kolumna iStock-868254190-6719763458016796734

Getty Images

SAVJET STRUČNJAKA

Možemo li iz propalog braka izvući išta korisno i kako iz njega izaći sa što manjim 'oštećenjima'

Na listi stresnih događaja, razvod je na drugom visokom mjestu, odmah nakon smrti bliske osobe što definitivno pokazuje koliko je brak važan i razvod težak.

Piše:

Gloria.hr

Objavljeno: 22. svibanj 2020. 20:00

Koliko puta smo se vratili kući s posla ili neke druge aktivnosti rekavši sebi: "Konačno u svoja četiri zida, mogu se opustiti...." No, što se događa ako netko naruši ta četiri zida, ako se ne možemo osjećati sigurno kada dođemo doma jer nas je strah da će to sve nestati, da ćemo izgubiti dom ili ono najgore da će usmrtiti i nas? Nedavno smo svjedočili potresu koji je uzrokovao brojne materijalne, ali i psihičke posljedice. Ljudi koji su ga neposredno iskusili osjećaju nedostatak bazične sigurnosti koju su imali u svom obiteljskom domu.

Kako potres ostavi posljedice vidljive i materijalne, tako nekako i razvod utječe na unutarnji svijet i muškarca i žene te sam čin razvoda psihički utječe na oboje. I sada treba smoći snage oporaviti se od svega.

Slijedi priča:

Bilo jedno maleno selo. Tako maleno da nije postojalo na velikim državnim kartama. Tako maleno da je imalo samo jedan sićušan trg i na tom jedinom trgu samo jedno stablo. Ali ljudi su voljeli to selo, voljeli su njegov trg i voljeli su stablo: golem ombu koji je bio točno nasred trga. Ali i usred svakodnevice seljana: svakog popodneva oko sedam sati, nakon rada, muškarci i žene iz toga sela nalazili bi se na trgu, svježe okupani, počešljani i odjeveni kako bi se malo provrtjeli oko ombua. Tijekom godina mladi, očevi mladih i očevi očeva mladih svakodnevno su se sastajali pod ombuom.

Ondje su se sklapali važni poslovi, donosile važne odluke za selo, ugovarala se vjenčanja i prisjećalo se mrtvih i tako godinama. Jednoga se dana počelo događati nešto drukčije i predivno: u jednom od bočnih korijena, niotkuda, izbila je jedna zelena grančica sa samo dva listića okrenuta Suncu. Bio je to izdanak. Prvi izdanak koji je ombu dao otkad se znalo za njega. Nakon ganuća osnovana je komisija koja je organizirala zabavu kako bi se nazdravilo događaju. Na iznenađenje organizatora, nisu svi iz sela došli na zdravicu. Bilo je i onih koji su govorili da će im izdanak donijeti probleme.

Naime, nekoliko dana nakon što je izbio prvi izdanak, počeo je nicati drugi. I za mjesec dana, više od dvadeset zelenih grančica pojavilo se iz već siva ombuova korijenja. Veselje jednih i ravnodušnost drugih, kratko će trajati. Obavijest je donio čuvar trga. Nešto se događa starom ombuu. Listovi su bili žuči no ikada, bili su slabi i lako su opadali. Kora debla, nekoć mesnata i mekana, sada je postala suha i lomljiva. Stražar je dao dijagnozu. "Ombu je bolestan. I možda će umrijeti".

Te večeri za vrijeme uobičajene šetnje zapodjenula se rasprava. Neki su počeli govoriti da su za sve krivi izdanci. Njihovi su argumenti bili konkretni: sve je bilo dobro, dok se oni nisu pojavili. Branitelji izdanaka govorili su da jedno nema veze s drugim i da izdanci jamče budućnost ombua ako mu se što dogodi. Kad su svi iznijeli svoje stavove, podijelili su se na dvije jasno suprotstavljene skupine. Jedna je stavljala naglasak na stari ombu, a druga ga je stavljala na nove izdanke.

I ne znajući kako, rasprava je svaki put bila sve žučnija i dvije su se skupine sve više udaljavale. Kad je pala noć, dogovorili su se da će sutradan iznijeti predmet na seoskom sastanku kako bi smirili duhove. Ali duhovi se nisu smirili. Sutradan su Branitelji ombua, kako su se počeli zvati, govorili da je rješenje problema povratak na staro. Izdanci crpe snagu starom ombuu i ponašaju se kao paraziti na stablu. Morali su stoga uništiti izdanke. Branitelji života, kako se nazvala druga skupina, slušali su uznemireni jer su se i oni okupili kako bi pronašli rješenje.

Valjalo je posjeći stari ombu jer je odradio svoj ciklus. Samo je oduzimao sunce i vodu tek rođenima. Osim toga nije imalo smisla braniti ombu jer je ionako staro stablo praktično bilo mrtvo. Rasprava je završila svađom, a svađa grajom u kojoj nije nedostajalo vike, uvreda i udaraca. Policija je raščistila cirkus poslavši sve kućama. Branitelji ombua okupili su se te noći i zaključili da je situacija beznadna, budući da glupi protivnici ne žele shvatiti argumente te da stoga moraju djelovati. Naoružani škarama za podrezivanje, lopatama i pijucima, odlučili su napasti. Kad jednom unište izdanke, i pregovaračka će situacija biti drukčija. Zadovoljni, došli su na trg. Kad su se približili stablu, ugledali su skupinu ljudi koja je nabacivala drva oko ombua. Bili su to Branitelji života, koji su ga planirali zapaliti. Obje su se skupine branitelja zaplele u dugu raspravu, ali ovaj put ruke su bile naoružane mržnjom, gorčinom i željom za uništavanjem. Tijekom svađe je nekoliko izdanaka bilo pogaženo i ozlijeđeno.

