Osobni bankrot svjetskom kralju valcera bio je najbolja reklama, njegov orkestar Johanna Straussa najdugovječniji je i najveći privatni klasični sastav na svijetu (samo ga hladni pogon košta milijun eura mjesečno), sa suprugom Marjorie, svojom mladenačkom ljubavi živi u srednjevjekovnom dvorcu iz 15. stolječa, a 25. studenog 73-godišnji violinist i dirigent Andre Rieu treći put stiže u zagrebačku Arenu. Razgovarali smo u njegovom rodnom gradu Maastrichtu, gdje je ljetos na središnjem gradskom trgu odsvirao petnaest koncerata za 180 tisuća gledatelja, koji su u Nizozemsku stigli iz stotinu zemalja, a nezapamćeni show u Rieuovoj glazbenoj čaroliji kroz uključivao je raskošan vatromet, svjetlosne efekte, umjetni snijeg, konfete i 250 izvođača na sceni.
"Zaželjeli smo se nastupa, jer dvije godine nismo svirali pred publikom zbog pandemije koronavirusa. Ovom turnejom slavimo život, glazbu i novi početak za sve nas", kaže Andre Rieu.
Što očekuje publiku u Zagrebu?
Spektakularna dvoipolsatna zabava u tročetvrtinskom taktu, fantastičan show s najpoznatijim valcerima, melodijama iz najpoznatijih mjuzikala i filmova, opernim arijama, nastupom tri tenora i svjetski poznatih sopranistica, te još poneko iznenađenje.
Po čemu pamtite Hrvatsku?
Po gostoljubivosti i entuzijazmu naše publike i domaćina Alena Ključe i njegovog tima iz Starprodukcije, ljudima punim humora koji s nama pjevaju i plešu za vrijeme cijelog konceta. Hrana je fantastična, ljudi sjajni, krajolici nevjerojatni, pa zemlju morate zavoljeti na prvi pogled.
Jeste li ikad bili na odmoru na Jadranu?
Ne, nemam vremena za odmor, jer mnogo radim pa si svake godine priuštim jedino nekoliko dana u Rimu. Ali mi je supruga Marjorie pričala o Splitu, Makarskoj i Tučepima gdje je ljetovala kao studentica, a naš stariji sin Marc sa svojom obitelji obožava Istru.
Kako ste preživjeli pandemiju financijski, emocionalno i privatno?
Bilo je to najteže razdoblje, jer mnoge obitelji ovise o meni i zaradi s turneja. No, održali smo se zahvaljujući i pomoći države, a mene je od crnih misli, kojima inače nisam sklon, spasio tečaj kuhanja. Naučio sam peći kolače, pite i raditi domaću tjesteninu.
Je li vam supruga bila učiteljica?
Ne. Počeo sam s tečajevima na YouTubeu, a vještine sam usavršio na masterclassu slavnog chefa Ceesa Holtkampa. Osim toga posvetio sam se ulozi djeda i provodio mnogo vremena s naših pet unuka. Svi su ludi za glazbom i to me čini najponosnijim djedom na svijetu.
Gdje vas je zateklo zatvaranje granica?
U Miamiju na Floridi, na američkoj turneji. Istog dana smo se spakirali i sutradan bili kod kuće u Nizozemskoj. U krizama i lošim vremenima doma je najbolje, ha, ha...
Što ste navjažnije naučili u tom razdoblju?
Da su solidarnost i međusobna podrška najvažniji, baš kao i znatiželja, te želja za učenjem novih stvari. Meni je optimizam prirođen, jer sam rođen u nedjelju ujutro, što se u mojoj domovini smata znakom sreće i prosperiteta. No, ništa od te sreće bez mnogo rada i cjeloživotnog učenja. Zato sam u poslu perfekcionist, sve mora biti posloženo do posljednjeg detalja kako bismo energiju, znanje i ljubav prema glazbi prenijeli gledateljima. Ovisnost o toj zarazi u mom slučaju ne prestaje.
Znali ste i pretjerati u želji da publici pružite nezaboravan doživljaj?
Da. Na svjetskoj stadionskoj turneji 2007., na kojoj nam je scenografija bila vjerna replika bečkog dvorca Schonbrunna, široka 125, visoka 35 i duboka 35 metara, s klizalištima, fontanama i šesteprežnim kočijama nismo se uspjeli pokriti niti s pedeset tisuća prodanih ulaznica po koncertu... Minus je na kraju bio veliki, ali to i dalje smatram svojom najboljom reklamom i ulaganjem u budućnost koje se isplatilo.
Što si još želite?
Želim se u povijest upisati kao prvi muzičar koji će održati koncert na Sjevernom polu ili na Mjesecu. A želja mi je i zajednički nastup s Bruceom Springsteenom: zamislite samo The Bossa i kralja valcera skupa na pozornici. Radimo na tome, sve ćete saznati na vrijeme.
Osjećate li se dovoljno snažnim da sve to realizirate?
Apsolutno. Želim živjeti, a to u mom slučaju znači i nastupati, još barem četerdeset godina. Odlazak u mirovinu i prestanak koncertiranja za mene nisu opcija.
Kako ćete to postići?
Svakodnevno pazim na zdravlje, to mi je prioritet. Najvažnije je da uživam u poslu, mnogo se smijem, jer je smijeh najbolji za prevenciju bolesti, baš kao što su to i ljubav i pažnja obitelji, članova orkestra i naše publike kojom sam okružen. Uz to pazim što i koliko jedem, mnogo se krećem i intelektualno sam aktivan.
Kako se opuštate?
Mnogo čitam, rješavam sudoku, uživam u pjevu ptica u tropskom vrtu Orangerie u dvorištu našeg dvorca, te u šetnji s našim dogama uz rijeku.
Žalite li i za čim?
Možda jedino za tim što nisam dostojan plesni partner svojoj supruzi. Marjorie je u mladosti bila balerina, a sad se već četiri desetljeća pleše folklor, pa uz nju na plesnom podiju ispadam smiješan. Zato radije dirigiram i sviram, a druge puštam da plešu.
Što vam se najgore dogodilo na pozornici?
Jednom sam zaboravio na koncert ponijeti svoj instrument, Stradivarijevu violinu iz 1667. s kojom uvijek nastupam. Jednostavno sam uzeo krivu kutiju... Okej, imao sam drugi instrument, ali možete zamisliti kako sam se osjećao.
Po čemu biste željeli da vas pamte?
Kao čovjeka koji je dao cijelog sebe da svijet postane ljepše mjesto zarazivši ljubavlju prema valcerima i glazbi ljude na svim kontinentima. Privatno bih želio da me potomci pamte kao predanog oca i djeda koji ih je odgajao s mnogo ljubavi i pažnje. Bude li tako, vjerujte da na nebu neće biti sretnije duše od moje.
