Američka novinarka i spisateljica, na temelju čijih kolumni je nastala jedna od najpopularnijih serija svih vremena "Seks i grad", ima novi projekt - predstavu na West Endu posvećenu njenim omiljenim temama: muškarcima, seksu, novcu i ženskoj neovisnosti.
Kolumnom i knjigama na temelju kojih su nastali serije i filmovi "Seks i grad" i "I tek tako..." - a čija se treća sezona nestrpljivo očekuje - 65-godišnja američka novinarka i spisateljica Candace Bushnell redefinirala je pojam moderne žene. Nije samo osmislila omiljene likove Carrie Bradshaw, Samanthu Jones, Mirandu Hobbes i Charlottu York Goldenblatt, već je stvorila arhetip žestokih, gradskih cura s kojima bismo se htjeli poistovjetiti. Zahvaljujući njoj pitamo se jesmo li više Carrie ili Charlotte, pričamo o tome tko je naš Faca, dijelimo pokoju zgodu iz intimnog života, želimo razmišljati, izgledati i ponašati se poput likova iz njenih knjiga.
Otkako se 90-ih godina zakotrljala "Seks i grad" lavina, američka autorica i njeno britko pero značajno su utjecali na malo drugačije poimanje ženstvenosti. To znači da nije skandalozno držati cipele i modne dodatke u pećnici (koja se ionako nikad nije koristila), a stan je mali i prepun odjeće. U svojih desetak knjiga, među kojima su "Četiri plavuše", "Prva plavuša", "Džungla u gradu" i "Peta avenija br. 1" uvrštene na popis bestselera The New York Timesa, ističe da je okej flertovati, mijenjati poslove i odbacivati muškarce ako u njima ne pronalazimo što nam je potrebno na tjelesnoj, emotivnoj i intelektualnoj razini. U brojnim intervjuima ponavlja koliko je važno da žene postanu i ostanu financijski neovisne kako bi si manolice kupovale same. Neovisnost je, izjavila je, osobina koju najviše cijeni.
Candace Bushnell odnedavno je i glumica, i to u predstavi o njoj samoj. "True Tales of Sex, Success and Sex and the City" (istinite priče o seksu, uspjehu i seksu i gradu), s kojom je nedavno prvi put nastupila na West Endu, odgovora na pitanja koja je dobivala tijekom godina - o tome tko ju je inspirirao za kolumne pisane od 1994. do 1996. u The New York Observeru, koliko je tu fikcije, a koliko stvarnosti... Na pozornici uređenoj poput boudoira, spisateljica koju je Times opisao kao "Sharon Stone novinarstva" dočekuje publiku odjevena u svileni ogrtač i kombine. Potom se udobno smješta na otoman i kreće njena priča o tome što dosad nismo znali o seksu, gradu, novcu i ženskoj neovisnosti. Kad u predstavi kaže: "Ne želim biti s Facom - želim biti Faca", kazalištem se prolamaju ovacije. Zato ne čudi što su ulaznice na prošlomjesečnoj turneji, organiziranoj u 11 gradova Velike Britanije, bile u hipu rasprodane.
Danas malo tko u njujorškoj ikoni može prepoznati djevojku koja je 1977. prekinula tek započet studij na Sveučilištu Rice, u Houstonu, kako bi živjela od pisanja u New Yorku. Bilo joj je 19 godina, imala je samo 18 eura u džepu, živjela je od manekenskih honorara na punk revijama, a spavala na madracu na podu svog prvog stana na Manhattanu unajmljenog preko poznanika, na dug. Dijelila ga je s cimericom, a jednosobni stan bio je toliko skroman da nije imao sudoper.
"Cilj mi je bio probiti se kao spisateljica. Za prvi članak dobila sam 46 eura. Stalno sam svima ponavljala da sam ja spisateljica i ispitivala trebaju li pisca. Bila sam odlučna i kad sam napunila 20 godina, platili su mi 913 eura da napišem knjigu za djecu. Tada sam mislila da sam bogata", ispričala je Candace Bushnell, koja je odrasla u malom gradu Glastonbury, Connecticut. Spomenuta dječja knjiga nikad nije objavljena, no to ju nije smetalo: trebao joj je novac jer se od 18. uzdržava sama.
Njen otac Calvin Bushnell, inženjer iz Teksasa koji je 60-ih godina sudjelovao u svemirskim misijama Apollo (radio je na sastavljanju raketnih motora) i majka Camille Salonia, podrijetlom Talijanka, vjerovali su u to da se djeca trebaju financijski osamostaliti kad postanu punoljetna. Candace Bushnell ima dvije sestre, godinu dana mlađu Alyssu i četiri godine mlađu Deirdre.
"Nismo imali puno novca, ali sam ipak imala idilično djetinjstvo", ispričala je za The Guardian. Treba reći i to da je odrasla u obitelji čiji je otac htio upoznati udvarače svojih kćeri. Nisu li mu se dečki svidjeli, izbacio bi ih s imanja, a djevojke nisu smjele van. Zato ne čudi što je razlog zbog kojeg je napustila studij i otišla u New York: osim loših ocjena, problem je bio njen buntovan duh koji se nije uklapao u patrijarhalni teksaški "mainstream". S druge strane, ta karakterna crta pomogla joj je istaknuti se na kudikamo slobodnijoj njujorškoj društvenoj sceni potkraj 70-ih. Već je tada shvatila da je moda moćno oruđe kojim se može mnogo postići.
