Otkako mu je prije nekoliko mjeseci prijatelj posudio pradjedov, 150 godina star drveni štap, poznati radijski urednik i voditelj Trpimir Vicković Vicko (55) od njega se ne odvaja niti u stanu, niti kad se s drugog kata spušta niz stepenice ili penje natrag, izlazi u kraće šetnje, ide do automobila...
Taj mu je štap, kaže, "treća noga", svojevrsna psihološka sigurnost da neće pasti kad mu se iznenada zgrči mišić u nozi pa mu noga "zapleše" lijevo,desno, ali i pomagalo zbog kojeg ljudi koji idu prema njemu ili ga zaobilaze ipak paze da ga ne gurnu.
U proteklih jedanaest mjeseci, otkako je prebolio koronu u bolesničkoj postelji KBC Dubrava, Vicko je smršavio čak 44 kilograma, pa na svojih 185 centimetara sada ima koji kilogram manje od 90. Dijabetes, od kojeg boluje već 31 godinu, drži pod kontrolom, no najgora od nekoliko posljedica korone je Guillain-Barréov sindrom - akutna upalna demijelinatna polineuropatija, odnosno, autoimuna bolest perifernog živčanog sustava, najčešće potaknuta akutnim upalnim procesom.
Bolest izaziva paralizu koja započinje u nogama (prvi stupanj je slabost u nogama), a širi se na gornje udove i lice te rezultira potpunim gubitkom svakog refleksa i paralizom cijelog tijela.
No, nakon što je mjesecima bio oduzet od struka na dolje te nije mogao stati na noge, Trpimir Vicković vjeruje da će, uz snažnu volju i pridržavajući se svih liječničkih savjeta, uz redovno svakodnevno vježbanje i hodanje te lijekove, za godinu, dvije prijatelju ipak vratiti pradjedov štap.
- Guillain-Barréov sindrom u meni će, zahvaljujući koroni koja ga je aktivirala, ostati zauvijek. Ako nastavim ovakav stalno, vrlo spor, ali ipak svakodnevni napredak, liječnici vjeruju da ću se vratiti u stanje otprilike 85 do 90 od onog u kojem sam bio prije korone. No, isto tako ako mi ga u tijelu opet nešto pokrene, može se vratiti u bilo kojoj pa i najgoroj varijanti – kaže Vicko, dodajući da je, unatoč svemu optimist i da je svoju bolest prihvatio vrlo realno. Prije dva mjeseca trebalo mu je desetak minuta da se pomoću štapa i držeći se za gelender spusti s drugog kata, a 20-tak minuta da se uspne. Sada mu trebaju tri, četiri minute za spust, desetak za uspon. I svaki put se zadiše manje nego prije.
- No, nakon toga moram odmoriti. I to pošteno. Jako se brzo umorim, bez obzira na to što radio. Ne smijem se forsirati i to mi i liječnici i fizioterapeuti stalno ponavljaju. To je ključ mog oporavka – čim osjetim umor, sjesti i kad osjetim da sam spreman, krenuti dalje. A ja sam po prirodi vrlo nestrpljiv, energičan. Doktori kažu da ću kroz godinu, dvije vratiti mišićnu masu. Možda ovo što govorim ne izgleda kao veliki napredak, ali ja nisam mogao ništa, a sad mogu ipak sam, na svojim nogama prijeći neku udaljenost, voziti... To je super, iako ne mogu kao nekada bez problema prijeći nekoliko kilometara. Sad nakon sto metara gledam gdje bih sjeo. Nekad uspijem ustati iz prve, nekad tek nakon četvrtog pokušaja. Često mi ponude da mi pomognu da ustanem, zahvalim i odbijem. Želim sebe potaknuti da to radim sam – objašnjava Vicko, dodajući da je krajem lipnja prvi put izašao u šetnju kvartom, sreo susjede i polako s njima pričajući stigao do obližnje autobusne stanice. Potom su nastavili dalje. A kad je shvatio koliko je daleko od kuće, oblio ga je znoj – treba se vratiti! Susjeda ga je primila pod ruku i uspio je.
Polako, ali sigurno
A za volan je sjeo u srpnju. Supruga Sandra (48), defektologinja koja se, umjesto radu u struci, posvetila obitelji, nije bila kod kuće, a kćer, a 16-godišnja Anja, učenica drugog razreda V. gimnazije, morala je otići obaviti nešto gdje ju nije želio pustiti samu. Pješice nije mogao. Sjeo je za volan i napravio, polako i oprezno, mali krug po kvartu. Pa sljedeći, veći. Refleksi su mu bili u redu, nije imao problema i shvatio da može polako, ali sigurno u promet. Odvezao je i vratio kćer, sada vozi, ali i tu vrlo ograničeno. Čim osjeti umor, stane, odmori i onda nastavi vožnju.
Općenito se, kaže, osjeća bolje. Još ga ne slušaju mjehur i crijeva, jer oporavak ide od stopala prema gore. Sretan je što ih, nakon skoro godinu, odnosno 300 dana u potpunosti osjeća.
- Oporavak živaca je jako, jako spor, milimetar dnevno, pa ako mi je do koljena 40 centimetara, to znači 400 dana borbe i ne odustajanja. Strpljiv sam, i to sam naučio biti u ovoj bolesti jer nakon brojnih liječničkih pretraga, liječnici mi govore: idemo polako, ima nade – kaže Vicko, koji se nakon korone bori i sa zujanjem ušima.
