Premda je sasvim sigurno jedan od najpoznatijih ljudi na svijetu i premda se mnogima čini da o njemu znaju sve, bivši američki predsjednik Barack Obama kao da sam katkad nije siguran tko je. "Ja sam odasvuda i niotkuda, sastavljen sam od dijelova koji ne pristaju jedni drugima, kao čudnovati kljunaš ili kakva izmišljena zvijer", piše 59-godišnji Obama u novoj autobiografiji koju je upravo objavio, pod naslovom "Obećana zemlja".
Obama u knjizi prati put od mladenačke potrage za korijenima u politiku pa sve do Bijele kuće u koju je ušao kao prvi Afroamerikanac na čelu Sjedinjenih Država te opisuje prve dvije godine na predsjedničkoj funkciji. Budući da je riječ o političaru koji ima jednu Nobelovu nagradu, dva Grammyja i najviše pratitelja na Twitteru od svih ljudi na svijetu, ne čudi da je Obama odmah u početku oborio tržišni rekord kad mu se knjiga samo u prvom danu prodala u fantastičnih 890 tisuća primjeraka, po čemu se može zaključiti da će biti ozbiljan bestseler i, po svoj prilici, najprodavaniji od svih predsjedničkih memoara; po prodaji mu se jedino približila supruga Michelle, čiju je autobiografsku "Moju priču" do danas kupilo više od 10 milijuna ljudi diljem svijeta.
Nije išlo po planu
U predgovoru knjizi Obama priznaje da je prvobitno planirao opisati svoje godine predsjednikovanja Amerikom na 500 stranica, i to u roku od jedne godine, ali nakon više od tri godine pisanja i dodatnih dvjestotinjak stranica uspio je doći tek do 2011. i jednog od dramatičnijih trenutaka svojeg mandata, operacije Neptunovo koplje, u kojoj je likvidiran Osama bin Laden, tako da se može očekivati i nastavak.
Iako je napisao već dvije autobiografske knjige, “Snovi mojeg oca” i “Smjelost nade”, u kojima je pretresao mnoge pojedinosti o tome kako su ga obitelj i okolina oblikovali kao osobu, i u “Obećanoj zemlji” Obama se ponovo bavi pitanjem vlastita složenog identiteta, osobito kad je riječ o motivima koji su ga potaknuli da krene u politiku - i ne nudi jednostavne odgovore.
Biografski detalji su poznati: Obamin otac Barack Obama stariji bio je iz Kenije, majka Ann Dunham iz Kansasa, odrastao je u Indoneziji, gdje je proveo četiri godine, pa zatim na Havajima, gdje je živio s bakom i djedom po majčinoj strani; zvali su ga Barry, da se bolje uklopi. Kao tinejdžera, zanimale su ga košarka i cure, a transformacija iz bezbrižnog momka u ozbiljnog muškarca koji se brine za sudbinu svijeta zaprepastila je njegove srednjoškolske prijatelje koji se, priznaje Obama, i danas pitaju što se točno dogodilo. Odgovor je, kako kaže u autobiografiji, vjerojatno u knjigama, o kojima je kao adolescent postao doslovce ovisan; posebno se sjeća jedne dvorišne rasprodaje u Honoluluu odakle je otišao s naramkom knjiga koje su duboko utjecale na njega.
Ipak, knjigama se nije uvijek okretao iz uzvišenih pobuda. Na studiju u Kaliforniji i New Yorku, piše Obama, čitao je Marxa i Marcusea da može razgovarati s “dugonogom socijalistkinjom”, a Foucaulta i Woolfa zbog “eterične biseksualke koja je uglavnom nosila crno” - osvajačka strategija koja se, priznaje, pokazala uglavnom bezvrijednom.
Ispunio obećanje
Sve se to, dakako, događalo prije nego što je upoznao Michelle. Dvoje mladih briljantnih pravnika školovanih na Harvardu upoznalo se 1989. na poslu u odvjetničkoj tvrtki - njoj je bilo 25, njemu 28 godina - a vjenčali su se 1992. u crkvi, kad joj je Obama obećao da će joj život biti “zanimljiv” i može se reći da je to obećanje doista ispunio.
Ona se veselila majčinstvu, obitelji i poslu u bolnici Sveučilišta u Chicagu na kojem je Obama predavao, 1998. rodila im se kći Malia, četiri godine poslije Sasha, i sve je teklo glatko dok se Barack nije kandidirao za Senat i zatražio njezinu podršku.
- Udala sam se za tebe jer si sladak i pametan, ali ovo je najgluplje što si od mene mogao tražiti - rekla mu je Michelle, ali ga je podržala.
