Traženje gusala u pet sati ujutro u Donjem Rastovcu... Gostovanje u Ukrajini... Poznavanje kineske hrane... Škampi za doma pred Badnjak... Kamatari u Buconjićevoj ulici u četiri ujutro... pa 350.000 eura u kešu sutradan, nakon povratka u kockarnicu... Roštilj kod Šerifa na Savi, ćevapi kod Baće... Prvi i posljednji zajednički uspon na Sljeme... Festivalska skela zahvaćena olujom... "Milov‘o sam garave i plave" na Jolinom koncertu u Zagvozdu… To su samo dijelovi sjećanja glumca Vedrana Mlikote na tri desetljeća druženja s Ivom Gregurevićem, legendom hrvatskog glumišta kojem je posvećena nova monografija u izdanju Školske knjige.
To luksuzno opremljeno izdanje s rijetko viđenim fotografijama, koje je Mlikota pripremio, daje potpun presjek u glumačku veličinu Ive Gregurevića: o njegovim brojnim filmskim, televizijskim i kazališnim ulogama (njih čak 196) te sjećanjima njegovih prijatelja, kolega i bliskih suradnika pišu akademik Boris Senker, filmolog Daniel Rafaelić, radijska urednica Lada Martinac Kralj i novinarka Nada Koturić.
No, knjiga daje uvid i u ljudsku veličinu Ive Gregurevića. Bio je čovjek tvrdog karaktera i meke duše, koji nikada nije zaboravio svoje prijatelje iz djetinjstva u Donjoj Mahali, gdje je rođen prije sedamdeset godina. I nikad nije zaboravio ljude koji su mu pomagali na putu do zvijezda. Gregurević je bio iz skromne obitelji: otac Marko bio je zidar, a majka Jela domaćica, živjeli su u kući s donjim dijelom od zemlje i jednom sobom na katu. No, svatko koga bi Ivo doveo u kuću bio je toplo primljen i ponuđen makar kavom, burekom ili ugodnim razgovorom. Profesoru Himzi Nuhanoviću, koji je prvi prepoznao njegov talent, činila se poput majke iz Jesenjinove pjesme.
Ispred njihove kućice u Donjoj Mahali, nedaleko od Orašja, bila je klupa na kojoj se sastajao sa svojom ekipom. Njih šestorica-sedmorica bili su nerazdvojni i zaluđeni kaubojskim filmovima. Da bi došli do kina u Županji, morali su čamcem prijeći Savu, ponekad je i preplivati, a onda bi sutradan sve to što su vidjeli na filmskom platnu odglumili na svoj način, dodajući i ono čega u filmu nije bilo. Kasnije je napravio spomen-sobu koju je krasila i indijanska strelica iz tih dana.
Kad se upisao u trogodišnju srednju poljoprivrednu školu, preselio se u Vinkovce. Tamo je počeo glumiti. Imao je već malo iskustva iz školskih predstava, ali pod svoje ga je uzeo Himzo Nuhanović.
"Bio sam redatelj, glumac i umjetnički ravnatelj poluprofesionalnog kazališta u Vinkovcima. Stalno sam pozivao mlade u omladinski dramski studio, a na jednu od mojih pozivnica javio se i Ivo Gregurević", govori 80-godišnji zaljubljenik u kazalište, koji je u svijet poslao i Radu Šerbedžiju te mnoge druge današnje glumce. "Osjetio sam njegov glas, koji je već tada bio snažniji, i dodijelio mu ulogu Salomona u mojoj predstavi "Pjesma nad pjesmama". Išao je tada u prvi razred srednje škole, a stanovao je u kući roditelja jedne Jadranke, također moje glumice, s kojom se kasnije vjenčao. Naša Katica, spremačica i šminkerica u isto vrijeme, zvala ga je "mali Bosančić", ali nakon što ga je vidjela kao Skoku u "Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja" postao je "naš Ivo". Kasnije u karijeri igrao je Mačka i Šimurinu, druge dvije najvažnije uloge u toj predstavi. Priznajem, nisam odmah prepoznao veliki talent u njemu, ali vidio sam da je u nekim stvarima bolji od drugih.
Profesor Himzo Nuhanović pripremao ga je za prijamni ispit na Akademiji dramske umjetnosti.
"Odabrao je Đuku Begovića. Bio je odličan, ali nije imao potrebno opće obrazovanje pa su ga vratili kući da to usavrši, a ja sam mu pomogao koliko sam mogao. Već tada je bio u vezi s Jadrankom. Smjestio sam ih u kuću moje majke, koja je šest mjeseci godišnje boravila kod sestre na moru, donosio mu knjige koje je trebao pročitati, razgovarao s njim... Sljedeće godine bez problema je primljen na Akademiju. Tu je moj posao bio završen", prisjeća se Nuhanović.
