Žalbu je odvjetništvo podnijelo po primitku pisane presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, piše Glas Istre.
Optužnica je Cetinskog teretila da je, upravljajući Mercedesom S 350 pulske registracije, "protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, u naseljenoj jednosmjernoj Pustoj ulici, gdje je uzak kolnik vertikalno omeđen zidovima zgrada i nema nogostupa, ušao u nepregledan oštar zavoj u lijevo bez da se prethodno uvjerio da tu radnju može poduzeti na siguran način po druge sudionike u prometu".
Teretilo ga se i da brzinu "nije prilagodio osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti i stanju kolnika "tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti. Svjestan da takvom vožnjom u takvim uvjetima može ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, a olako smatrajući da do štetnih posljedica neće doći, nije obratio pažnju na pješaka koji je na leđima ležao na kolniku već je automobilom prešao preko tijela pješaka koji je bio narušenog zdravlja i u teškom alkoholiziranom stanju, odnosno pod utjecajem 3,46 promila alkohola."
Kod donošenja presude u rujnu ključno je bilo vještačenje prometnog vještaka Zvonka Ivašića koji je izjavio da se nije mogla utvrditi brzina kretanja automobila prije same nesreće jer nije bilo tragova kočenja. Potvrdio je i da je ulica jako nepregledna, kao i zavoj iza kojega se nalazio Ibrahim Kevljanin ležeći na cesti u teškom alkoholiziranom i lošem zdravstvenom stanju, te da se vozilo Cetinskog kretalo ispod 50 kilometara na sat.
Tony Cetinski nakon nesreće u izjavama za medije niti na društvenim mrežama nije krio da je u stanju teškog šoka i da proživljava najteže dane u svom životu, pa je tako tri dana nakon nesreće objavio:
‘Kako, zašto i što napisati ili kazati u ovom trenutku?
Kako pomoći jednom nesretnom čovjeku, sugrađaninu i bratu u situaciji kada bih najradije da mogu vratio vrijeme ili poželio da me se probudi iz ove bizarne i tragične noćne more.
Hvala svim razumnim i dobrim ljudima na podršci u ovim trenucima ali vjerujte mi da uopće nije bitno kako se ja sad osjećam jer me ništa ionako ne može utješiti a o riječima utjehe prema obitelji poginuloga i svima koji su ga poznavali da i ne govorim. Utjehu će biti teško naći a bol je velika.
Moje misli i molitve su usmjerene prema njemu i njegovim bližnjima i tako će biti dok god budem živ.
Najdublja i iskrena sućut obitelji pokojnika i svima koji su ga poznavali.
Velika bol će zauvijek ostati.’