Glumac Janko Popović Volarić (38) ne zna stati, ali kaže sve će promijeniti u novoj godini. Tolerantan je i priseban u žiriju Supertalenta, osvojio je Pulu s filmom "Comic sans", a nagrada za ulogu Alana Despota dala mu vjetra u leđa, aktivan je i u kazalištu, a i svi se tuku za njegov glas u reklamama... Zbog gomile posla već tri godine nije bio na godišnjem odmoru, no to mu je čak i pomoglo da bar nakratko zaboravi na majčinu smrt
Je li ovo bila jedna od najizazovnijih godina za vas, je li istina da nas takve godine grade?
Stvarno jest, svašta mi se izdogađalo i mogu reći, većinom jako dobre stvari. Iako, kraj prošle me daleko više obilježio zbog gubitka u obitelji s kojim se još uvijek učim nositi. Čudno je to, neke davne želje su mi se ostvarile nakon možda najbolnije godine. I ove i prošle sam svašta naučio i valjda to tako mora biti u životu.
Radili ste marljivo 365 dana u godini, kako to izdržite?
Odmor i slobodne dane sam zadnje tri godine zanemarivao i polako osjećam posljedice te pomalo blesave odluke. Od Nove Godine malo smanjujem tempo, ne prestajem raditi, naravno, ali ipak s pauzama koje su potrebne između projekata. Sretan sam i zahvalan što imam prilike raditi posao koji obožavam, ali da bi ga bilo i dalje, čovjek ponekad mora malo i stati.
Osvojili ste si zlatnu arenu za ulogu Alana Despota, je li to bila neka potvrda da sve sjeda na svoje mjesto?
Jako mi puno znači ta nagrada. Prije šest godina me redatelj Nevio Marasović zvao da radimo na scenariju za film “Comic sans”. U međuvremenu smo snimili filmove “Vis a Vis” i “Goran” i sada napokon taj, činilo se prokleti, “Comic sans” koji je nakon svega dobio pet Arena i nagradu publike. Imam osjećaj kao da se zatvorilo jedno razdoblje u mom životu.
Tena Nemet Brankov, Janko Popović Volarić i Nevio Marasović
Janko Popović Volarić
Nevio Marasović, Nataša Janjić i Janko Popović-Volarić
Supertalent je na samom kraju, je li još uvijek traje idilična čarolija među žirijem, ili se zapravo nakon što sve završi nećete vidjeti neko vrijeme?
Nas četvero smo se sprijateljili i nikada ne iskačemo iz tračnica te idile. Znamo ući u rasprave, kao što se dalo i primijetiti, ali nekako smo se od prvog dana poklopili i jako se dobro slažemo. Mi smo naoko nespojivi ljudi, ali postoji nekakva dobra kemija među nama i beskrajno nam je zabavno biti zajedno. Svi puno radimo pa se teško uspijevamo poklopiti, ali se nadam da ćemo se ponekad poloviti i vidjeti i izvan studija.
Žiri Supertalenta
Slabi ste na pjevačice. Ove godine Adni Šestić ste stisnuli zlatni gumb, mislite li da ćemo još čuti za nju?
Slab sam na svakog tko pokaže talent koji izazove onaj neki trenutak kada zapanjeno piljiš u tog nekog na sceni i uživaš u tome što radi bez ostatka. Ove godine je bilo nekoliko takvih kandidata, a Adna je među njima. Oduševio me način na koji pjeva, prava emocija legendarnih pjesama koju je sposobna iznijeti pred publiku na neki svoj način i ako tako nastavi, siguran sam da ćemo ju još puno slušati.
Rekli ste da su vam sapunice puno toga dale, na čemu ste im posebno zahvalni?
Na disciplini i svakodnevnom treningu, iskustvu pred kamerom koje je neprocjenjivo i na prijateljstvima. Dobar dio ljudi koji je danas po setovima upoznao sam još u vremenu AVA-a i sada smo skupili popriličan staž druženja i suradnji na projektima.
Sinkronizacija i reklame su postale vaša uža specijalnost, tko vam je otvorio vrata u tom smjeru?
Prvu sinkronizaciju sam radio još za vrijeme akademije. Zvali su nas da napravimo tzv. voice testove kao studente i par mjeseci kasnije sam dobio svoju prvu sinkronizaciju. Sada ih radim već godinama i jako volim tu neku koncentraciju koju traže, volim biti u tonskom studiju, a zadnjih godina ih radim sve više.
Koje ste sve likove sinkronizirali? To je isto neka vrsta nadogradnje?
Od Tesle do Kena, ha, ha, ha. Nešto sam i napredovao zadnjih godina. Imam još puno za raditi i ne mogu se u nekim stvarima mjeriti sa spikerima koji ipak rade većinu reklama, ali trudim se.
Čini ste da ste otvoreni za nove stvari, je li to baš uvijek bilo tako?
Pa mislim da je. Stvarno sam do sada skupio nekoliko velikih zaokreta u životu. Od promjena profesija, sada radim u kazalištu, na filmu, televiziji, lutkarskom kazalištu, sinkronizacije… Obožavam to, volim te izazove, istraživanja i kopanja po sebi koje te promjene traže.
