Dogodi mi se da i tri dana ne progovorim ni s kim uživo niti jednu riječ. Uputim se tada u dućan, ništa posebno ne trebam, ali prošetam među policama i pokušavam početi razgovor s prodavačicom na pultu s kruhom dok joj upućujem osmijeh skriven ispod maske. Ponekad je raspoložena, ponekad nije. Na dane kad je dobre volje, komentiramo vremensku prognozu i trenutačne akcije. Na dane kad nije, samo nešto kratko promrmlja, a ja se vratim kući s kruhom, koji mi zapravo niti ne treba, i upalim Netflix. Ponovno.
Priča nam to Matea, žena u ranim četrdesetima. Nema obitelj, ali prije pandemije vodila je ispunjen društveni život. Tri večeri u tjednu vježbala je u fitness centru u kojem je stekla i nekoliko prijateljica. Ponedjeljkom bi išla na pub kviz u kvartovskom kafiću, vikendima bi se nalazila u centru na ručku s prijateljicama ili bi sve zajedno otišle na izlet. Poslovne večere, eventi, putovanja. Večeri uz Netflix bile su iznimka, dobrodošao odmor od užurbanog tjednog ritma.
Onda je došao prvi lockdown, sada već traje i drugi, a Matea sama sebe više ne prepoznaje.
“Uvijek sam se puno poistovjećivala sa svojim poslom. Okružena ljudima po cijele dane, autoritet, stres koji sam zapravo voljela. Onda nam se obujam posla znatno smanjio zbog krize i počela sam raditi od kuće. Telefon bi povremeno zazvonio, ali nije bilo šušura ni brda obveza. Samo ja u svom stanu. I kad bi se ukazala neka prilika, poziv na druženje, ja sam ih počela odbijati i izabirati opet taj Netflix na kojem više ne znam ni što bih gledala. Je li to sad moja osobnost, mogu li se ikada vratiti na staro?” pita se naša sugovornica.
I nije jedina.
Sve veći broj samaca
U Hrvatskoj je, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, 373.120 samačkih kućanstava. Većinu tog broja, 224.181, čine umirovljenici, a nešto manje od 100 tisuća su zaposleni ljudi u dobi od 25 do 65 godina koji su, unatoč činjenici da žive sami, imali živote ispunjene poslom, obvezama, hobijima... Dok se u Hrvatskoj čeka novi popis stanovništva, s obzirom na trendove, lako je pretpostaviti da se broj samaca i povećao. U Velikoj je Britaniji, primjerice, u deset godina porastao za 16 posto.
Nataša Jokić-Begić, profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže kako smo svi posljednjih godinu dana u neobičnoj društvenoj situaciji.
“Svakodnevnim socijalnim kontaktima razmjenjujemo niz informacija kojih nismo ni svjesni, verbalnih, neverbalnih, paraverbalnih, i duga apstinencija od kontakata dovodi do stresa kojeg čovjek ne mora niti biti svjestan. Ljudi su društvena bića. Imaju potrebu za drugim ljudima, da ih gledamo, da razmjenjujemo s njima ideje... Ovo je vrijeme svima vrlo zahtjevno, a u specifičnoj su situaciji samci jer nemaju socijalne kontakte ni u kućanstvu”, objašnjava profesorica Jokić-Begić.
Marko je u kasnim četrdesetima, razveden, djeca su s bivšom suprugom u drugom gradu. Posjećuje ih koliko može, ali većinu dana je sam u stanu, radi od kuće, nema nogometa s dečkima četvrtkom, piva nakon posla petkom...
Nema razloga za pesimizam
“Kao da sam ušao u neki začarani krug. S jedne strane usamljenost i dosada me izjedaju, a s druge, kad mi zazvoni telefon i vidim da je netko od prijatelja ili obitelji tko želi popričati, predstavlja mi napor javiti se. Po tri, četiri dana se ne istuširam, znam da je odvratno, ali zašto, za koga?” iskren je Marko.
“Dio bezvoljnosti koju mnogi osjećaju proizlazi iz toga što nam je svima promijenjen ritam, sporiji je, poremećen u odnosu na prije. Zbog prostornog ograničenja na koje smo sada svi osuđeni vrijeme se razlilo, ljudi se nemaju potrebu pomaknuti pa i najjednostavnije radnje mogu predstavljati napor. Na početku je rad od kuće i lockdown nekima došao i kao odmor, ali sada sve već predugo traje, osjeća se zamor. No, nema razloga za pesimizam. Čim se svijet vrati u ritam, kad se vrati optimizam, i ljudi će se vratiti u stari ritam i navike. Ljudi su socijalna bića, neće ova kriza nekog ekstroverta pretvoriti u introverta”, poručuje profesorica Jokić-Begić.
Društvene aktivnosti i socijalni kontakti koji su činili okosnicu života naših sugovornika samaca u pandemiji su proglašeni “nenužnima” i samim time strogo su ograničeni ili ukinuti (kafići, teretane, eventi...). A oni sami nekako su ostali na margini, pogotovo zato što društvo često za njih smatra da su svojom voljom sami, da je to njihov izbor, što, dakako, nije uvijek tako.
