Zašto vam je tema žice osobno važna i zašto o njoj treba glasno govoriti?
Meni je osobno važna jer sam preko nje uspjela detektirati što znači to zapravo znači da živimo u zemlji koja sebe doživljava kao vrata Europe. Često sam se tijekom snimanja znala zapitati je li to ono predziđe kršćanstva o kojem smo učili u školi, te hoće li buduća djeca učiti kako smo žilet žicom obranili Europu od emigrantske najezde s istoka? Hoće li u tim lekcijama pisati kako smo žilet žicom u kanjonu prekrasne rijeke razdvojili ljude koji su stoljećima živjeli zajedno upućeni jedni na druge, hoće li spominjati košute i druge životinje koje su stradale želeći se napojiti, hoće li pisati da se u toj vodi svakodnevno utapali neki ljudi za koje smo odlučili da su manje vrijedni od nas? Mislim da je važno o tome razmišljati i govoriti, jer svaki pojedinac, svatko od nas ima odgovornost i moć za promjenu te nametnute paradigme ludila.
Koji su bili najveći izazovi na snimanju?
Najteže je bilo pronaći pravu priču i pritom opravdati povjerenje onih koji su pristali progovoriti pred kamerom, te često u teškim uvijetima brzo donositi odluke o kojima je ovisilo hoćemo li se kući vratiti s dobrim ili lošim materijalom.
Što vas je najviše potreslo?
Težina i ozbiljnost situacije na našim granicama, te u dijelovima BiH, Hrvatske i Slovenije koji čine balkansku migrantsku rutu, o čemu se gotovo i ne govori. Znalo mi se dogoditi da se nakon tjedan dana na terenu vratin u sat i pol vremena vožnje udaljen Zagreb, gdje sam se osjećala kao na drugoj planeti.
Koliko dugo je vaš film nastajao?
Pet godina.
Na kojim ste sve lokacijama snimali?
Veći dio filma je snimljen na području uz rijeku Kupu u Gorskom kotaru, što je prirodna granica između Hrvatske i Slovenije, a manji dio u BiH, u Velikoj Kladuši i Bihaću koji su zbog blizine hrvatske granice postali emigrantski hot spotovi. To su polazišta ilegalnih emigranta za ulazak u Europsku uniju, a žilet žica koja je postavljena da ih spriječi u prolasku nikog od njih nije zaustavila u toj namjeri.
Kome ste posvetili film?
Protagonistima filma: ljudima koji žive uz žilet žicu uz granicu dvije europske države i onima koji stradavaju i želji da započnu novi život.
U narodu postoji izreka "svako zlo za neko dobro": je li ona primjenjiva i na slučaj žice?
Baš i ne. Ipak, otkad je postavljena žica lokalno stanovništo se jasno, glasno i kontinuirano buni protiv podjela i bori se za zajedništvo kakvo je na tom području prije postojalo. Veseli me i što se upravo u najvećim krizama pokazuje i najhumanija strana našeg društva, pa sam i to pokušala prikazati u filmu.
Što je nakon svega vaša osobna zadovoljština?
Nada da će svakog gledatelja naš film potaknuti na razmišljanje i razgovor o toj temi.
Kako su vam roditelji odabrali ime Tiha?
Obiteljski prijatelj, arheolog, predložio je mojim roditeljima da me nazovu Tihe, po starogrčkoj božici sreće i sretne sudbine.
Je li ono u skladu s vašim karakterom?
Ovisi. Jako volim tišinu, mislim da je ona nužna za kreativnost i doticaj sa samim sobom, ali sam ponekad i vrlo glasna i nezaustavljiva pa ponekad mislim da su me roditelji odabirom imena unaprijed nastojali barem malo utišati. Osobno mi je najdraža poveznica s Tihe i antičkim mitovima, jer sebe smatram "starom dušom", koja je u životu imala dosta sreće zbog čega sam jako zahvalna.
Čitajte i: TKO JE REKLAMNI MAG ČIJU LJUBAVNU LIRIKU OBOŽAVAJU EDO MAAJKA, HRVOJE HRIBAR I ŽELJKO ŽUTELIJA
A što u vašem imenu znači ono K.?
K. je moje krsno ime Klara. Kao djevojčica sam se samoinicijativno odlučila krstiti, a odabrala sam ga zbog svete Klare, plemkinje koja je pomagala siromašnima, odbacila bogatstvo i zbrisala s dosta neobičnim Franjom živjeti u šumu. Time me pridobila.
O čemu ste maštali kao djevojčica, što ste željeli postati?
Bila sam apsolutno uvjerena da ću postati balerina, iako nikad u životu nisam bila na satu baleta. U realnosti sam više nalikovala na Pipi Dugu Čarapu, jer sam skupljala bube i sitne životinje, penjala se po stablima i tjerala svoju pravdu ispravljajući nepravde. Što reći? Nisam se puno promijenila, jedino više nemam bube po džepovima.
Kojim putem ste stigli do filma i režije?
Dugim i vijugavim. Dala sam si jednu šansu i da nisam prošla na prijamnom ispitu, moj bi život zasigurno otišao u drugom pravcu. Studirala sam produkciju, a u režiju su me bacila otkrića o povijesti moje obitelji za koja sam saznala za vrijeme studija. Silom prilika film 'Goli' o političkim zatočenicima na Golom otoku sam mogla napraviti samo ja. To je filmski spomenik životima mojih dide i bake i moja prva režija.
Koji vam je idući projekt?
Završavam 'Grad animacije', dokumentarac o prvih pedeset godina Animafesta, čiji je producent HRT. Posebna mi je čast bila barem na kratko držati i snimiti jedinog Oscara dodjeljenog hrvatskom filmu, 'Surogatu' Dušana Vukotića u produkciji Zagreb filma. Također mi je bilo jako zanimljivo intervjuirati oskarovace Nicka Parka i Petera Lorda, velikane animacije i autore Wallacea i Gromita, Shawna the Sheepa i drugih, te nizozemskog autora Michaela Dudok de Wita, autora predivnih poetskih animacija. Veselim se skoroj premijeri, samo još da špicu završimo.