8. rujna 2022. godine ostat će upisan u povijest kao dan kad je Ujedinjeno kraljevstvo, ali i svijet, ostao bez najdugovječnije kraljice, jedine vladarice koja je obilježila platinasti jubilej, odnosno 70. godina vladavine. Elizabeta II. preminula je u 96. godini u škotskom Balmoralu gdje je provodila ljeto, a gdje je prekjučer, kad je primila novoizabranu britansku premijerku Liz Truss, posljednji puta viđena javno. Britanska kraljica ostat će upamćena i kao jedna od najmoćnijih žena u povijesti koja se toliko toga morala odreći i toliko toga proživjeti i pregristi. Njezin su život, unatoč kruni, obilježili i skandali, krize, ali i tuge. Njezinu životnu priču donosimo u nastavku.
Posljednjeg dana siječnja 1952. u Londonu 56-godišnji britanski kralj George VI., nasmrt bolestan od raka pluća, ispratio je u zračnoj luci svoju kćer Elizabetu i zeta Philipa, poželjevši im sretnu turneju po Africi. Šest dana poslije preminuo je u snu od koronarne tromboze. Princezu Elizabetu vijest o očevoj smrti zgromila je u Keniji, dok je pokraj rijeke u nacionalnom parku Aberdare sjedila na drvetu i promatrala antilope.
Morala je suspregnuti bol i suze jer tog sudbonosnog dana kad je izgubila oca, izgubila je i pravo prepuštati se osjećajima - postala je kraljica. Iako su je od ranog djetinjstva pripremali za tu tranziciju, došla je prebrzo, i to u trenutku kad je bila prezadovoljna svojim životom.
Od 1949. do 1951. živjela je sa svojim Philipom u britanskoj vojnoj bazi na Malti: bile su im to najsretnije godine. On je tada bio samo časnik ratne mornarice, ona samo supruga i majka dvoje djece - sina Charlesa i kćeri Anne. Sve se to 6. veljače 1952. zauvijek promijenilo. Elizabeta je i u braku uvijek prvo morala biti kraljica, tek onda supruga. Dužnost prije svega, čak i ljubavi. I tako punih 70 godina.
Poslušna, suzdržana u emocijama i mišljenjima, nevoljna biti u središtu pozornosti, takvo je dijete bila najdugovječnija britanska vladarka, rođena 21. travnja 1926. carskim rezom. Na krštenju u Buckinghamskoj palači toliko je plakala da ju je dadilja poslije morala smiriti napitkom od tople vode s malo akohola i kima.
Alkohol joj ni tada ni poslije u životu nije bio mrzak. Sve dok joj liječnici to lani nisu zabranili, voljela je prije ručka okvasiti usne koktelom od dubonneta i džina, s kriškom limuna i puno leda, navečer popiti čašu suhog martinija i prije spavanja gucnuti malo šampanjca.
Elizabeta, odmila zvana Lilibet, i njezina mlađa sestra Margaret odrastale su u sretnoj obitelji. Roditelji su ih obožavali, dadilje tetošile, učitelji im u kuću dolazili, a bezbrižni dani tekli su u igri i veselju. Sa samo tri godine Elizabeta je prvi put zajahala pravog ponija i trajno se zaljubila u konje i konjičke sportove.
S deset godina saznala je da će jednog dana nositi krunu, što se ne bi dogodilo da u nasljednom nizu dinastije Windsor nije došlo do dramatičnog obrata: njezin stric Edward odrekao se prijestolja kako bi se mogao oženiti američkom razvedenicom Wallis Simpson. A s 13 godina prijestolonasljednica se zaljubila, na prvi poged i zauvijek, u svog dalekog rođaka, naočitog pomorskog kadeta Philipa Mountbattena.
Onda je počeo Drugi svjetski rat, koji je Elizabeta provela u bodljikavom žicom opasanom dvorcu Windsor, a Philip na Sjevernom moru loveći njemačke podmornice. Njihova je ljubav preživjela rat i 1946. tajno su se zaručili u dvorcu Balmoral, o čemu je javnost bila obaviještena tek sljedeće godine, kad je zaručnica navršila 21 godinu. U studenome 1947. stali su pred oltar u Westminsterskoj opatiji.
