Nakon svega što je preživio u samo tri i pol godine života, mali Županjac Šimun Stojanović ima novi nadimak - Šimun Lavljeg Srca. Dječak koji se od rođenja bori za svaki korak nedavno je uspješno operiran u Paley Orthopedic & Spine Institutu u West Palm Beachu pokraj Miamija.
Malog heroja očaravajućeg osmijeha cijela je Hrvatska upoznala 2019., kad su mu liječnici u Americi amputirali lijevu nožicu. Naime, rođen je s nedostatkom 25 kostiju, bez čašice u lijevom kuku i bez lijevog koljena te s deformacijom bedrene kosti. Uz to ima rascjep kralježnice, a prije mjesec dana dijagnosticirana mu je epilepsija. Bila je to još jedna u groznom nizu dijagnoza - nakon što su njegova majka Martina (35), policajka, i otac Tomislav (38), građevinar, prošle godine doznali da ponovno moraju s njim u Ameriku, te da će zbog deformacije desnog stopala morati na još dvije operacije u razmaku od tri mjeseca. Ovaj put sa sobom su poveli i starija dva sina, Nou Matiju (15) i Tomislava (17).
A o tome kako su se zajednički nosili s izazovima, što ju je najviše plašilo i kako je Šimun preživio operaciju, Martina Stojanović je vodila dnevnik - ekskluzivno za Gloriju.
Mamin dnevnik iz Amerike
Oproštaj s obitelji priča je za sebe. Ne znaš jesi li ih dovoljno čvrsto zagrlio, jesi li ih dovoljno puta poljubio, ne znaš što ćeš od svega toga zateći nakon šest mjeseci razdvojenosti... Dio sebe ostavljam u Hrvatskoj, a ostatke pakiram u kofere u kojima je ionako premalo mjesta jer sa sobom vučemo silnu količinu lijekova za Šimunove terapije. Let je prošao poprilično dobro, no kad smo nakon 18 sati napokon stigli u Miami, uputili su nas na krivi autobus pa smo u gluho doba noći završili na jugu grada. Vidno iscrpljeni i malaksali, potražili smo najjeftiniji smještaj, s namjerom da ujutro nastavimo do West Palm Beacha.To je bio krivi potez - spavali smo na prljavim plahtama, uz cjelonoćno partijanje ostalih gostiju motela, a domaćini su nam bili divovski žohari.
“Hvala Bogu, nismo ispod mosta”, prokomentirao je moj suprug nekoliko puta te večeri. Ujutro smo nastavili put i za početak se smjestili kod prijatelja iz Italije, koji su ovdje od ožujka sa sinom na liječenju kod istog doktora. Kod njih smo bili deset dana, jer nikako nismo uspijevali pronaći smještaj - najveći problem je bio to što ostajemo “kratko”, samo šest mjeseci. Uz to, ovdje morate dokazati da ste sposobni platiti smještaj, a moja i suprugova plaća zajedno ne pokrivaju ni trećinu najma za mjesec dana. Srećom, u zgradi u kojoj su živjeli prijatelji iz Italije upoznali smo Alie, divnu majku koja se ponudila pomoći nam u apliciranju za smještaj i za nas je dala jamstva.
Bilo je veliko olakšanje kad smo se napokon smjestili među svoja četiri zida, a odmah nakon toga su započele Šimunove pretrage. Kad smo se našli s dr. Paleyem, koji je i prvi put operirao Šimuna, objasnio nam je proceduru i rekao da s operacijom kuka ne bi trebalo biti velikih problema, ali je desna noga priča za sebe. Volim kad je iskren i kad mi pokazuje realno stanje stvari. Rekao je da je operacija izuzetno komplicirana, ali da ima rješenje. Ispunili smo hrpu papirologije. Prvi dan u tjednu kada nemamo nekih obveza, odlučili smo otići do obližnje plaže da se Šimun zabavi igrajući se u pijesku. Svjesni smo da nakon operacije dugo neće biti prilike za takve aktivnosti. Uživao je, a mi smo uživali gledajući ga. Tu noć sam se uhvatila kako razmišljam o svemu što mi nedostaje... Uz obitelj i prijatelje, prebirala sam po mnogim nebitnim stvarima - Vegeti, kavi, kruhu iz lokalne pekare, svom krevetu... O, Bože, kako mi sve to nedostaje.
Dan je prije operacije. Tu sam, ali nisam tu. Pokušavam pobjeći od same sebe pa smišljam način da protratim ovaj dan što brže, a onda želim da nikada ne završi. U svakom dahu me prati želja da sve prođe i onaj grozni osjećaj straha i neizvjesnosti što će se događati nakon operacije. Velika utjeha su obitelj, prijatelji i poznanici koji mi skreću misli svojim porukama podrške i molitve, čupaju me iz ovog kruga pakla u kojem se nalazimo. Napetost se osjeća među svima nama, doslovce je možemo rezati. Nakon ručka odlazimo do obližnjeg zoološkog vrta da Šimuna i djecu napokon izvedemo iz stana. Toliko smijeha u tih dva i pol sata nismo doživjeli u proteklih mjesec dana, iako smo se trudili da ga bude čim više. Djeca su uživala, a Tomislav i ja smo se topili od sreće gledajući ih. Tomo i Noa su dizali Šimuna svako malo iz kolica da mu omoguće bolji pogled na životinje, a on im je bezbroj puta rekao: “Hvala ti, brate, volim te!” Kod kuće su rijetki trenuci da smo svi zajedno, a kako su Tomo i Noa već veliki, ni interesi im nisu poput naših. Promatrajući ih onako sa strane, poželjela sam da zauvijek ostanemo tu, zajedno, u zoološkom vrtu, u smijehu i neizmjernoj sreći.
