Nera Stipičević je lijepa, talentirana - i vrlo hrabra. Scena joj je bila suđena još od najranije dobi, kada je kao djevojčica nastupala po svojem i tuđim dvorištima u rodnoj Makarskoj. Navikla na aplauz, Nera je sudjelovala u TV emisijama u kojima su se ocjenjivale vještine pjevanja i plesanja - prije 12 godina pobijedila je u showu "Ples sa zvijezdama", a 2003. dospjela do finala pjevačkog natjecanja "Story Supernova Music Talents". Završila je i zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, glumila u brojnim predstavama... Ipak, u jednom trenutku ono što je najviše voljela postalo joj je nemoguće. Popeti se na scenu, to je za Neru najednom postalo neizvedivo. Tada je krenula njezina potraga za samom sobom, suočavanje s najdubljim ranama i strahovima. Razgovarala sam s njom o tom bolnom putovanju.
Kako si, Nera, kako se osjećaš?
Sretna sam jer sjedim ovdje s tobom i znam da ćemo razgovarati otvoreno i iskreno. To je prava rijetkost. Moram ti reći da iako se bavim svojom art terapijom, i dalje osjećam razne pritiske. Velika mi je briga na leđima, briga da ono što volim i osjećam dam ljudima na način koji sam zamislila. Veslam uzvodno, ali ponekad se prepustim rijeci da me nosi.
Otvoreno progovaraš o onim dijelovima sebe koji ljudi uglavnom skrivaju, ne pokazuju, zatome. Kako je došlo do toga?
Sve sam u životu napravila kako treba, kako se očekivalo. Ipak, nepravda kojom sam bila okružena me izjedala. U jednom trenutku došla sam do svojeg dna. Nisam više mogla izaći na scenu, pred publiku, a to je moja glavna životna strast. Shvatila sam da je iza toga nešto veliko i nepoznato. Bili su to trenuci kada nisam imala snage ni zamisliti kako će izgledati moj život.
Koliko si imala godina kad si to osjetila?
Bilo je to oko moje tridesete. Imala sam posao, Akademija je bila odavno završena. Razumijevala sam da imam sve i da moram šutjeti i ne žaliti se. A nisam bila sretna. Nisam imala svoj mir. Doduše, nemam ga u potpunosti ni danas, ali prihvaćam da je jedan od mojih zadataka u ovom životu pronaći mir. Baš sam na tvojoj tribini "Bez brige s Dijanom" čula rečenicu koja mi je trebala: doktor Hrvoje Handl je rekao kako mi svi dolazimo na svijet pronaći istinu. Shvatila sam da ako ne upoznam istinsku sebe, ako sebe ne razumijem u potpunosti, da sam potratila ovaj život. Ti trenuci u kojima mi je bilo svejedno jesam li sama, čime se bavim, tko je oko mene - bili su stvarno bolni. Izgubila sam svaki osjećaj smisla, a kao imala sam sve i odradila sam sve. Sama sam prošla kroz to razdoblje. Prije svega počela sam zahvaljivati na osnovnim stvarima, što me pak odvelo u drugu krajnost, u beskrajnu poniznost i zatomljivanje sebe. Imala sam osjećaj da sve što imam dati svijetu nije dovoljno dobro.
Kako si se izborila s tim osjećajima i stanjima?
Bilo je to teško razdoblje u kojem sam po pet-šest sati znala moliti i pisati. Satima je gorjela svijeća, olovka, tridesetak stranica ispisanih mojim razmišljanjima, tugama, ali i srećama. Pomišljala bih kako Bogu kradem dane. Kako ovo nije ni dobro ni konstruktivno. Izjedala me krivnja, ona je stalno prisutna. Shvatila sam da ne mogu tako živjeti i da ću se ozbiljno razboljeti. Ipak, pisala bih i dalje i onda u tim rečenicama tražila one osjećaje koji su se ponavljali, a bili su čista radost. To su mi bili znakovi po putu kojim i danas hodam. Shvatila sam što je moja radost.
Je li to bilo pitanje postavljanja vlastitih granica?
Moglo bi se reći. Shvatila sam da se ne moram svakome svidjeti. Jer kada dođeš iz malog mjesta, zauvijek te prati ona roditeljska rečenica: "Pazi kako se ponašaš, nemoj da mi reču štagod!" Ipak, spasilo me to dijete u meni, strast koja me vodila da nađem svoj put, svoju istinu, pa čak i pažnju koja mi je trebala.
Jesi li uspjela pomiriti te nametnute okvire ponašanja, tuđa očekivanja, sa svojim stvarnim potrebama? Ili se ta bitka još vodi?
Da bih sebe razumjela, ispričala sam sebi priču zašto sam ovdje, zašto gluma, zašto svi ti izazovi koji su me snašli. I dobro se danas nosim s tim. Volim mjesto iz kojeg dolazim, volim svoju Makarsku, mogu razumjeti i prihvatiti sva pravila malog mjesta, ali isto tako i razlučiti koje su bitke moje, a koje nisu. Iz svega toga jasno mi se iskristaliziralo da talenti koji su mi dani nisu samo radi mene, nego i radi služenja društvu. Možda zvuči arhaično, ali ja tako osjećam. Zato ponekad i nosim traveršu (pregaču) kao simbol služenja. Rezultat je to mojih dugih noći samoće, pisanja i preispitivanja sebe. Mislim da nisam ja birala svoje zvanje, nego je ono izabralo mene.
Dopustiš li sebi nekad i uživanje? Jesi li sebi kraljica na toj sceni? Imaš li onu zdravu dozu narcizma koja je nužna za posao kojim se baviš?
Kako ne, ja volim svoj posao. Volim dijeliti i vidjeti da se moj rad sviđa ljudima. Radim, uživam i živim po svojoj duši. Nije uvijek bilo tako, zato su i nastali problemi o kojima govorim. Ja sam voljela plesati, pjevati, glumiti, ali se nisam znala nositi sa svim ostalim što ovaj posao nosi sa sobom. Mislim da sam dosta bolno, ali ipak uspješno preboljela te dječje bolesti. Važnija od nas samih su naša djela, ona ostaju u sjećanjima i kada nas nema. To je ujedno moja zadnja rečenica predstave "Cvit samoće". Jedva čekam da dođeš pogledati da vidiš kako uživam radeći to sa svojim suradnicima, glazbenicima iz Komedije i svima koji su pomogli da predstava ugleda svjetlo dana. Uživam u tome jer živim sebe kroz taj rad. I to beskompromisno.
Osjećam to tvoje ushićenje. Kako se danas nosiš s izazovima koje nosi javni poziv? Je li lakše?
Svakako. Puno je lakše. Danas ne moram pozdraviti na premijeri baš svakoga. Ne moram udovoljiti baš svima. Danas sam opuštena. Sjećam se sad svojeg prvog napadaja panike. Bio je neki jazz festival. Svi su bili u crnom, puno bliceva je škljocalo, a ja sam htjela svima dati dio pažnje, pozdraviti ih. Odjednom se moj sustav urušio. Nisam mogla stajati na nogama. Čekala sam da se svjetla ugase da dođem k sebi. Dobra curica u meni dovela me do toga. Danas sam našla mjeru. Ne moram do svih, ne moram sa svima, neće mi zamjeriti. Mi smo uvijek najstroži prema sebi. To sam malo promijenila. I zato nikad ne treba odustati. Uvijek treba tražiti svjetlo i istinu. To je i moj put.