Zagreb je bio potpuna prekretnica u Gregurevićevom životu, grotlo u koje je upao s puno želja. Studirao je u klasi s Pericom Martinović, Anom Marijom Šutej, Miljenkom Androić, Biserkom Fatur i Božidarem Alićem. Dobio je stipendiju grada Orašja, ali uvijek je još nešto radio da bi došao do novca, baš kao i u Vinkovcima. Tamo bi mu profesor Nuhanović dao da vodi grupe za vrijeme Vinkovačkih jeseni, a dobivao bi i male honorare za predstave u kojima je glumio.
U Zagrebu je najprije stanovao u studentskom domu, a kasnije je jako dobro upoznao podstanarski život, posebno u Šišićevoj ulici u Novom Zagrebu, gdje mu je susjed bio Aki Rahimovski, pa su se susjedi "nauživali" njihovih čestih tuluma. Već je na studiju počeo dobivati uloge: 1977. ga je Bogdan Žižić angažirao u filmu "Ne naginji se van", a Antun Vrdoljak u "Mećavi".
Diplomirao je 1978., ponovno s "Đukom Begovićem", a iste godine mu se rodio sin Marko. Jadranku nije poveo sa sobom u Zagreb, ostala je sa sinom u kući svojih roditelja. Kako im se taj mladenački brak ubrzo raspao, ona se preselila u Bačku Palanku, a Ivo se prepustio užicima velegrada i živio punim plućima.
Bio je naočit, iako malen rastom, ali šarmantan i vrlo filmičan - pa su ga obožavale i djevojke i kamera. Njegova pjesma je bila "Milov‘o sam garave i plave", a tako je bilo i u stvarnom životu. I garave i plave vodio bi na otvorenje Vinkovačkih jeseni, pa tako i glumicu Veru Zimu. Upoznali su se na Akademiji, a zbližili 1976. na snimanju filma "Mećava". Između "malog iz Orašja" i "male iz Ploča" rodilo se prijateljstvo, kasnije i nešto više: bila je uz njega kad mu se rodio sin Marko, a desetak godina su zajedno glumili u kazalištu u "Hamletu u Mrduši Donjoj". Televizijski gledatelji pamte ih kao bračni par Kosmički u seriji "Odmori se, zaslužio se", koja se još reprizira na programu HTV-a.
Jedna od uloga koja ga je obilježila, ali i proslavila, bio je Netjak u "Velom Mistu" iz 1979. Osamdesetih i devedesetih više je snimao filmove i TV serije nego igrao u kazalištu. Ali na kazališnim daskama nanizao je i uloga i partnerica. U predstavama "Teatra u gostima" nastupao je s Anom Karić, a kad je postao član zagrebačkog HNK-a, "u miraz" je dobio najveće zvijezde tog doba - Almu Pricu, Enu Begović, Miru Furlan, Nedu Arnerić, Ivu Marjanović...
"Kiklop", "Duh u močvari", "Što je muškarac bez brkova", "Stela", "Maršal, "Četverored", "Život sa stricem", "Kad mrtvi zapjevaju", "Duga mračna noć", "Je l‘ jasno prijatelju", "Put lubenica", "Pravo čudo", "Rusko meso", "Kino Lika", "Metastaze" i "Osmi povjerenik" samo su neki od filmova kojima je dao snažan glumački pečat. Bio je Tito, Čaruga, tamničar, svećenik, silovatelj, časnik, zavodnik, gastarbajter... U svaki lik bi ulazio odmah, bez ikakve mistifikacije, i ta brza transformacija činila ga je vrlo posebnim. U času je bio netko drugi, ali opet poseban i svoj.
A s uspjehom je dolazio i novac pa si je mogao priuštiti i neke skuplje hobije kakvi su, primjerice, bili automobili. Vedran Mlikota vidio ga je prvi put u ljeto 1987. u američkom kabrioletu, koji je parkirao ispred zagrebačkog HNK-a, praćen zadivljenim pogledima studenata koji su taj dan imali prijamni na Akademiji. I zbog auta i zbog glumačke veličine.
Legendaran je bio i njegov oldtimer Jeep iz 1942. Na festivalu Dani hrvatskog filma, koji je kao svoju umjetničku i glumačku viziju uspješno vodio 23 godine, bio je glavno prijevozno sredstvo. Postoji i jedna dogodovština vezana uz taj Jeep.