Buduća kraljica smjernim se glasom zavjetovala da će svog supruga voljeti, paziti i pokoravati se njegovoj volji. Morala se pokoriti i volji tadašnjeg premijera Winstona Churchilla, koji je inzistirao da ne uzima muževo prezime. Mountbatteni su rodbinski bili previše povezani s Nijemcima nacističke prošlosti i javnost to ne bi dobro prihvatila, tumačio je Churchill, a Elizabeta ga je poslušala, jedva susprežući suze. Philip je, po običaju, brundao i gunđao, ali nije joj zamjerio - previše je volio svoju Lilibet, koju je od dragosti zvao i Kobasica.
"Kao da već godinama pripadamo jedno drugom! Philip je anđeo, tako je drag i pažljiv. Savršeno je živjeti s njim i stalno ga imati u blizini", pisala je Elizabeta svojoj majci.
Kad je saznao da će mu žena postati kraljica, Philip je, kažu, izgledao kao da mu se nebo sručilo na glavu. Znao je da će ostatak života provesti kaskajući u sjeni svoje supruge, tlačilo je to njegov muški ponos, no unutar njihova četiri zida njegova je i dalje bila glavna. Dvadeset dana nakon očeve smrti mladu su kraljicu odveli na prvo službeno snimanje jer državi su trebali njezini portreti za izradu novih novčanica, kovanica i poštanskih maraka. Okrunili su je 2. lipnja 1953., kada se britanski imperij još prostirao na više od 70 prekomorskih teritorija. Štošta se od tada promijenilo, no Njezino Veličanstvo Elizabeta II. u svim je tim promjenama ostala ista - nadljudski dosljedna i predana svom idealu služenja naciji.
"Ne mogu vas povesti u bitku", rekla je 1957. u svojoj prvoj televizijskoj božićnoj poruci.
"Ne dajem vam zakone niti provodim pravdu, ali mogu učiniti nešto drugo, mogu vam dati svoje srce i svoju odanost",
Britanske su vlade neštedimice koristile kraljičinu predanost službi. Slali su je na sve strane svijeta, kad god je zbog političkih ili gospodarskih interesa trebalo šarmirati nekog stranog državnika. Tako je 1972. sa suprugom i kćeri Annom došla u četverodnevni posjet tadašnjoj Jugoslaviji i predsjedniku Josipu Brozu Titu. Bio je to prvi kraljičin posjet nekoj socijalističkoj državi. Tito ju je lijepo primio, osobito na Brijunima, gdje ju je vozio u svom cadillacu, a kraljica mu je darovala šetlandske ponije, čiji su potomci i danas na otočju.
Kad će i koga Elizabeta II. primiti u Buckinghamskoj palači, to su uvijek određivali drugi; ona u tom izboru nije imala pravo glasa. Morala se rukovati i s ugandskim kanibalom Idijem Aminom i paranoičnim rumunjskim diktatorom Nicolaeom Ceaușescuom, koji je pri tom susretu bio silno zabrinut da će ga otrovati. Kažu da kraljica još uvijek koristi srebrni samovar koji joj je darovao vječito pripit ruski predsjednik Boris Jeljcin. Hladnom suzdržanošću svog službenog garda uvijek je uspijevala prikriti kako se zaista osjećala u društvu takvih tipova.
Savjesno je kraljica ispunjavala i svoje dužnosti prema produženju vladarske loze. Nakon Charlesa i Anne rodila je još dva sina - Andrewa i Edwarda. Princ Philip bio je uz suprugu kad je četvrti put rađala i držao je za ruku, što je u dinastiji Windsor bio slučaj bez presedana. Kako bi mu što više ugodila, Elizabeta je prepuštala mužu sve važnije odluke oko djece. Kad već nisu smjela nositi njegovo prezime, neka ih barem odgaja i usmjerava kako on misli da je najbolje. Philip je inzistirao da se djeca školuju u obrazovnim ustanovama, a ne kod kuće, kako je do tada bio običaj u kraljevskoj obitelji. Prema prijestolonasljedniku Charlesu nije bio osobito sentimentalan. Grubim je metodama pokušavao od njega stvoriti čovjeka po svom ukusu, no nije bio zadovoljan rezultatima. Kao ni kraljica.
