Dubrovačka kantautorica nagrađena Porinom za najbolju jazz kompoziciju, pronašla je novi život u Konavlima, ima novo scensko ime, a uz sve to predstavila je i autorsku pjesmu ‘Svijet gdje nismo sami‘.
Svima je katkad potreban idealan svijet, onaj u kojem ostajemo autentični i svoji, bez bojazni da nas društvo odbaci jer se ne bismo htjeli utopiti u masovnu (ne)kreativnu priču. Dubrovačka jazz glazbenica Maja Grgić Novaković potrebu za idealnim svijetom kojem bismo voljeli pripadati, pretočila je u nedavno predstavljenu, autorsku pjesmu „Svijet gdje nismo sami” koju potpisuje s Teom Martinovićem. Stihovima i glazbom postigla je čaroliju da sada svatko ima svoj bijeg u paralelnu glazbenu stvarnost: dovoljno je pritisnuti „play” i magija muzičarke impresivnog vokala počinje se vrtjeti poput kaleidoskopa koji tvore njene riječi i note. Pjesma i istoimeni spot - jednim dijelom snimljen je u njenom rodnom gradu, a drugim u utvrdi Sokol Grad, u Konavlima - ujedno su premijera njenog novog scenskog imena, NiM.
Budući da publika glazbenicu iza koje su gotovo dva desetljeća glazbenog djelovanja, sudjelovanje na Dori 2023., autorski album „Crno Bijelo” te Porin za najbolju jazz kompoziciju - poznaje pod pravim imenom, ostavila je nekoliko mjeseci „probnog razdoblja” kada će se na sceni odazivati na oba imena. Stoga će u subotu, 20. siječnja ove godine, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, nastupati kao Maja, s plejadom dubrovačkih pjevača koji će uoči Feste svetoga Vlaha, dubrovačkog zaštitnika, prenijeti energiju i melodije Grada podno Srđa, u Zagreb. Nakon toga mogla bi u potpunosti preuzeti kratak i jasan scenski alias.
„Kada nastupam u inozemstvu, kolege lome jezik ne bi li me najavili. Bilo je tu svega. Najčešće ispadam „mejđa grgik novakovik. Budući da mi je suprug, nekadašnji dubrovački roker Niko Novaković, od milja dao nadimak NiM, spoj naših imena, shvatila sam da ću, preuzmem li nadimak na sceni, konačno odahnuti ”, kaže 44-godišnja glazbenica.
Gdje vam je danas ugodnije živjeti, u Dubrovniku ili u Konavlima?
- Prije gotovo četiri godine preselila sam se u Čilipe, gdje sam se udala u studenom prošle godine. Koliko god voljela Dubrovnik, postaje mi teško vraćati mu se, pogotovo ljeti, kad su najveće gužve. Pronašla sam sebe u tom miru, u prirodi Konavala, našla ljubav svog života, tamo sam glazbeno produktivnija. Suprug i njegova obitelj vode seosko domaćinstvo, a on, kao nekadašnji član hard rock banda Atlantida, povremeno uzme gitaru i zapjeva sebi za dušu u konobi, od rock do zabavnih standarda, ovisno o afinitetu ekipe koja se kod nas okupi.
Što se slušalo u vašem roditeljskom domu?
- Billie Holiday, Frank Sinatra, The Beatles, Elvis Presley, Luciano Pavarotti... Mama mi je jednom prilikom rekla da je jedna od prvih pjesama koju sam u dobi od tri godine naučila pjevati bila „Kapetane moj” od Josipe Lisac, umjesto dječje pjesmice. Nije da moji kod kuće nisu pokušali s uobičajenim, dječjim repertoarom, no ja se od odmalena ne uklapam u mainstream.
Zašto ste se rasplakali na prvom snimanju u profesionalnom, glazbenim studiju?
- Zato što mi je Đelo Jusić, osnivač i voditelj dječjeg zbora „Mali, raspjevani Dubrovnik” gdje sam počela pjevati kao šestogodišnjakinja, rekao na kraju snimanja prve solo pjesme u životu: ”Ti si gotova, zlato, možeš ići”. Plakala sam vani kao kišna godina jer su drugi u zboru snimali po dva, pa i tri puta, a ja iz prvog pokušaja. Mislila sam da nisam bila dobra jer mi je dao pjevati samo jednom.
Kako ste od zvijezde dječjeg zbora i odlikašice u glazbenoj i klasičnoj školi, postali pankerica?
- Zapravo, pridružila sam se pankerima kao pjevačica za ljetne gaže. Trebao im je netko tko može pustiti glas, ali bez pankerskog „looka” jer muzičari ljeti žive od - kako kažemo na jugu – gaža na taracama, a žestoki imidž donosio je manje posla. Ipak, naučili su me nekoliko stvari na bas-gitari od Ramonesa. S dečkima me upoznala prijateljica ali tako da nisam znala gdje me vozi. Jednostavno me je „istrpala” iz automobila na mjestu gdje nas je čekao član benda, uz riječi: ”Evo vam pjevačice”. Kasnije je ta ekipa postala jezgra rock grupe „Zoo Taboo”. Bili smo prilično dobri, iz izdavačke kuće Aquarius Records pozvali su nas u Zagreb, poslušati naš demo materijal i potpisati ugovor za prvi album, svide li im se pjesme. Umalo smo uspjeli.
Zašto niste potpisali ugovor?
