Glumci filma "Samo kad se smijem" - inspiriranog mučnim slučajem Ane Magaš, osuđene za ubojstvo supruga 2005. - u novom broju Glorije otkrivaju što ih motivira na aktivizam, kako održavaju bliskost čak i kad su na drugim krajevima svijeta te zašto su jedno drugome najbolji terapeuti.
"Lazović, sretan ti rođendan", prvo je što je Slavko Sobin rekao na ulasku u zagrebački Studio Katran, kamo je došao na snimanje Glorijine naslovnice. I to direktno s aerodroma, s kovčegom u jednoj ruci i darom za Tihanu Lazović Trifunović u drugoj. Rođendan joj je, doduše, bio još krajem rujna, ali bliski prijatelji nisu se vidjeli mjesecima. Jer Slavka je posao vodio u New York, San Francisco i Los Angeles, na festivalske projekcije njegova filma "Avenija divova", a potom u Bristol. Ondje je pak proveo proteklih šest tjedana - na setu velike inozemne produkcije za dugometražni film u kojem ima glavnu ulogu.
Tihana također stalno putuje: gostuje diljem regije s konstantno rasprodanom predstavom "Bilo jednom na Brijunima" u kojoj glumi sa suprugom Branislavom Trifunovićem, a živi na relaciji između njegova rodnog Beograda, svog Zadra i Zagreba gdje je studirala i provela umjetnički važne formativne godine. Nedavno se vratila iz Talina, na čijem je Black Nights festivalu promovirala novi crnogorski film "Živi i zdravi" u kojem ima ulogu mladenke nesigurne u svoju odluku dva dana prije vjenčanja.
No i Slavko i Tihana prekinuli su sve svoje aktivnosti na jedan dan kako bi bili na zagrebačkoj premijeri filma "Samo kad se smijem" redateljice Vanje Juranić, u kojem tumače ključne likove. Radnja je mračna, mučna i važna, a oslonjena je na medijski intenzivno praćen slučaj s početka milenija, kad je tada 28-godišnja Zadranka Ana Magaš ubodom noža usmrtila supruga i oca svog djeteta.
"To je priča i o Ani Magaš, ali i o svim ženama koje su pretrpjele ili trpe neki oblik nasilja u vezi, koje su iznevjerili partneri i mi kao društvo. Statistika je jeziva: u Srbiji je svaka druga žena doživjela neki oblik nasilja, od 2010. do danas više od 300 žena ubili su njihovi partneri ili članovi obitelji", govori Tihana Lazović Trifunović, protagonistica filma koji je publika prvi put vidjela ljetos na Sarajevo Film Festivalu. Tihana je imala samo 15 godina kad je cijela Hrvatska pratila slučaj Ane Magaš, no vrlo dobro se sjeća tadašnjeg narativa u svom rodnom gradu - da se radi o preljubnici koja se nije brinula za svoje dijete nego je umjesto toga tulumarila.
Nije bilo govora o zlostavljanju, jer to, kaže, nije tema o kojoj će se razgovarati u maloj sredini. Medijski je bila zanimljiva, među ostalim jer je bila privlačna, mlada žena koja nije radila nego ju je uzdržavao muž pomorac. Zbog njezina noćnog izlaska i plesanja u klubu uoči kobnog događaja propitivao se njen moral u braku i majčinske sposobnosti.
"Od presude Ani Magaš prošlo je 18 godina, no ne vidim da su se stvari osobito promijenile. Sjetimo se samo nedavnog slučaja Klare Buntić koja je snimila svog supruga, nekadašnjeg rukometaša, kako je zlostavlja, a u javnom prostoru se nakon toga raspravljalo kakve usne ima te koje brendirane torbe sve posjeduje. Društvo prihvaća samo stereotipne žrtve, izuzetno siromašne žene, na primjer. Ne dao Bog da je uspješna, mlada, privlačna... Za Anu Magaš više nije bilo mjesta u Zadru kad je izašla iz zatvora, odbacio ju je njen grad i otišla je u inozemstvo da bi se mogla zaposliti", govori Tihana Lazović Trifunović koju, priznaje, najviše zanima kako će film ocijeniti u Zadru gdje je i sniman i u čijem će se HNK uskoro prikazati.