Nakon što smo se vratili u stan, Tomislav je počeo pakirati stvari za bolnicu, a ja sam otišla okupati Šimuna. Uzeo mi je tuš iz ruke i okupao me onako u odjeći. Inače bih ga izgrdila za takvu nepodopštinu, no ovaj put sam se samo nasmijala i nastavila igrati s njime. Čitavu noć nismo oka sklopili, niti mi, niti Šimun, kao da je predosjećao što slijedi ujutro. U šest smo već po dogovoru bili u bolnici, započeli su posljednji pregledi.
Danas je Šimun imao poseban outfit - ponijeli smo dres Luke Modrića, jer igra naša repka na Euru. Čim bismo mu odjenuli nešto s obilježjem Hrvatske, on bi krenuo navijati: “Hrvatska, Dinamo Zagreb!” Nije bio svjestan da danas cijela Hrvatska, a i šire, navija za njega...
Došao je trenutak odlaska u operacijsku salu. Vidno sediran, rekao mi je kako vidi dva Šimuna dok sam mu pokazivala njegovu sliku na mobitelu. Koordinatorica za inozemne pacijente, Bernadetta, ponudila se da ga uzme u naručje i odnese, da ga ne guraju u krevetu. Kada sam joj ga predavala na ruke, samo mi je tiho prošaptao: “Obećavaš da ću sada trčati kao Flash?” Snažno smo ga zagrlili i suprug i ja, ne želeći da taj zagrljaj ikada prestane. Pratili smo ga pogledom dok nam medicinsko osoblje nije reklo da možemo izaći u čekaonicu i na velikom ekranu gledati u kojoj su fazi. Rekli su nam - on je broj 2349. Sjela sam na neku klupu, a Tomislav je neprestano kružio i teško uzdisao. Slomili smo se. U nekom trenutku smo se našli zagrljeni, komentirajući njegov i naše živote posljednje tri i pol godine. Nikada to nismo napravili do danas. Jecali smo i hrabrili jedno drugo. “On je borac, njegov život će biti puno bolji nego naš, on iz svega izađe kao pobjednik, lavić je to...”, govorili smo jedno drugom.
Čitajte i: Ana Šarić i Martina Stojanović - lavice koje su svoje potrebe stavile iza potreba drugih
Šest sati je trajala operacija. Došla je prijateljica iz Italije, Erica, sa svojim sinom Giom, i donijela nam hranu. Posjetila nas je još jedna divna obitelj iz Zagreba, koja je ovdje zbog liječenja kćeri. Skrenuli su nam misli na trenutak. Osoblje je povremeno dolazilo i izvještavalo nas u kojoj su fazi operacije. Svaki put bi nam rekli da sve teče po planu i da se ne brinemo. Konačno je došao trenutak da nas uvedu k Šimunu u jedinicu intenzivnog liječenja. Trčećim korakom smo došli do krevetića u kojem je ležao priključen na hrpu cijevi i cjevčica, s maskom na licu.
Napokon je otvorio oči i pogledao nas - a život je opet dobio smisao. Bio je u strahovitim bolovima i morali su ga opet omamiti narkoticima. Dr. Paley je došao i rekao da je operacija bila uspješna. Improvizirao je tijekom zahvata, ali sada Šimun ima ravno stopalo i kuk koji je funkcionalan. Sa srca nam je pao ogroman teret. Posebno me dirnulo kad nam je Šimun, unatoč bolovima, rekao da nas oboje voli. Bože, koliko je snage u tom malom čudu! Uz svu svoju muku, on nalazi hrabrosti i snage da nas utješi. Tomislav je probdio noć na stolcu držeći ga za ruku, a ja sam pronašla mjesto uz njega u krevetu. Ljubili smo ga cijelu noć, iako je on većinu vremena prospavao.
Dan nakon operacije, iako i dalje pod velikom količinom lijekova, bio je komunikativan i nasmijan. Preko Vibera je razgovarao s obitelji i prijateljima, objašnjavao im kako će se brzo vratiti... Terapeutkinja nam je donijela kolica pa smo, vukući silne aparate uz njega, otišli u kratku šetnju do parka dinosaura koji je u sklopu bolnice. Cijeli dan smo pregledavali poruke i videozapise koje su nam slali prijatelji iz vrtića, obitelj, poznanici, ali i ljudi koje i ne poznajemo. Srce nam je bilo prepuno. I ova noć je prošla mirno uz lijekove, a šuška se da bismo mogli uskoro izaći iz bolnice. Pred nama su sada neki novi izazovi, iščekivanje nekih novih koraka i pomicanje granica za koje nismo znali da postoje.
Često se pitam jesam li dostojan roditelj ovako posebnog djeteta? Činim li dovoljno i dajem li dovoljno sebe kao roditelj? Nikada neću pronaći taj odgovor, ali jedno znam - Tomislav i ja ćemo biti tu zauvijek, kao stup za oslonac i ruka pomoći kada se poljulja. Njegov osmijeh, upornost i želja za životom će, kao i dosad, biti naša inspiracija da nikada ne odustanemo. Od njega, od života, od nas.
