"Presretna sam. Ispunila sam očevu želju", ushićena je pjevačica Zorica Kondža, koja je nedavno dovršila obnovu tri stoljeća stare kamene kuće u središtu Kaštel Sućurca. Ondje je do svoje dvanaeste živjela s roditeljima, dvije sestre i bratom te bakom i djedom. Isprva ju je namjeravala prodati: otkako joj je otac umro prije osam godina, sve su rjeđe onamo obiteljski odlazili, zauzeti poslovnim i životnim obvezama u Splitu. Kuća nagrizena zubom vremena u tom se periodu doimala samo kao dodatni teret. No, srećom, dodaje, predomislila se u pravi trenutak.
"Dolazili su razni kupci, imali su ideje kako obnoviti tu staru dalmatinsku kuću s katom i potkrovljem. I jedno sam se jutro probudila i odlučila da ću ja vratiti kući nekadašnji sjaj. Toliko mi je drago što sam donijela tu odluku, kao da mi je otac rekao da ja to uzmem i sredim - kaže Zorica Kondža, koja je u kući iz djetinjstva pronašla svoju oazu mira, samo deset kilometara udaljenu od splitske vreve. Sa suprugom, glazbenikom Joškom Banovom, s kojim je u braku od 1987., i najmlađim sinom Lukom živi u stanu na Žnjanu. Dvojica starijih sinova, Toni i Ivan, su se odselili. Kad je glazbena diva - poznata po svom dojmljivom glasu s kojim izvodi najrazličitije žanrove, od klapskih pjesama i balada do soula, bluesa i rock and rolla - odlučila krenuti u zahtjevnu obnovu starine, njezini dečki baš i nisu bili najsretniji, svjesni koliko je truda i strpljenja potrebno da bi kuća ponovno zasjala. No, Zoricu Kondžu tijekom radova su motivirale i vodile uspomene iz djetinjstva, a između brojnih nastupa, koncerata i snimanja uvijek bi pronašla i vrijeme za odlazak na gradilište. Sada, kad je kuća namještena, svaki je put sve sigurnija da je dobro postupila, investirajući u svoj nekadašnji dom.
"Sad se svima sviđa, svi bi tamo, a najviše je, naravno, zainteresiran Luka. On već planira da će, kad mu roditelji nisu u Sućurcu, s društvom tu organizirati partyje, rođendane... A normalno, sjećam se i sebe u tim godinama. Svi smo jedva dočekali da starci nisu doma pa da pozovemo društvo", kaže Zorica. Tijekom radova pjevačici su se često vraćale slike iz prošlosti, tadašnji razmještaj stvari i prostorija u kući, razgovori koji su se vodili...
"Na prvom katu, gdje su danas kuhinja, dnevni boravak i kupaonica, bio je televizor. Crno-bijeli, s dva gumba, jedan za uključivanje i isključivanje, a drugi za dva programa, koliko ih je isprva bilo. Kad je Luka čuo da sam se morala ustati s kauča da bih uključila ili isključila televizor, smijao se do suza. Nikako mu to nije bilo jasno. Vremena se mijenjaju. Nedavno sam kupila starinski radio, s dva dugmeta, jedan za uključivanje i pojačavanje zvuka, a drugi za traženje stanica. Kuhala sam ručak i zamolila sam ga da ga uključi. Gledao je, pa pitao što, gdje, kako... Oni žive u drugom svijetu, kad mi treba nešto oko mobitela, onda ja pitam njih", govori pjevačica. Kuća u Kaštel Sućurcu budi joj nostalgiju i oživljava uspomene.
"Sjetim se susjeda kojih više nema, povezanosti svih stanovnika naše male ulice. Kao djeca, po cijele smo se dane kupali, mama bi nas pozvala na ručak i potom bismo svi opet bili u moru. Moji su bili vrlo društveni, uvijek smo imali puno gostiju i mi smo išli u goste. Puno se pjevalo, i mama i tata bili su vrlo muzikalni. Do kraja života trajala je "svađa" od koga sam naslijedila glas. Svatko je, naravno, tvrdio da sam od njega pokupila glazbene gene, no ja mislim da sam boju i snagu glasa ipak naslijedila od majke", kaže Zorica Kondža.