Pretpostavlja da mu je tijekom 30 godina rada na radiju znatno oslabio sluh, no kako je stalno imao slušalice, tome nije ni pridavao pažnju. Sad, kad je bez njih skoro godinu, u glavi mu je tišina i čini mu se da u ušima ima stotinu osica koje neumorno zuje 24 sata. Unatoč tome, Trpimir Vicković cijelo je vrijeme u kontaktu sa svojim suradnicima i bivšim klijentima jer je tijekom posla na radiju radio i kao PR menadžer te menadžer za ljudske potencijale. Još prije deset godina za jednu je poznatu njemačku korporaciju jednom tjedno pisao blog, sudjelovao kao gost predavač na mnogim savjetovanjima za tvrtke, kongresima...
- Polako, ali sigurno se vraćam svojim obavezama, poslovnim vezama, suradnici i klijenti me zovu i više ne pitaju samo kako sam, nego hoću li doći raditi za njih. Zovu me da održim predavanja. Tako ću sljedeći tjedan u kongresnoj sali jednog hotela u Zagrebu održati predavanje na konferenciji za prodavače, a potom na savjetovanju u privatnoj tvrtki. Radit ću ono što sam želio godinama, kao menadžer za odnose s javnošću i menadžer za ljudske potencijale. Za to sam se školovao, i vrijeme je da znanje i vještine usvojene i naučene u tri desetljeća radijske karijere prenesem na druge – veli Trpimir Vicković, dodajući da se više nikada neće vratiti na radio, pogotovo ne u ranojutarnju šihtu koja mu je donijela popularnost u cijeloj regiji.
- Volio sam svoj radio kao veliku zvučnu sliku, volio sam taj posao, živio za njega, za svoje slušatelje i zbog toga je moja emisija „Vickova budilica” imala i toliku slušanost i toliko dugo opstala. No, mediji su se promijenili i ja se tu više ne vidim. Možda jednog dana budem imao svoj podcast, neku poslijepodnevnu emisiju, ali da svom tijelu priuštim stres koji je godinama podnosilo, to više ne dolazi u obzir. Previše sam se raubao – priznaje Trpimir, dodajući da je, unatoč svemu što ga je snašlo zbog korone sretan čovjek.
Najveća potpora
Supruga, kćer i sin Tin, 21-godišnji student četvrte godine FER-a pomagali su mu u situacijama za koje ni u najgorim scenarijima nije ni zamišljao da bi se mogao naći. Stoga je iznimno ponosan na svoju djecu, na suprugu koja ih je odgojila kao prekrasne ljude koje ni ne treba zamoliti da nešto naprave ili pomognu – sve sami vide i naprave. Nakon što se razbolio, svi su se cijepili, često su se testirali, pridržavaju se svih mjera, od nošenja zaštitne medicinske maske u zatvorenom prostoru, pranja ruku, držanja fizičkog razmaka...Ukoliko mu to liječnici budu preporučili, cijepit će se i treći put.
Čitajte i: Trpimir Vicković Vicko: ‘Nakon dva dramatična mjeseca u bolničkom krevetu, ponovno hodam!‘
- Korona je nepredvidiva i moramo prihvatiti da je to još jedan virus s kojim moramo naučiti živjeti, kao što smo naučili živjeti sa drugim virusima. Svatko je od nas različit i svatko će ga preboljeti drukčije, ne znamo kako će čije tijelo reagirati. Naravno da ako je netko inače bolestan da se treba više čuvati i paziti. Ali nisam za život pod staklenim zvonom, ne želim živjeti u strahu. Prebolio sam virus, cijepljen sam, a ako ga slučajno dobijem opet – jer znamo da je i to moguće – nadam se da neću imati teže posljedice od onih koje sam imao i koje još imam. Virus će mutirati, neće iščeznuti. Puno čitam, pišem. Smeta me ovoliko informacija i još više dezinformacija oko virusa. Moja sestra živi i radi u Švedskoj. Tamo su dobili pozive za cijepljenje, a u medijima se tu i tamo pojavi neka vijest. Medicina napreduje iz dana u dan, sigurno će biti otkriven i lijek i bolje cjepivo. Na nama je da se ponašamo odgovorno – smatra Trpimir Vicković Vicko, dodajući da sa svojima planira kako se prošvercati negdje gdje se slavi Nova godina pa sa strane gledati tko nosi masku, tko ne, kako se ljudi ponašaju.
Ili će pak sa svojeg balkona uživati u pogledu na vatromet. No, kaže, to su usputni planovi. Živi sada i u ovom trenutku jer je svjestan da mnogi oboljeli od korone, nažalost neće doživjeti ni Božić ni Novu godinu. Neki nisu ni prošlu.
- I kako onda planirati išta? Možda ću doživjeti duboku starost, ili me sutra više neće biti. Prestao sam razmišljati o tome, već uživam u sadašnjem trenutku, u sreći što su moja supruga i djeca uz mene, što mogu raditi ono što volim. Strah je najveći neprijatelj, blokira nas da živimo i uživamo sada, sretni što to možemo – kaže Trpimir Vicković Vicko, koji će 15. studenog napuniti 56 godina. No, rođendan neće slaviti jer, kaže "nije čovjek od slavlja". A najljepši i najvažniji rođendan ionako je proslavio.
- Bilo je to 1994., kad smo moja Sandra i ja prohodali. Stvarno me iznenadila, dala si je puno truda i taj rođendan pamtim i danas. Četiri godine kasnije smo se vjenčali, a kad su došla djeca, slavimo njihove rođendane. To mi je baš lijepo, ti dječji rođendani. U proteklih jedanaest mjeseci shvati sam da mi je za slavlje svaki milimetarski napredak, pomoć mojih najbližih, želja da se borim. Želim biti uz moju suprugu, djecu, biti djed, ustati kad želim... Ne želim se predati, a za slavlje ima vremena - smatra Trpimir Vicković.