Ovisnici su tužni, nesretni ljudi, uglavnom vrlo inteligentni, neshvaćeni, odbačeni, senzibilni. Tako mi je o ovisnicima prije više od dvadeset pet godina govorila dr. Silvia Altaras Penda. Često sam išla k njoj na razgovore koji su bili duboki, iskreni i izgledali su kao oni koje smo već tada gledali u američkim filmovima. Uvijek sam se iza njih osjećala bolje, razumijevala ljude i život na neki posve drugačiji način.
Često smo razgovarale o ovisnicima. Nisam mogla razumjeti tu slabost, tu potrebu da ne vladaš sobom, da te preuzme neko sredstvo, neka kocka, heroin..
Sjećam se s koliko je strpljivosti u tim razgovorima Silvia skidala stigmu s tih ljudi. Objašnjavala kako su to osobe ranjene duše, kako je svaka ovisnost pokušaj samoizlječenja tog užasnog osjećaja koji nose u sebi, za koji ne znaju ni kada je niti zašto nastao i trajno se uselio u njihova tijela, njihove glave i osjećaje.
Istom toplinom i razumijevanjem priču o ovisnicima je počeo dr. Ante Bagarić: „Svaki ovisnik želi samo jedno, da ga prestane boljeti, da trajno odagna tu nemoguću patnju koju nosi u srcu. Nerazumijevanje tih ljudi, osuđivanje, predbacivanje još dublje ih gura u osjećaj srama, krivnje, i opet u cijeli niz emocija koje ne mogu podnijeti. Nova čaša, nova igla, nova linija ili još jedna partija karata, upravo služe da bi se ti ružni i neizdrživi osjećaji mogli izdržati. I to je krug bez kraja.“
Nemamo svi jednak kapacitet za izdržati život. Netko je jači, netko slabiji, jedni su čvršći, drugi senzibilniji.
Pušači će često reći da im je žao što su s petnaest, šesnaest godina zapalili prvu cigaretu, iz zabave, dosade, da se uklope u društvo. Jednako vrijedi za teške ovisnike. Jednom je čaša ili dvije ublažila taj grozan osjećaj koji ih je mučio, jednom je partija pokera donijela par sto kuna i osjećaj vladanja životom, jednom…
I taj kratkotrajni osjećaj zadovoljstva trajno se utisnuo u sjećanje kao rješenje problema. I svaki put iznova, ovisnik ide po taj osjećaj smiraja, pobjede, sigurnosti. „Naravno da postoji predispozicija za ovisničko ponašanje, ipak i u zrelijim godinama, zbog nekog vanjskog utjecaja, rastave, smrti, korone, potresa čovjek može krenuti u alkoholizam ili neku drugu ovisnost. Okidači su uvijek tu oko nas, zato je važno upoznati sebe, važno je biti svjestan svojih osjećaja, ma koliko bolni oni bili“, govori nam dr. Hrvoje Handl.
Osjećati. To je najgora stvar za ovisnika. On ne želi osjećati, jer u tim osjećajima nema ništa lijepo. Ovisnik je odavno odlučio sedirati svoje emocije. Ubiti ih. Zalediti. I to radi svaki dan nanovo.
Inače smo odlučili kao vrsta, što manje osjećati. Nemamo vremena za to. Bolno je, iscrpljujuće i s neizvjesnim ishodom.
Trčimo, zarađujemo, gunđamo, svađamo se, sve radimo samo da se ne sretnemo s vlastitim osjećajima.
Dok su nam visoko postavljene ljestvice, dok je ambicija na pijedastalu, osobu ćemo proglasiti funkcionalnom i uspješnom, ne vodeći računa koliko je zapravo udaljena od svojih osjećaja.
One ljude koji nisu funkcionalni, a koji su se jednako tako odvojili od tih osjećaja, ali su zagazili u vlastiti pokušaj liječenje narkoticima, kockom, alkoholom, olako ćemo proglasiti luzerima, jadnicima, narkićima.
Manje je važno što se u ovisnosti konzumira. Važno je shvatiti i otkriti zašto i od kuda dolazi žudnja u kojoj ovisnik posustaje. Raskrinkavanje te žudnje, prvi je korak u razumijevanju toga što stoji iza svakog ovisničkog ponašanja.
Naravno, ovisnici nas ljute, ne razumijemo ih, osuđujemo, smatramo ih manje vrijednima, lažljivcima i slabićima. Urođeno nam je da osuđujemo drugo i drugačije. Mi vlastitu destrukciju vrlo lako prenosimo u vanjske objekte. Prije nego li osudimo takve ljude, zapitajmo se što nas točno ljuti kod njih. Pogledajmo u svoje slabosti i sami ih sebi priznajmo. Put je to razumijevanja i drugih koji su različiti od nas.
#ljubavzasve#nijelakoalsemoze