"Jednom sam u Zagrebu naletio na njega i Dolores Lambašu", prisjeća se Himzo Nuhanović. "Bili su već u jako dobrom raspoloženju, a inzistirao je da nekamo zajedno odemo i odmah se uhvatio telefona da bi sve unaprijed organizirao. Sjeo sam uz njega, Dolores je bila straga, vozio je nekim nepoznatim ulicama, a onda je zbog cigareta pred jednim kioskom tako naglo zakočio da je Dolores ispala iz auta. No, to nije bilo sve. Nedugo zatim zaustavila nas je policija. Ivo se nije zbunio, nego ih je ozbiljno pitao: "Dečki, pa di ste vi dosad?" "A, to si ti, Ivo! Jesi li popio?" "Jesam", odgovorio je iskreno. "Daj da te odvezemo gdje trebaš." "Ma, hvala, ali ne treba". No, ipak su išli ispred nas.
Zaručili su se nakon samo tri mjeseca poznanstva. On, koji nikad nije govorio o svom privatnom životu, tada je javno priznao da se zaljubio. Spominjalo se i vjenčanje. Mnogi koji su ga voljeli prognozirali su im nekoliko mjeseci, ali ostali su zajedno pet godina.
No, bez obzira na njihov toplo-hladni odnos, činjenica je da je bila uz njega u najtežim trenucima, kad je doznao da njegov sin jedinac ima ozbiljnih problema s drogom. Podupirala je Gregurevića u odluci da pomogne sinu u izlječenju, zajedno su ga posjećivali u komuni Susret u Ivanovcu kod Okučana, a i zajedno se 2006. nakon Markova izlječenja veselili sa 600 uzvanika na njegovoj svadbi u Donjoj Mahali.
Gregurević to nije zaboravio, pokazao je to na njezinom sprovodu 2013. U tužnoj povorci koja je ispraćala u prometnoj nesreći preminulu glumicu bio je i on, s ružom u ruci. Jedini od onih s kojima je dijelila život.
Obožavao je društvo, "kafanu" (nije tajna ni da je rado zalazio u kockarnice), vjerojatno stoga što nije podnosio samoću. Čak i kad bi išao na pecanje da se dobro opusti u miru i tišini, a bio je strastven i dobar ribič, uvijek bi uz njega bio netko od njegovih posavskih prijatelja. U Zagrebu ga se pak najčešće moglo vidjeti s Goranom Navojcem i Vedranom Mlikotom, 17 godina mlađim kolegom iz HNK-a. Povezivala su i ih tri festivala - Goranov BOK fest u Bjelovaru, Mlikotini Glumci u Zagvozdu i njegovi Dani hrvatskog filma u Orašju. Uvijek su bili podrška jedan drugome, uskakali kad bi nekome nešto zatrebalo, sjajno su se i družili.
Ivo Gregurević je obožavao razne nacionalne kuhinje - od kineske do ruske - a bio je pravi maher za fiševe i čobance. Na Danima hrvatskog filma pobrinuo bi se da njegove goste dočekaju prave gozbe, a kuhao je i u svom stanu, kao i na druženjima po Zagrebu. Gotovo uvijek bi to bilo za prste polizati, no jednom mu je, sjeća se Vedran Mlikota, u čobanac slučajno upalo skoro kilogram ljute crvene paprike pa je bio nejestiv.
Imao je svoju ekipu u Orašju. Jedan mu je prijatelj kosio travu u dvorištu, drugi je bio zadužen za janjca na ražnju, treći je sređivao kuću, četvrti se brinuo o mački koja mu je ostala iza pokojne majke i koju nitko nije smio dirati... Sve su to radili jer su ga voljeli i poštovali, jer je bez obzira na glumačku veličinu ostao jedan od njih. A on bi pak uživao s njima uz rakijicu i burek, zafrkanciju i sjećanja na stare dane. Zbog svega što je učinio za svoj kraj podignut mu je 2019. u Novom parku u Orašju brončani spomenik, rad akademskog kipara Antuna Jurkića.
Posavski kauboj, slavonski bećar, ljubimac žena i neponovljivi glumački talent prerano je otišao u legendu. Umro je 1. siječnja 2019. Pronađen je u stanu s napola pročitanom knjigom "Neispričane priče" Rajka Grlića, u kojoj je jedan dio posvećen njemu i njegovom liku Čaruge (knjigu mu je na Silvestrovo darovao Vedran Mlikota). Doajen hrvatskog glumišta, koji je Đuku Begovića toliko volio da ga je igrao posvuda, čak i u jednoj radionici pred majstorom i njegovih pet radnika, imao je oproštaj za pamćenje u Zagrebu i u Orašju. Na putu u vječnost ispratili su ga svi koji su ga voljeli i cijenili, a kao uspomena na njegov život i djelo ostat će dokumentarac "Prvi do srca" njegovog prijatelja i kuma, redatelja Branka Schmidta.
Ivo Gregurević znao je reći da bi mu sto godina bilo premalo da bi odigrao sve što želi, no iza sebe je ostavio neprocjenjivu glumačku ostavštinu, toliko veliku kao da je doista živio sto godina.