Tijelo je skladište svih naših emocija - ističe Laszlo Pinter, suosnivač zagrebačkog Centra za integrativni razvoj, koji je gostovao u emisiji Bez brige. Stoga svaka osoba koja potraži njegovu pomoć u procesu osobnog ili profesionalnog razvoja treba proći svojevrsnu fizičku ekspresiju, a jedan od načina pražnjenja napetosti je - lupanje o strunjaču.
- Počinjemo razgovorom o problemu zbog kojeg je osoba došla. Ako je anksiozna i napeta, osvijestit ćemo osjećaje koji je čine takvom i tražiti njihov uzrok u djetinjstvu. Važno je da usporedno s tim artikulira i tjelesno proživi osjećaje koje je dotad izbjegavala, da isplače tugu ili izrazi frustraciju pokretima i glasom. U terapijskom smislu to znači da iz središnjeg i perifernog živčanog sustava ispraznimo psihičku napetost, ali ne na destruktivan način - objašnjava Laszlo Pinter.
Lupanje o strunjaču, primjerice, pomaže osobi da izrazi nakupljenu i potisnutu ljutnju, da je osjeti, prihvati i isprazni napetost.
A kad klijent jednom osjeti učinak tjelesnog proživljavanja emocija, preplavljuju ga osjećaji rasterećenja i zahvalnosti. Trajno potiskivanje i negiranje emocija najčešće dovodi do mentalnih poremećaja, zato je važno još u najranijoj dobi učiti djecu da prepoznaju svoje osjećaje i da ih na odgovoran način te u skladu s dobi integriraju u svoj socijalni život. Tako će izrasti u psihički stabilnu osobu.
- Djeca do vrtićke dobi nemaju problem izražavanja emocija kroz tjelesnu ekspresiju. Kasnije ih učimo da se prilagode zahtjevima okoline, da suzbiju negativne aspekte te ekspresije poput srama, ljutnje, tuge, svega što nije društveno najprihvatljivije. Većina nas je u nekoj mjeri spriječena u pokazivanju spontanih, iskrenih osjećaja. Roditelji koji sami nemaju emocionalnu zrelost neće imati ni kapacitet za zdravu emocionalnu podršku vlastitom djetetu - smatra Pinter.
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji terapeut prati nesvjesni govor tijela i potiče klijenta da ga pojača i dodatno artikulira u svrhu osvješćivanja i dovršavanja nedovršenih emocionalnih stanja i nezrelih stavova.
Tako osobu potiče da osvijesti, uvježba i prihvati zrelije obrasce ponašanja. Ipak, nije potrebno izbacivati sve što je tijelo pohranilo. Važnije je, napominje psihoterapeut, prihvatiti osjećaje koje imamo, ne bježati od njih, nego osvijestiti kako utječu na naše tijelo kad ih osjećamo.
- Tjelesna psihoterapija sliči na mnoge druge psihoterapije, ali stvarni doživljaj kroz tijelo rezultira time da klijent ima stvarno iskustvo dubokog tjelesno-emocionalnog rasterećenja. Verbalno - kognitivne terapije su poput pričanja o plivanju i jasnog razumijevanja tehnike plivanja, a ekspresivna tjelesna psihoterapija uz to pruža i iskustvo plivanja - zaključuje Pinter.