Sve slabosti Charlesova karaktera eksplodirale su u nesretnom braku s princezom Dianom i dovele do prve velike krize u vladavini kraljice Elizabete. Na Dianinu smrt nije reagirala onako kako je nacija od nje očekivala, zamjerali su joj bešćutnost, no i u sreći i u tuzi kraljici su uvijek na prvome mjestu interesi krune. Smatrala je nedostojnim svog položaja prepustiti se općoj histeriji izazvanoj Dianinom pogibijom. Namjeravala je ostati u dvorcu Balmoral i tješiti unuke Williama i Harryja, no na kraju se nevoljko priklonila volji naroda, vratila u London i javno odala počast pokojnici. Ni tada se s njezina pokeraški neprozirna lica nije moglo iščitati što osjeća.
Osjećaje nije susprezala jedino kad se povede riječ o konjima i psima. Najbolji prijatelj bio joj je lord Porchester, njezin osobni menadžer za konjske utrke. Bio joj je gotovo kao član obitelji, jedan od rijetkih koji je imao broj kraljičina mobitela i svaki bi je dan nazivao da joj priopći najnovije vijesti o konjima. Kupovao je za nju rasne konje, pratio je na svaku konjsku utrku i s njom obilazio staje. Prijatelja Porcheyja, jedinog s kojim je punih 60 godina mogla bezrezervno dijeliti neutaživu strast prema konjima, Elizabeta je izgubila na dan kad su pali tornjevi u New Yorku. Porchey je teroristički napad pratio na televiziji i toliko se uzrujao da ga je lupio infarkt.
"Tuga je cijena koju plaćamo za ljubav", rekla je Elizabeta u poruci sućuti američkom narodu, a pritom je mislila i na Porcheyja.
Pred svojim se psima i kraljica spuštala na koljena kako bi se s njima poigrala, nahranila ih ili im dala lijek protiv kašlja. Kad je preminuo jedan od njezinih omiljenih korgija, lady Pamela Hicks poslala joj je kratku poruku sućuti: kraljica joj je odgovorila pismom na šest stranica. Jedino su konji i psi uvijek mogli otvoriti škrinju u kojoj je, kako dužnost nalaže, držala emocije pod ključem.
Voljela je i lov. Sve do 85. godine sudjelovala je u lovačkim pohodima i nastrijeljenim pticama zakretala vratove ili ih dokrajčivala udarcom palice po glavi. Kako je ispričala svom portretistu Lucianu Freudu, jednom je na nju naletio ranjeni fazan i oborio je na tlo. Vidjevši krv, kraljičin se tjelohranitelj bacio na nju i počeo joj davati umjetno disanje metodom usta na usta. "Baš smo se tada dobro upoznali", rekla je Freudu s vragolastim osmijehom na usnama. Mnogo je puta s puškom u ruci puzala po zemlji kako bi se što bliže primaknula divljači za odstrel. Kažu da je posljednjeg jelena odstrijelila 1983.
Lani je morala odstrijeliti i svog unuka Harryja, početkom ove i svog najdražeg sina Andrewa. Oduzela im je sve kraljevske titule, počasti i privilegije jer obojica su se ogriješila o pravila jedine joj i svete institucije. Harry je to učinio iz ljubavi prema svojoj ženi, a perverzni Andrew iz ljubavi prema seksu s maloljetnicama. Majka nacije nije si mogla dopustiti da grijesi njezinih potomaka, ma koliko ih voljela, prođu nekažnjeno. Dopustila im je ipak da sudjeluju u proslavi njezina platinastog jubileja, ali nisu stajali uz kraljicu kad je s balkona Buckinghamske palače gledala vojnu paradu i mahala podanicima.
Dok se još mogla normalno kretati, znala je noću gasiti svjetla u Buckinghamskoj palači i neiskorištene kriške limuna vraćati u kuhinju da ne propadnu. I sama si je kuhala čaj Earl Grey za doručak. Koliko je poznato, sljedeći britanski kralj ni zube ne zna oprati bez sluge, koji mu posebnom srebrnom napravicom istiskuje pastu na četkicu. Možda je jedini propust u fascinantnoj 70-godišnjoj vladavini Elizabete II. što britanskom imperiju nije priskrbila sebi ravnog nasljednika.