Karte su, kaže, već rasprodane, a nakon projekcije bit će prilike i za razgovor s publikom, pitanja i odgovore, što smatra izuzetno važnim. Film, osim toga, ovih dana kreće u kinodistribuciju. "Samo kad se smijem" naklonjen je ženi, ali likovi nisu dvodimenzionalni. U toj tragičnoj priči nitko nije samo crn ili samo bijel. Slavko Sobin dugo se pripremao za ulogu supruga - zlostavljača koji se bori s vlastitim demonima. Čini se da voli svoju ženu, da je iskreno grli, ljubi... S jedne strane je podržava u želji da se vrati na studij psihologije - koji je prekinula kad je ostala trudna - ali joj istovremeno kradomice baca skripte i bilježnice iz kojih treba učiti za ispit. Smatra je lijepom, ali ne želi da je gledaju drugi muškarci, udari je pa plače u njezinu naručju.
"Ponosan sam na to što je ovo projekt s jakim ženama na čelu - redateljicom, scenaristicom, producenticama, Tihanom koja je zvijer u najpozitivnijem smislu te riječi, ona je čista snaga. I važno je što je napravila baš taj film, baš u svom gradu. A ja, da bih se uživio u svoju ulogu, morao sam pokušati vidjeti i njegove dobre i loše strane. Jer ne možeš razvijati lik ako prema njemu osjećaš mržnju - iako, naravno, osuđujem zlostavljanje na svakoj razini. No ne mislim da se zlostavljači rađaju, mislim da su produkt društva. Tu ne govorim o devijantnim ličnostima, nego o modelu koji djeca vide u neposrednoj blizini, u roditeljskom domu i onda ga ugrade u vlastiti život. Djelomično sam i sretan što nemam djecu i što ih neću imati jer ne bih znao kako zaštititi klince od svih negativnih utjecaja. Pitam se i što ostavljamo novim generacijama, baš smo jako puno toga zeznuli... Društvo te s jedne strane ograničava u bilo kojem vidu individualnosti, različitosti, tjera te da uđeš u stereotip posloženog, očekivanog lika, a onda žmiri na nasilje", govori Slavko Sobin, koji je u kolovozu sudjelovao u akciji "Stop femicidu" i priključio se prosvjedu u Zadru naziva "Sigurnost žena je odgovornost države".
Na to ga je, kaže, motivirala upravo Tihana koja svojim javnim istupima, pa i ulogom u filmu "Samo kad se smijem", dokazuje da nije salonska feministkinja.
"Meni je zapravo nejasno da 2023. razgovaramo o pravima žena ili bilo kojim drugim skupinama ljudi. Ljudska prava trebala bi biti samorazumljiva stvar, standard koji se živi i o kojem se stoga nema potrebe govoriti. Na setu u Bristolu, gdje sam sada proveo zaista puno vremena, mogu reći da je sasvim drukčija priča nego ovdje: nema muških i ženskih poslova, rodnih i spolnih podjela, političkih i religijskih etiketa. Naprosto se živi sa svim različitostima, jer su one ljepota društva. No moram priznati i da živimo u vremenu meni neshvatljivih paradoksa - s jedne strane smo deklarativno jako tolerantni i slobodni, s druge postoji ogroman pritisak od takozvane kulture otkazivanja gdje zapravo jako moraš paziti što govoriš - jer te se u trenu karijerno može pokopati, a s treće pak strane i dalje se svakodnevno događa verbalno i fizičko nasilje. I to u svijetu finih, uglađenih, visokoobrazovanih, a kad netko o tome konačno progovori, i to gotovo uvijek s velikim vremenskim odmakom, svi se čudimo da se takvo što moglo događati, i to nama, pod nosom", govori Slavko Sobin.
Cijelu priču s Tihanom Lazović Trifunović i Slavkom Sobinom donosimo u novom broju Glorije, u kojem ne propustite i ove teme:
- Suzy Josipović: Život posvećen kćerima i kuhanju
- Intervju: Barbara Vicković
- Mira Murati: Nova zvijezda Silicijske doline
- Unikatni nakit Dalije Katavić
- Goran i Ivana Hanžek: Naša vinarija u povijesnoj kuriji
- Putovanje: Palermo i Napulj