"Netko bi u društvu nakon revije rekao: "Hej, idemo u Studio 54". Otišli bismo tamo i potom na još jedan tulum. Tamo bismo naletjeli na Stinga. U to vrijeme poznati ljudi nisu bili nedostupni, okruženi tjelohraniteljima, scena se tek stvarala i sve je bilo tako novo. Dakle, stvarno ste se mogli naći u neposrednoj blizini vrlo uspješnih pojedinaca, što je danas gotovo nemoguće", ispričala je svojedobno za The New Yorker, dodajući kako je u Studiju 54 viđala žene koje plešu golih grudi, ali tvrdi kako nije silazila u podrum s Mickom Jaggerom.
"To je vjerojatno zato što sam iz dobre obitelji u Connecticutu. Oduvijek sam više bila promatračica", rekla je. Kada su joj iz izdavačke kuće Simon&Schuster javili da joj ipak neće objaviti prvu knjigu, premda su je platili, nije klonula duhom. Nastavila je pisati za razne publikacije, a kako joj izvor prihoda bio neredovit, godinama se borila sastaviti kraj s krajem.
"Bila sam stvarno bez novca prije nego što sam napisala "Seks i grad". Čak i u svojim ranim tridesetima živjela sam u jednoj od onih zgrada u kojima bi stari ljudi umirali, a mi bismo se što je prije moguće uselili u njihove stanove s masnim mrljama na zidu", ispričala je u jednom intervjuu, dodajući kako je, nakon što se proslavila kolumnom u The New York Observeru, počela pisati i za Vogue.
Plaćali su joj 4565 eura mjesečno i mogla si je priuštiti solidan životni standard. Urednica joj je bila Anna Wintour koja joj je davala i teme o trendovima u ljepoti. Tako je Candace Bushnell s 36 godina isprobala botoks - kako bi mogla vjerodostojno pisati o tom iskustvu - i zaključila da zaista djeluje. No, glavna preokupacija joj nije bila zadržati mladolik izgled - važnije joj je bilo pobrinuti se da ima krov nad glavom.
"Prije sam uvijek razmišljala o tome hoću li imati dovoljno novca za stanarinu kako bih nastavila pisati još šest mjeseci. Dakle, za mene je sreća imati krov nad glavom, papuče na nogama i pisati. Tada moj život ima smisao", rekla je 2022. za The New Yorker.
Kada bi se njen život pokazao na svojevrsnoj zemljovidnoj karti, na dijelu predviđenom za brak i djecu velikim, crvenim slovima pisalo bi - nema šanse. Autorica tvrdi da nikad nije bila tip žene koji želi djecu, a u New Yorku se nagledala svakojakih razvoda, prevara, tužnih ljubavnih priča u kojima su deblji kraj izvlačile žene. Candace Bushnell zato je odlučila ne udavati se jer ako nije u braku, šteta je manja kad veza dotraje poput svijeće i raspline se.
"Jednom sam bila zaručena. Imala sam 31 i prsten, ali jednostavno nisam mogla to učiniti. Nisam se mogla udati. Osjećala sam se kao da se davim, doslovce. Majka me stalno zvala i govorila da moramo izabrati vjenčanicu, a ja sam tražila izgovore da to ne učinimo", rekla je. Ali onda je u ranim četrdesetim napravila ono za što se vjerovalo da nikad neće - nakon samo osam tjedana hodanja udala se za deset godina mlađeg njujorškog baletana Charlesa Askegarda.
Upoznala ga je na dobrotvornoj gala večeri na kojoj se prikupljao novac za New York City Ballet. Nalazio se za susjednim stolom, a upoznao ih je zajednički prijatelj nakon što mu je priznala kako je upravo prekinula s još jednim muškarcem i da bi sada htjela doživjeti romansu s plesačem. Iste noći Candace Bushnell je odvela baletana u klub u kojem su dugo plesali.
Vjenčali su se u srpnju 2002., na vjetrovitoj plaži Nantucket, a tri godine kasnije preselili su se u idilično mjesto Roxbury u Connecticutu, gdje je ona za 1,5 milijuna eura kupila viktorijansku rustikalnu kuću. Brak je potrajao osam godina, do 2011., kad ju je prevario s kolegicom iz baleta, a ona je podnijela zahtjev za razvod.
Kuću je u međuvremenu zamijenila stanom na Manhattanu i vratila se unutar dobro znanih, sigurnih "tračnica" solerice koja više ne želi riskirati i predati srce na dlanu tipu koji to ne zaslužuje. Duhovito odgovara kad se u intervjuima povede razgovor o braku i vezi. "Ne želim biti s bilo kojim ostarjelim tipom. Previše sam zauzeta razmišljanjem o svojoj karijeri. Pretpostavljam da uzalud tražim mušku verziju sebe", kazala je britka spisateljica.