Sjedim uz more i čekam da na kavu dođe Doris. Ne poznajem je osobno, ali mi se javila u želji da ispriča svoju priču i možda time pomogne drugim ženama. Očekujem pomalo umornu, istrošenu ženu na pragu četrdesetih. Tako sam nekako zamišljala da bi trebala izgledati, nakon kratkog telefonskog razgovora u kojem me iznenadila bujica riječi o tome što joj se dogodilo.
Udala se rano, s 22 godine. Bila je to srednjoškolska ljubav za koju su svi očekivali da završi brakom. Suprug je dvije godine stariji od nje, a nakon fakulteta postao je pomorac. Doris je radila u srednjoj školi kao profesorica engleskog i njemačkog. Sve je bilo idilično. Novca je bilo dovoljno, dobili su odmah dvoje djece, pomagala joj je suprugova obitelj. Živjeli su u istoj kući, svatko na svojem katu.
Najprije je dječje izvanškolske aktivnosti prepuštala svekru, sve češće je izostajala s posla jer je imala migrenu, pa bolove u trbuhu, pa u ramenu. Vikendom je ležala u kući, a djeca su željela u park. No, Doris nije mogla izaći. Jedva bi skuhala ručak. I kuhala ga je baš svaki dan. To je jedino što je mogla napraviti. Suprug je bio na brodu, svoje roditelje je sve rjeđe zvala, a svekar i svekrva su šutke obavljali sve više posla za nju i djecu. Pojavila bi se na poslu povremeno, ali vrlo brzo je odlazila liječnici otvoriti bolovanje. Simpatična obiteljska liječnica savjetovala joj je odlazak psihijatru, što je Doris odbijala.
"Nisam ja luda, samo sam umorna", bila je mantra koju je stalno ponavljala.
Jedan utorak na vratima se pojavio suprug. Nenajavljen. Mislila je da je u Japanu. Djeca su bila u vrtiću. Doris je plakala, a on ju je grlio. Proveli su zajedno više od 15 godina. Dobro su se poznavali i on je shvaćao da ju je ostavio sa svim životnim brigama i odgovornostima. Bio je to zajednički dogovor. Dobro plaćen posao osiguravao je njoj i djeci komotan život, a Doris se trebala brinuti o djeci, kući, pa djelomično i njegovoj obitelji. No, u par godina sve se promijenilo.
Taj dan djecu je u vrtiću pokupio svekar, ostala su spavati kod bake i djeda. Svu svoju muku ispričala je suprugu. On je uzeo neplaćeni odmor. Ostao je uz Doris i djecu idućih pola godine. Vodio ju je dva puta tjedno na psihoterapiju. Šetao je s njom uz more, slušao je, ili ponekad samo šutio pored nje. Bio je i ostao njezina potpora i stup. Vikendi s djecom su postali veseliji, dan je imao smisla, ali Doris se više nije mogla vratiti u školu.
Dala je otkaz, otvorila privatni vrtić u prizemlju obiteljske kuće. Bila je vlasnica svojeg vremena i posložila je prioritete. Suprug je opet otišao ploviti, ali na kraće rute i češće je dolazio doma. Djeca su rasla, a Doris se vratio osmijeh na lice.
E da, zaboravila sam reći kako je Doris sjela za moj stol. Prišla mi je vitka, sportski odjevena brineta, duge sjajne kose i zaraznog osmijeha. Tipična Dalmatinka. Vedra, vesela, glasna.
Nije nikada pila lijekove iako joj je psihijatar rekao da bi joj oni pomogli u početnoj fazi. Procijenila je da može i bez lijekova. Potpora obitelji je bila presudna, misli Doris. Danas je funkcionalna, sretna i spremna za sve izazove koje život nosi. Kaže mi da je imala jaku potrebu ispričati svoju priču, jer uvijek postoji nada, rješenje. Samo treba izabrati kome se za pomoć obratiti.
Budete li šutjeli, možda nitko ne primijeti da vam je potrebna pomoć. A svima od nas ponekad treba podrška. Iskrenost prema sebi, prijatelji, riječ stručnjaka, terapija ili lijekovi mogu nas vratiti u stari kolosijek, ali s novim i zrelijim pogledom na život.
Doris je danas puna života, planova i ambicija. Njezin zarazni smijeh i autoironija nisu lažni, nije odvojena od sebe i crne rupe koja se pred njom otvorila. Ponosna je na sebe jer je to uspjela prebroditi. Otvoreno govori o tom razdoblju, ne srami se i ne opterećuje se potencijalnom osudom okoline. "Otpali su oni kojima tu i nije bilo mjesto", govori mi dok zabacuje kosu. Baš nikada ne bih rekla da je u životu te žene ikada vladala tuga i besmisao. Burnout je za Doris bio novi početak u priči koju je ovaj put sama izabrala i posložila.