Irena Vrkljan objavila je više od dvadeset pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja te veliki broj scenarija za televizijske i radijske drame. Njeni su radovi prevedeni na više jezika, suvereno je vladala hrvatskim i njemačkim, a za svoj rad dobila je mnoštvo uglednih priznanja poput Ksaver Šandor Gjalski, Ivan Kovačić, Tin Ujević, nagrade HAZU-a za najbolji roman te priznanja Vladimir Nazor za životno djelo. Od 2008 bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Njezina knjiga ‘Svila, škare’ objavljena 1984., vrlo brzo zaradila je status kultne autobiografske proze koja je udarila temelj takozvanom ženskom pismu.
Iako joj je velika ljubav bila slikarstvo, zbog roditelja se odlučila za sigurniju budućnost pa je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala arheologiju i germanistiku, a početkom sedamdesetih Filmsku akademiju u Berlinu.
U Zagrebu je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bila aktivni sudionik kulturne scene, družila se slikarima Ivanom Piceljem, Miljenkom Stančićem, Edom Murtićem, književnicima Antunom Šoljanom, Ivanom Slamnigom, bila je u mladenačkom braku s pjesnikom Zvonimirom Golobom … Uvijek je govorila da se bolje snalazi među umjetnicima i boemima nego malograđanima koje je prezirala. No zanimljiv i uzbudljiv život u Zagreb odlučila je prekinuti te se krajem šezdesetih uputila u Berlin. Tamo ubrzo upoznaje ljubav svog života, docenta dramaturgije i književnika Benna Meyera-Wehlacka. Počeli su zajedno živjeti samo osam dana nakon što su se upoznali, a u braku su proveli 42 godine, sve do njegove smrti 2014.
LJUBAV NA PRVI POGLED
- Bila je to ljubav na prvi pogled. Već nakon osam dana odlučili smo biti zajedno. Našao mi je stan, jedno siromašno potkrovlje u koje sam se uselila s dvije knjige, ‘Dnevnikom Franza Kafke i poezijom Fernanda Pessoa. Godine 1972. smo se vjenčali, i to više radi mojih papira jer smo htjeli izbjeći birokraciju - prisjetila se u jednom razgovoru početka njihove ljubavi koja je bila protkana i zajedničkim radom. Napisali su zajedno više od 25 radiodrama, živjeli su u Berlinu, redovito dolazili u Zagreb, a nakon njegove smrti, zauvijek se vratila u Hrvatsku.
- Više se ne osjećam kao što sam se nekada osjećala. Bili smo 24 sata zajedno. Bio je jako fin i nježan čovjek. Da je to bio nesretan brak, sada bi mi bilo bolje, a ovako imaš osjećaj da si ostavljen. Željeli smo zajedno umrijeti. Živim u sobi sa slikama i s knjigama i na to mi se sveo život – otvoreno je govorila o svom samotnjačkom životu kojeg je stoički podnosila, a svoje intimne osjećaje skoro do kraja zapisivala je na papir. U posljednjoj autobiografskoj prozi ‘Protokol jednog rastanka’, potpuno se ogolila progovorila o demenciji svog supruga, o boli zbog gubitka, o samoći, besmislu postojanja.... Nije voljela starost, nije voljela ni samoću, ali nije se bojala smrti. O svemu tome progovorila je i u knjizi poezije ‘Pjesme, nepjesme’ objavljenoj 2018.
Kasni autoportret
Ne podnosim svoj glas
svoje misli
ruke
prošlost nedorečenu
sadašnjost otuđenu
ne mogu podnijeti
svoje hodanje
nesigurno
svoje cipele
glupi kišobran
otrcanu tašku
stare pulovere
i ne volim
što sanjam
otrovnu stonogu
i što ju ubijam
umjesto da učinim sve
kako bi me ugrizla.