Vaš sin David je izrastao, iznenadi li vas kako se snalazi u svijetu odraslih?
Nekako sam skužio da kada su klinci mali svaki dan vas iznenade malim stvarima, a kada su veliki to bude rjeđe, ali su iznenađenja veća. Izrasta je u jednog poštenog i dobrog čovjeka i ponosan sam na njega. Ima sto mana, kao i svi mi, ali mislim da je najvažnije da ostane vjeran sebi, i da na tom svom putu bude ok prema sebi i drugima, a to vidim da je.
Janko i sin David na premijeri filma 'Egzorcizam' u studenom prošle godine
Janko i sin David na premijeri filma 'Egzorcizam' u studenom prošle godine
Imate li neke hobije koje rado dijelite kao tata i sin, je li vas ikada pobijedio u košarci?
Pa nemamo baš, ponekad slušamo muziku zajedno, al kad mi krene puštati užase koje danas slušaju klinci, sve gasim i upalim radio. Vjerojatno kao i moji roditelji. A što se košarke tiče, David nije baš tip od košarke i svaki odlazak na igralište njemu je bilo dosađivanje, a meni gušt. Naš zajednički bi zapravo hobi bio pričanje hrpe loših fora i blesavi crni humor koji obojica obožavamo. I često mu dosađujem tipično roditeljskim ponavljanjem istih stvari i savjeta, naravno.
Toliko ste često u odijelima, da pomislimo da ih stalno nosite, kako ste odjeveni na slobodan dan?
Ne kupujem puno odjeće, većinu stvari nosim godinama. Traperice, majice, košulje i debele pulovere kad je hladnije. Od snimanja na minusićima sam zaradio veliku potrebu da mi bude toplo, pa je moj ormar ispunjen silnim jaknama. Uvijek sam zapravo obučen tako da mogu u toj robi odraditi i probu i otići na sastanak.
Koliko odijela imate u ormaru?
S obzirom na sad već dužu suradnju s Galileom imam ih dvadesetak. Nosim iste majice još iz vremena akademije, ali zato imam tonu odijela po mjeri. Mislim da moj ormar dosta govori o meni.
Koliko košarkaških dresova imate, tko vam je od košarkaša bio uzor u djetinjstvu? Komazec, Rađa ili Petrović?
Imam tri kompleta dresova od Charlesa Barkleya jer mi je on bio neki idol kada sam bio klinac i jedan originalni i prilično raritetni od Sunare iz Cibone. Dražen je bio prva iskra zbog koje smo moji prijatelji i ja krenuli igrati košarku u kvartu i dan danas sam pretužan kad god se sjetim te toliko nepravedne sudbine koja ga je zadesila. Rađa je bio veliki radnik i frajer na terenu (mislim da je to i danas), a Komazec me uvijek oduševljavao svojom elegancijom u igri. Sve su to moji idoli iz djetinjstva.
Vjerujete li u slučajnost ili više u životu igrate na sigurno?
Vjerujem da se puno stvari događa s razlogom, i da život voli iznenaditi, ali treba ga i izazvati. A ja se nikako ne volim uljuljkavati i vodim dosta intenzivan život.
Koliko vam često kolege i prijatelji pjevaju 'Jeste li vidjeli moga sinka Janka’?
To je moja trauma iz djetinjstva. Užas. “Cug bu mi pobegel” i “Jeste li vidjeli moga sinka Janka” su moja svakodnevna muka i dan danas, ha,ha, ha.
Mnogi danas žele radije otvorene veze nego brakove, je li institucija braka na klimavim nogama?
Mislim da nije ništa tako kritično. Možda se ljudi malo lakše i ponekad olako odlučuju stupiti u brak, ali i lakše izlaze iz loših brakova, što možda nisu prije toliko radili, što pak mislim da je dobro. Volim ideju braka, ali ako je meni ili toj ženi nepopravljivo loše i ne poštujemo jedno drugo, mislim da se treba rastati.
Je li po vama točna ona 'što će drugi reći je ubilo više snova i života nego bilo koji rat'?
Ni sam ponekad nisam uvijek imun na taj nekakav tuđi dojam, ali se manje ili više uspješno, ali ipak ustrajno borim protiv takve vrste licemjerja.
Kakvu si priželjkujete 2019., mora li sve biti po vašoj želji ili priželjkujete i poneko iznenađenje?
Ne mora biti po mom. Nadam se iznenađenjima, ali samo dobrim.
Smeta li vas što se vječno propituje vaš status u privatnom životu?
Ma navikao sam kroz ovih preko deset godina takvih pitanja. Nisam baš sklon pretjeranom izlaganju svoje privatnosti, neke stvari sam naučio kroz godine i znam kako se nositi s time. Ljudi te znaju i neke stvari koje to nosi su baš predivne, a s nekima se ne nosim najbolje. Pokušavam držati svoj privatni život privatnim. Bolje da sam ljudima dosadan, nego da ih zabavljam stvarima koje bi trebale biti samo moje.