Jednako nevoljko primila je i njegovu odluku da se kandidira za predsjednika SAD-a, piše Obama. Svjesna kakav će to biti stres za njihov brak i obiteljski život, na jednom sastanku stožera kampanje upitala ga je: - Zašto baš ti, Barack? Zašto ti je potrebno da budeš predsjednik?
U knjizi Obama pokušava odgovoriti na to pitanje objašnjavajući kako mu je karijera u politici počela “potragom za mjestom u koje ću pristajati, potrebom da objasnim i spojim različite dijelove mješavine koju sam naslijedio”. Tako je nekako odgovorio i supruzi rekavši da će njegov izbor imati simboličko značenje, da će “crni klinci i hispano klinci i klinci koji se nigdje ne uklapaju imati osjećaj da im se obzor proširio, mogućnosti povećale”.
Zrači idealizmom
Koliko god neodređeno široko bilo to objašnjenje, očito je idealizam koji iz njega zrači uvjerio Michelle te ga je ona ponovno podržala, čak i na štetu vlastite karijere i privatnosti koje se obitelj praktički morala odreći kad je Obama 2008. postao 44. predsjednik Sjedinjenih Država i kad su se doselili u Bijelu kuću, koju je Luci, kći predsjednika Lyndona Johnsona, jednom opisala kao “nezgodnu kombinaciju muzeja, akvarija i zatvora”.
U knjizi Obama opisuje kako prve noći u Bijeloj kući nije znao što bi pa je prošetao zgradom i pogasio sva svjetla prije nego što je otišao na spavanje. Mnogo mu se toga preokrenulo u životu zbog dužnosti koje se prihvatio. Odlazak u kazalište sa ženom pretvorio se u operaciju visokog rizika s vožnjom po sablasno praznim ulicama u kojima se zbog njega zatvorio promet. Morao je naučiti salutirati, s laktom izbačenim pod dramatičnim kutem, a čak i obično potpisivanje dokumenata ili pisanje pisma postalo je težak zadatak jer je kao ljevak morao posebno paziti da ne umrlja službeni bež papir. Po prirodi inače nepopravljivo neuredan, Obama se u Bijeloj kući, okružen osobljem, našao u situaciji da su mu čarape i donje rublje “složeni uredno kao na policama robne kuće”.
Obama detaljno opisuje donošenje važnih političkih odluka, kao što su uvođenje dostupnog zdravstvenog osiguranja, rješavanje financijskih kriza, ili odgovor na pad američkog borbenog aviona iznad Libije, i taj je proces spor, mukotrpan i neizvjestan: “tanka oštrica noža u svakom trenutku dijeli uspjeh od potencijalne katastrofe”, piše Obama.
U tom ne uvijek ugodnom okružju trajnu potporu i olakšanje Obama je nalazio u obitelji, koja je uvijek bila spremna na dobronamjerno zadirkivanje. Sasha i Malia jednom su se nakon zajedničkog posjeta Zoološkom vrtu požalile da im je otac postao previše poznat pa ne mogu nikamo, a da ne privuku pozornost. Malia je predložila da tata uzme novo ime, ali Michelle ih je veselo upozorila da se Obama ne može nikako sakriti osim ako mu operacijom ne priljube uši uz glavu.
Kad su tijekom samita u Moskvi curice komentirale kako su se lijepo zabavile u susretu s balerinama i lutkarima, Michelle im je savjetovala da smanje doživljaj jer njihovom ocu nije dopušteno da se zabavlja - “on mora cijeli dan sjediti na dosadnim sastancima”.
Obama opisuje i kako je vatreno navijao za košarkašku momčad Sashine škole Sidwell Friends (u kojoj je uz Sashu igrala i unuka Joea Bidena) pa ih je počeo i trenirati jednom tjedno zajedno sa svojim savjetnikom, bivšim košarkašem Reggiejem Loveom.
“Kad su Vipersice osvojile srednjoškolsko prvenstvo u do kraja neizvjesnoj utakmici s rezultatom 18:16, Reggie i ja smo slavili kao da su pobijedile u finalu prvenstva američkih koledža”, piše ponosno Obama. Naravno, “kako u našim životima ništa više nije bilo normalno, sljedeće godine se nekoliko roditelja iz suparničke školske ekipe, u pravom washingtonskom stilu, pobunilo što ne treniramo i njihove kćeri”, sjeća se Obama, kojem je Love duhovito dobacio da roditelji valjda misle kako to što je dijete trenirao Obama mogu staviti na prijavu za Harvard.
U svakom slučaju, Obama je odlučio da je najjednostavnije za sve uključene da odustane od treniranja i opet bude samo vatreni navijač. Mala košarkašica Sasha sad je studentica druge godine na Sveučilištu u Michiganu, dok je njezina sestra Malia na posljednjoj godini na Harvardu.
