Fotografkinja koja svojom izložbom nastoji destigmatizirati temu samoubojstva, prisjeća se okolnosti pod kojima su joj otac i brat presudili sami sebi te priznaje da je i ona u ranoj mladosti katkad o tome razmišljala.
- Ja sam biće koje se našlo na Zemlji i koje nastoji životu pristupiti što iskrenije može. Nekad mi to uspije, nekad ne. Vjerujem u ljubav - tako sebe opisuje fotografkinja Nina Đurđević (41), autorica izložbe “Odlučna” koja se bavi prilično kontroverznom temom - samoubojstvom. Izložba koja će u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar biti postavljena do 10. travnja nastala je kao reakcija umjetnice na dva suicida u njezinoj obitelji - 2001. izgubila je oca, a jedanaest godina kasnije i brata. Nakon toga Nina je portretirala devet osoba koje su pokušale suicid i u tome nisu uspjele, a fotografije - koje prati i njezin tekst - nastale su na mjestima njihovih neuspjelih pokušaja. Izložena su i dva autoportreta, snimljena na mjestima samoubojstava njezina oca i brata.
- Dvije sam godine razmišljala kako ispričati ovu priču, a još dvije su mi trebale da pronađem sudionike, ljude koji su otvoreni i dovoljno hrabri da podijele svoju priču s drugima. Bilo je dosta teško upravo zbog stigme koja prati samoubojice. Tema je nepoželjna, a ljudi su naučeni skrivati svoja iskustva zbog osude okoline. Nalazila sam ih ispitujući svoje prijatelje, a i sve ljude na koje bih naišla putem - govori Nina, čiji je otac presudio sebi uslijed PTSP-a od kojeg je obolio kao sudionik Domovinskog rata. Iako je bila svjesna njegovih problema, ipak ju je iznenadila i pogodila ta smrt: ipak su, kaže, bili bliski unatoč tome što on često nije bio prisutan. Zajedno su odlazili na pecanje i oboje su obožavali konje i jahanje.
- S reakcijom na tatinu smrt sam kasnila... tek sutradan sam postala svjesna toga da više nemam oca i da ga više nikada neću vidjeti. Što ti je osoba bliža, stvar je teža i kompliciranija: meni se činilo da sam taj gubitak brzo prihvatila, no zapravo sam dugo tugovala. Na sprovod sam došla odjevena u svijetloplave hlače i majicu, a iako sam stajala pokraj mame, neki su me ljudi zaobilazili u izražavanju sućuti jer je bilo neobično što nisam u crnom. U grob sam, umjesto grumena zemlje, bacila Bajaderu jer je volio slatko - prisjeća se Nina. S bratom je sve bilo puno kompleksnije. Tri godine stariji, genijalac s kvocijentom inteligencije 163, kreativan, fantastičan crtač, plesač, sportaš koji je osvajao medalje, ali emotivno potpuno nestabilan.
Našao svoj mir
- Zlostavljao nas je psihički i emotivno, imao je agresivne ispade, ponašao se manipulativno i stalno je bio ljut - kaže Nina. Iako je dobivao psihološku pomoć, a čak je i ona s mamom odlazila na obiteljske terapije, ništa nije pomagalo. Zadnje dvije godine života proveo je kao beskućnik jer je sam odabrao takav život, a nakon beskonačnih pokušaja da mu pomogne, Nina je odustala. - Pronađen je mrtav jedne ljetne noći u parku Ribnjak. Presudila mu je kombinacija alkohola i tableta, a ja sam ga išla identificirati. Znala sam da neće pronaći neki izvediv model života pa me smiruje pomisao da je sada miran. Osim velike tuge zbog spoznaje da nije mogao živjeti drukčije, njegova smrt donijela je, ako mogu tako reći, određenu dozu olakšanja. Zbog njega i zbog nas - govori Nina Đurđević, dodajući da je i ona u ranoj mladosti katkad pomišljala na samoubojstvo, ali danas je svjesna da ga nikad ne bi počinila jer ona, jednostavno, nije taj tip.
Ona ipak jako voli život i vjeruje da postoji razlog zbog kojeg smo ovdje. Iako nema ništa protiv psihološke pomoći - i sama je kao srednjoškolka odlazila na terapiju zbog bulimije - nakon smrti najbližih trebao joj je neki drugi pristup. - Pomoglo mi je što sam počela mijenjati svoj doživljaj sebe i svijeta, što sam shvatila da ne mogu mijenjati okolnosti, već samo sebe. Puno sam čitala i tražila odgovore u knjigama te zaključila da je osnova svega ljubav prema sebi - nastavlja Nina, dodajući kako je beskrajno zahvalna mami na razumijevanju i ljubavi koju joj pruža.
- Moja je mama hrabra - kaže - nosi se s gomilom teških stvari i još je tu. Volim je i poštujem, a ova su nas iskustva još više zbližila. Ne želim govoriti o njenoj priči, jer znam da ona to ne želi, pa zato nigdje i ne spominjem obiteljska imena. No, ona razumije zašto ovo radim, iako joj je teško jer ovim projektom i njoj evociram bolna i teška sjećanja. Cilj Ninine izložbe je, kaže, destigmatizacija suicida i njena želja da doprinese našem razumijevanju tog problema. - Društvo smo koje ne poštuje različitosti, koje se stidi, kontrolira, ne zna razgovarati o svojim osjećajima i osuđuje - kaže fotografkinja. - Problem samoubojstva nije ni po čemu drukčiji od mnogih drugih problema i stigmi na koje nailazimo. Zato mi se čini da je ovaj projekt i kritika društva, pokušaj povećavanja razumijevanja, upućivanja na suočavanje sa sobom, ali i jedan od vapaja društva za promjenom vlastitih paradigmi.
Rizični faktori
Dr. sc. Ljiljana Moro, psihijatrica i psihoterapeutkinja, članica Instituta za grupnu analizu u Zagrebu
Rizičnim faktorima za suicid smatra se visoka anksioznost, slaba socijabilnost, impulzivnost i sumnjičavost. To, naravno, ne znači da će svaka osoba koja se tako osjeća pokušati oduzeti sebi život. Iako je danas broj suicida u opadanju, statistike idu u korist žena - one češće pokušavaju, ali rjeđe realiziraju suicid. Čimbenici koji na to utječu su razni - psihološki, sociološki, pa čak i genetski. Razlikujemo neposredne suicide zbog nekog trenutnog stanja koji su obično planirani i često vezani uz mentalne poremećaje (depresiju, shizofreniju, poremećaj osobnosti) i posredne suicide koji imaju vanjske uzroke, najčešće obiteljski problem ili posao. Najrizičnija zanimanja su nekad bili novinari i liječnici, a danas osim njih toj skupini pripadaju i grobari i menadžeri čiji je posao izrazito stresan. Ljudi ne vole govoriti o samoubojstvu i ono je oduvijek tabu tema, kao i bolest. Zato potrebu umjetnice kojoj su se u bliskoj obitelji dogodile dvije takve tragedije, da o svemu progovori kroz izložbu koja tematizira suicid, vidim kao njezin način nošenja s tom traumom. Nikad nije dovoljno naglasiti koliko je razgovor o tom problemu važan i nužan. Ključno je potražiti stručnu pomoć, sudjelovati u društvenom životu, razgovarati s prijateljima, družiti se i biti dio grupe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....