- Kolega iz grupe i autor većine pjesama, Maro Bačić otišao je na sastanak, međutim, umjesto u Petrovu ulicu, u sjedište Aquarius Recordsa, došao je početkom 2000-ih u klub Aquarius, na Jarunu. Sreo je zanimljivu ekipu, tulumarili su i propustio je sastanak. Na kraju je naš demo materijal završio kod barmena, stoga koristim ovu priliku zamoliti ga da se javi ima li još uvijek kasetu grupe „Zoo Taboo”?
Kako ste se zainteresirali za jazz i ostali u tom žanru?
- Bili smo dobar bend, kompletna, urbana glazbena scena krajem 90-ih i početkom 2000-ih u Dubrovniku bila je vrhunska, a vježbali smo u klubu Orlando, u zgradi stare bolnice na Pilama. U dogovoru s ravnateljem nove bolnice, preuredili smo derutni prostor u klub za mlade. Danas se tamo nalazi Sveučilište u Dubrovniku čiji mali, sačuvani dio, podsjeća na naš stari Orlando. Želim reći to da sam se odlično zabavljala, „Zoo Taboo” bio je moja prva glazbena zaljubljenost od koje nije bilo dovoljno zarade u to vrijeme pa smo morali raditi i dodatne poslove. Basist banda "Zec", ujedno pomorac, otišao je na svoj prvi „vijađ” brodom a ja sam pjevala na hotelskim taracama s drugim bendovima. Nedostajalo mi je slobode da se izrazim kao vokalist, trebala mi je glazbena nadogradnja, kompleksnost koja me danas svaki put iznova osvaja koliko god puta pjevala isti jazz standard.
Što se dogodilo?
- Ono što mi se događa cijeli život, slučajnost u koju, kako život odmiče, sve manje vjerujem. Na jednom ljetnom nastupu prišao mi je vrstan jazz klavirist Đoni Trbuhović i pozvao da zapjevam s njegovim kolegom Perom Glavinićem i njim u hotelu Excelsior, vjerujući da bih mogla postati jazz pjevačica. Otkrili su mi „glazbenu galaksiju” za čije bi vam istraživanje ne bi bilo dovoljno nekoliko života. Počela sam tražiti po gradu tko svira jazz, tko će mi davati instrukcije, gdje naći knjige, snimke, doznala za mogućnost školovanja na Akademiju jazza u Grazu.
Kako je izgledao prijamni ispit?
-Otputovala sam u Graz 2002. kada su bili prijamni ispiti, istražiti što se traži. Iduće godine pojavila sam se na prijamnom. Od 60 odasvud pristiglih kandidata, primalo se troje. Poslije tri kruga, profesorica je prišla nekolicini preostalih kandidata. Pokazala je na dvoje i mene, a ja sam uzela ruksak i krenula prema vratima uvjerena da je počela s onima koji nisu uspjeli.
„Ne! Vratite se, primljeni ste ”, doviknula je za mnom. Gledala sam ju u nevjerici, a kad sam doznala da imam i punu stipendiju, morala sam sjesti.
Kako ste upoznali zagrebačku jazz legendu, Boška Petrovića?
- Razdoblje između školovanja u Grazu i odlaska u Englesku, na specijalizaciju u „London Centre for Contemporary Music” na Sveučilištu Middlesex gdje sam diplomirala 2012., provela sam u Zagrebu i upoznala ovdašnju jazz scenu. Nastupati u Boškovom BP Clubu svima je bio pojam, stoga sam mu prišla jedne subote, kasno prijepodne, kada je s društvom u svom klubu ispijao prvu kavu. Upitala sam ga kada bih mogla pjevati na njegovoj pozornici? Začuđeno me je pogledao, zatražio moj nosač zvuka i sve što mu se u takvim prilikama donosi. Ništa nisam imala. Pomalo drsko, predložila sam da zapjevam na licu mjesta, a da me on prati.
Kako je to završilo? Vjerojatno ne baš najbolje.
- Naprotiv, na kraju mi se isplatio ludo odvažan stav, kakav mi danas ne bi pao na pamet. Prije nego li je šokirana jazz legenda stigla išta reći, ubacio se Davor Štern, koji je sjedio za Boškovim stolom, na kavi. On me je na kraju pratio na klaviru, a ja sam zbog se zbog neodgovarajućeg tonaliteta derala kao da sutra ne postoji. Pa ipak, sišla sam s pozornice, prišla legendi i puna lažnog samopouzdanja, rekla: ”Dakle, što mislite? Za mjesec i pol dana dobila sam priliku pjevati u sastavu kontrabasiste i bas gitariste, Gorana Rukavine. Boško ga je nazvao i zamolio da „pozove i onu malu iz Dubrovnika”. Nastupala sam polovicom 2000-ih nekoliko puta u njegovom klubu, danas mi je čast što to mogu reći. Bilo bi sjajno da takva mjesta, s Boškovim pravilima ponašanja, postoje i danas.
Zašto? I danas imamo dobre jazz klubove.
-Taj prostor u podrumu Tesline, imao je dušu. Glazbenici su se poštivali. Šutjelo se tijekom cijelog koncerta, a svaki, pa i najmanji solo, nagrađivan je pljeskom. Tako je bilo i dok su glazbenici publici pričali o svojoj glazbi. Boško nas je odgajao, i glazbenike i publiku. Danas se teže izlazi na kraj s glasnim auditorijem. Otkako je preminuo u siječnju 2011., nema ih tko educirati o tome kako se treba slušati glazba i reći da je muzičarima upravo takva podrška najpotrebnija.