Ali kao najbolju stranu predsjedničkog položaja Obama više puta ističe to što bio privilegiran te je mogao iz intimne blizine pratiti nastupe glazbenih zvijezda u Bijeloj kući. Dok su se James Taylor, Stevie Wonder, Aretha Franklin, Queen Latifah, Usher, Jennifer Lopez, Lin Manuel Miranda, Esperanza Spalding, Mary J Blige ili bilo tko od niza glazbenika koji su bili pozvani u Bijelu kuću spremali za nastup, Obama je često iz svojeg ureda na katu slušao bubnjeve, bas i električne gitare kako odjekuju u prizemlju.
“Katkad bih se prišuljao stražnjim stubama i stao po strani da ne privučem pozornost. Divio sam se vještini kojom vladaju instrumentima i kako su velikodušni jedni prema drugima... i osjetio bih ubod zavisti zbog njihove čiste i nepatvorene radosti u onom što rade - kakva suprotnost političkom putu koji sam ja odabrao”, priznaje Obama, koji je u glazbi našao upravo ono što je cijeli život tražio - neku vrstu potvrde vlastitog identiteta. U početku je, dok se spremao za debate, slušao Milesa Davisa, Johna Coltranea i Franka Sinatru, ali s vremenom su mu se iskristalizirali reperi Jay-Z i “My1st Song” te Eminem i njegova stvar “Lose Yourself” jer su mu najbolje pomagale da, kako je rekao, glavu stavi gdje treba.
“Obje pjesme govore o tome kako dati sve od sebe i kad se čini da nemaš šanse”, piše Obama, koji kao da je u tome prepoznao neku sebi blisku životnu filozofiju: “Bio je to način da ‘presječem’ prenemaganje i da se sjetim tko sam ja zapravo.”
SAMO DVIJE STVARI
Dok je bio predsjednik, Obama je navodno jednom prijatelju povjerio da će mu kad napusti dužnost nedostajati samo privatni avion, kao što je Air Force One, i osobni sobar. Kako je za autobiografiju samo za predujam dobio rekordnih 65 milijuna dolara, a prodaja ide više nego dobro, sasvim je moguće da će si to moći priuštiti.
POLITIČARI IZBLIZA
Tijekom dva mandata u Bijeloj kući, Obama se susreo s gotovo svim svjetskim čelnicima, a u autobiografiji je zabilježio svoje dojmove o njima. Za Vladimira Putina je rekao da sa svojih 170 cm visine “nije ni po čemu poseban” (Obama je 14 cm viši) te da je zapravo sitan lokalni moćnik, “samo s nuklearnim oružjem i pravom veta u Ujedinjenim narodima”. Angela Merkel, čije je “velike i jasno plave oči” zapazio, bila je ispočetka skeptična prema njegovim govorima.
- Ali nisam se uvrijedio. I dobro je za njemačke političare da imaju averziju prema demagogiji - piše Obama.
Za britanskog premijera Davida Camerona kaže kako se vidi da ga “život nikad nije prejako pritisnuo”, a Nicholasa Sarkozyja opisao je kao “lik s Toulouse-Lautrecova platna”. Kad se sreo s kraljem Abdulahom, Obamu je zanimalo kako se vladar Saudijske Arabije nosi sa svojih desetak žena. - Jako loše... To vam je kompliciranije od srednjoistočne politike - požalio mu se kralj.
BORBA S CIGARETOM
Dugogodišnji strastveni pušač, kojem je žena uvijek prigovarala zbog ovisnosti o nikotinu, Obama u knjizi opisuje kako se, još dok su živjeli u Chicagu, znao išuljati na stražnji balkon stana da zapali cigaretu i pritom bi gledao rakune kako kopaju po smeću odajući se vlastitoj “odurnoj navici”, baš kao i on pušenju.
Unatoč Michelleinom inzistiranju da se riješi nezdrave navike, Obama priznaje da je još u Bijeloj kući pušio i do deset cigareta na dan, obično na takozvanom Trumanovom balkonu. Prestao je kad je primijetio da se kći Malia mršti jer mu dah smrdi na duhan.
Kad su mu usred noći javili da je dobio Nobelovu nagradu, Obama je u nevjerici upitao: - Za što? Zatim je probudio Michelle i rekao joj da je upravo dobio Nobela. Ona je rekla: - Pa to je baš divno, dušo - okrenula se i nastavila spavati.
Kad je došao u Oslo na svečanu dodjelu nagrade pod njegovim se hotelskim prozorom okupila gomila ljudi s upaljenim svijećama da mu oda počast, ali on je razmišljao o ratovima koji traju u Iraku i Afganistanu.
- Sama pomisao da ja ili bilo koji pojedinac može unijeti red u takav kaos bila mi je smiješna. Na neki način, gomila pod prozorima klicala je iluziji - piše Obama.