima dokumentira, komemorira odnosno imaginira komunikaciju s članovima obitelji, autorica u seriji Roza razlaže vlastiti introspektivni proces. Pozadina nam djeluje hladno, gotovo sterilno, katkad se doima da svjedočimo inventarizaciji dijelova nečije stvarnosti. Premda je riječ o autobiografskom radu koji uključuje i autoportrete, naslućujemo da te fotografije nastanjuju i rudimenti prošlosti. Naizgled svakodnevni predmeti podvrgnuti su transformaciji u označitelje opsesije, nemoći, svijesti o vlastitoj privilegiranosti i pojedinih sretnih trenutaka, uspostavljajući izravnu spregu s protagonistima ostalih fotografija i obiteljskim nasljeđem", poručuje Ćurković.
Čitajte i: Unatoč pandemiji, kazališta i galerije nude bogat sadržaj, a mi preporučujemo što pogledati
U četvrtak 17. veljače u Galeriji Galženica održat će se razgovor s umjetnicom kojeg će moderirati kustosica izložbe Jozefina Ćurković.