I kad su preselili u Split, ljeti je bila u Sućurcu. Nakon kupanja, navečer bi se društvo našlo na plaži. Netko bi donio gitaru, svirali bi i pjevali. Zorica je uz roditelje i tetu iz Sarajeva naučila sve pjesme - od klapskih do makedonskih i sevdalinki. Ali i glazbu koju su slušali na radio Luksemburgu, pa na pločama koje su dobivali iz inozemstva, poput Tine Turner, Stevieja Wondera, grupa Deep Purple i Rolling Stones, jazz izvođača...
"Već sam tada voljela energičniju glazbu, a šlageri me nisu zanimali. Baš kao ni solo nastupi. No, još tada sam dala obećanje Goranu Tarašu iz Sućurca da ću, ako mu ikad zatreba pjevačica, nastupiti u njegovoj grupi Novi dan. Bio je toliko uporan da sam mu sve obećala, samo da ga se riješim", otkriva pjevačica, koju su jedne godine, bez njezinog znanja, prijateljice prijavile na festival "Glas Kaštela". Na njega su dolazili natjecatelji iz cijele regije. Zorica je tada zazirala od javnog nastupa, bojeći se da će joj se smijati. I kad je voditelj prozvao njezino ime, sledila se, a potom viknula sa svog mjesta da "Zorice Kondža nema, nije došla".
No, obećanje Goranu Tarašu je naposljetku ispunila i sa 17 prvi put nastupila na jednom koncertu, a na nastup je otišla upravo iz obiteljske kuće u Kaštel Sućurcu. Zato kaže da joj je ta kuća odredila profesionalni put. Naime, pjevač benda Novi dan otišao je u vojsku, a grupa je imala nastup u Kostanjama kod Omiša. Oko njezinog nastupa angažirali su se svi iz ulice: jedna joj je susjeda rekla da mora popiti svježe jaje zbog glasnica, prijateljica joj posudila ružičasti komplet koji joj je otac donio iz Njemačke, druga joj je susjeda pak donijela crnu suknju...
"I danas pamtim tu sliku. Djed i baka, susjedi ispred naše kuće u malom vrtu (kaleta), svi me prate kao da idem na izbor za Miss svijeta, a ne na nastup, toliko im je to značilo što će njihova Zorica napokon pjevati javno. Ja sam se pak osjećala kao da idem na lomaču! Odmalena sam se borila protiv pjevanja, nastupa, iako sam bila svjesna da ne pjevam loše. No, uvijek sam mislila da me moji bližnji hvale zato što me vole, a ne zato što sam uistinu toliko dobra. I kad smo, s uvježbanim programom, stigli u Kostanje, pred izlazak na pozornicu samo sam razmišljala u kojem će me trenutku početi gađati jajima. No, nakon prve pjesme i snažnog pljeska postalo je lakše. Koncert je trajao gotovo dva sata", sjeća se pjevačica, koja otada ne silazi s glazbenog vrha, a danas je zaposlenija i traženija nego ikad. Karijeru je počela u grupama Pirati, Novi dan, ST i Stijene, a od 1984. gradi solo karijeru.
"Sad tek vidim koliko je ta kuća mala. Dok smo bili klinci, činila mi se ogromna, imali smo drukčiju perspektivu. No, malo po malo, i opet izgleda kao dom. Kako je kuća godinama propadala, namještaj smo morali baciti, kupiti moderniji i, naravno, općenito modernizirati kuću, ali arhitektonski je ostala identična. Najteže je bilo naći majstora za kamen te stari krov zamijeniti novim a da izgleda kao nekad. Još to nije sve kao što je bilo, nedostaje cvijeća. Moja je majka, kao i ostale susjede iz ulice, imala cvijet na svakoj stubi do ulaza u kuću. I Joško i ja do Nove godine nemamo praktički nijedan slobodan dan pa jedva čekamo da nakon toga odemo u Kaštel Sućurac, gdje ćemo uživati u tom posebnom, neprocjenjivom miru, opuštenosti, mirisima i uspomenama na jedno posve drukčije djetinjstvo i odrastanje", zaključuje Zorica Kondža.