I u potresu sam bila sama
“Svi roditelji koje znam pod golemim su stresom zbog online nastave, u potresu su toliki ljudi ostali bez domova i kako da se ja sad bunim? Čini se razmaženo i bahato, malo si usamljen, nećeš ti problema, govorim sama sebi”, kaže Matea koja se prisjeća i trenutka potresa 29. prosinca. Stvari su oko nje padale s polica, uplašila se, počela se tresti. Kao i svi, kad je stalo, istrčala je van i srela susjede s djecom, parove kako grle jedni druge, umiruju se... A ona zbog pada telefonskih linija nije mogla nikoga niti nazvati.
“U ovoj situaciji svatko od nas osjeća neku vrstu nelagode, nema potrebe da svoj osjećaj i situaciju uspoređujemo s tuđima. Ako vas, recimo, boli zub, nećete umanjivati svoju bol samo zato što nekoga boli više, zar ne? Zato to ne treba raditi ni s emocionalnom boli”, kaže profesorica Jokić-Begić.
Ističe jednu posebno ugroženu kategoriju samaca u ovoj krizi, a to su mladi ljudi na početku samostalnog života, koji bi sad trebali tražiti partnera, sklapati veze, a cijeli im je život na čekanju.
“Prijateljstvo, seksualnost, intimnost, sve je to važno za razvoj osobe”, napominje profesorica.
U njezinu se primjeru pronalazi 27-godišnji Ivan.
“Prije tri godine došao sam u Zagreb zbog posla, unajmio stan, upoznao nekoliko ljudi, ali cijela mi je uža i šira obitelj, kao i prijatelji iz djetinjstva, u Dalmaciji. Kad smo počeli raditi od kuće, moji su dani počeli izgledati kao u onom filmu “Beskrajni dan”, stalno isto. Kad imam dobar dan, čak i nešto odvježbam, pospremim... Ali, puno je onih lošijih kad niti ne ustajem iz kreveta, samo uzmem laptop u krilo”, priznaje Ivan. Ponekad mu se čini da usamljenost osjeća kao fizičku bol. Rupu u trbuhu. Slabost u kostima. A trebao bi proživljavati najbolje vrijeme svog mladog života u velikom gradu.
Blaži lockdown
Problem usamljenosti u posljednjih je godinu dana, od izbijanja pandemije, tema u cijelom svijetu. Hrvatski samci su tu još dobro prošli jer su mnoge zemlje imale, ili još uvijek imaju, puno stroži lockdown i policijski sat i strogo je zabranjeno bilo kakvo posjećivanje. Tako se, primjerice, u Engleskoj smjelo naći s jednom osobom kako biste zajedno vježbali, no samo ako ta osoba živi u vašem okrugu, što je mnogima automatski eliminiralo bliske prijatelje. Za samce su uvođene i posebne mjere, s dozvolama za stvaranje takozvanog balona sigurnih osoba iz više samačkih kućanstava.
Psiholog Simon Jones iz velške udruge za mentalno zdravlje Mind već je nakon prvih nekoliko mjeseci pandemije javno upozorio da će pandemija koronavirusa, osim na fizičko zdravlje, ostaviti vidljive posljedice i na ono psihičko. “Ljudi se bore s izolacijom, stresom, tugom, financijskim brigama te usamljenošću, koju ne treba podcjenjivati”, istaknuo je Jones.
Godina bez dodira
Pandemija koronavirusa ispraznila je azile za pse, vrištali su novinski naslovi sredinom prošle godine. The Guardian je tada pisao da su u Australiji formirane liste čekanja i da se na udomljavanje i kupnju ljubimaca čeka mjesecima, USA Today javljao je prošlo ljeto da su u Americi deseci tisuća ljudi u prvih nekoliko mjeseci koronakrize udomili ili kupili kućnog ljubimca. Pomama za ljubimcima samo je još jedan dokaz da samoća ljudima teško pada i da su zagrljaj i maženje dlakavog četveronožnog prijatelja mnogima, čini se,, jedna od rijetkih utjeha.
Potreba za dodirom jedna je od primarnih potreba ljudskog bića. Stisak ruke, zagrljaj, poljubac, sve što nam je posljednjih godinu dana zabranjeno - nužni su za našu sreću, psihičko, ali čak i fizičko zdravlje.
Doktorica Katherine Fotopoulou, profesorica psihodinamičke neuroznanosti na Sveučilištu u Londonu, to je objasnila za The Guardian.
"Nismo uvijek svjesni potrebe za dodirom. Još prije rođenja fetalni živčani sustav može razlikovati majčino tijelo od vlastitog i nakon rođenja dodir ostaje najvažniji kanal komunikacije u prvim godinama. Dodir je modulator koji može ublažiti posljedice stresa i boli , fizičke i emocionalne. Naše je istraživanje pokazalo da je nedostatak dodira povezan s većom tjeskobom i anksioznošću", objasnila je dr. Fotopoulou i dodala : "U vrijeme jakog stresa - naprimjer, gubitka posla ili žalosti - kontakti s drugima pomažu nam da se smirimo."
Kad odrastemo, nismo svjesni važnosti dodira čak i kad ostanemo bez njega. Ponekad ćemo imati osjećaj da nam nešto nedostaje, a nećemo znati što, objašnjavaju stručnjaci. Stoga ne iznenađuje što su u istraživanju koje je 2020. proveo BBC na 40 tisuća ljudi tri najčešće riječi kojima su ispitanici opisali dodire bile: utjeha, toplina i ljubav.