Stari je ombu također zadobio ozbiljne ozljede na deblu i granama. Više od dvadeset branitelja obiju strana provelo je noć u bolnici, s težim ili lakšim ozljedama. Idućega jutra trg je izgledao drukčije. Branitelji ombua podigli su obruč oko stabla i neprestano su ga branile četiri naoružane osobe. S druge strane, Branitelji života iskopali su jamu i postavili bodljikavu žicu oko preostalih izdanaka kako bi odbili svaki napad. I u ostatku sela situacija je postala neizdrživa: svaka skupina, u želji da dobije što veću potporu, ispolitizirala je situaciju i prisiljavala ostatak stanovnika da zauzme stav.

Tko je branio ombu bio je stoga neprijatelj Branitelja života, a tko je branio izdanke, morao je stoga nasmrt mrziti Branitelje ombua. Napokon je odlučeno da će prepustiti odluku mirovnom sucu, u ovom slučaju svećeniku malene seoske crkve, koji je trebao presuditi iduće nedjelje. Publika je bila podijeljena užetom, a dvije su se strane verbalno napadale. Vika je bila zaglušujuća i nitko nikoga nije čuo. Iznenada su se otvorila vrata i hodnikom je, praćen pogledima obiju strana, dolazio starac podupirući se o štap. Stari, kojemu je moralo biti više od sto godina, u mladosti je osnovao to selo, planirao njegove ulice, komadao zemlju i, naravno, posadio stablo. Staroga su svi poštovali i njegova je riječ sačuvala bistrinu koja ga je čitav život pratila. Starac je odbio ruke koje su mu nudile potporu, teškom se mukom popeo na pozornicu i obratio im se.

"Budale!", rekao je. "Vi se nazivate Braniteljima ombua, Braniteljima života... Branitelji? Niste sposobni ništa obraniti jer je vaša jedina namjera nauditi onima koji drukčije razmišljaju. Nije vam jasna vaša pogreška i varate se i jedni i drugi. Ombu nije kamen. To je živo biće i kao takvo ima životni ciklus. Taj ciklus znači dati život onima koji će nastaviti njegov zadatak. Drugim riječima, znači pripremiti izdanke da postanu novi ombui. A izdanci, vi glupani, nisu samo izdanci. Stoga ne bi mogli živjeti ako ombu umre, a život ombua ne bi imao smisla ako nije sposoban pretvoriti se u novi život. Pripremite se, Branitelji života. Uvježbajte se i naoružajte. Ubrzo će doći vrijeme da se zapali kuća vaših roditelja s njima unutra. Ubrzo će ostarjeti i počet će vam smetati. Pripremite se, Branitelji ombua. Vježbajte na izdancima. Morate biti pripravni gaziti i ubijati vlastitu djecu kad vas budu htjela zamijeniti ili nadvisiti. I vi se zovete braniteljima! Vi samo želite uništavati... I ne uviđate da uništavajući i uništavajući uništavate također, nemilosrdno, sve ono što želite braniti. Razmislite! Nije vam preostalo mnogo vremena..." I rekavši to, polagano je sišao s pozornice i hodao prema vratima u sveopćoj tišini. I otišao.

Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču

Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.

Riječi stručnjaka: Koliko god bio stresan razvod, on ne treba nužno asocirati na negativne ishode i izazivati strah

Odnosi su u biti bit ljudskog postojanja. U odnosu se rađamo, odnosi nam pomažu da preživimo te nas oblikuju tijekom života. Najvažniji su nam prvi odnosi s majkom, skrbnikom te drugim roditeljem, braćom i sestrama, prijateljima, vršnjacima, profesorima, radnim kolegama... Svi ti odnosi nam pomažu da otkrijemo tko smo, što želimo, kamo pripadamo, što očekujemo, što nas veseli i što sve možemo. Drugim riječima, odnosi kreiraju naš identitet.

Iz svega skupa možemo zaključiti o univerzalnoj ljudskoj potrebi za bliskim odnosom. Prvo su to naši roditelji, poslije naši partneri. U bliski partnerski odnos ulazimo sa već izgrađenim identitetom te ga usklađujemo s identitetom druge osobe. Zajedno to dvoje ljudi kreiraju zajednički identitet, nešto što je specifično za njihov odnos, za njih dvoje. Događa se da "ja" postane "mi". Jer je brak naš, djeca su naša, imovina je naša, naši su prijatelji, naš kućni budžet, naš kredit i tako do kraja života. Ali, odjednom, cijela ta priča prestane, nestane "mi" i vraća se "ja". E taj je proces težak, ne uvijek, ali najčešće je. Kao u potresu, nekom je oštećen jedan zid, a nekom kuća više nije uporabljiva. Tako i razvod braka, netko će izaći s manjim oštećenjima, a netko s vrlo velikim i možda se više nikada neće oporaviti.

Ali kao što čovjek ima kapacitet prilagodbe i može puno toga podnijeti, tako može preživjeti i razvod.

Te se iz onog prvog osjećaja neuspješnosti, krivnje, srama, neprihvaćanja koji se mogu javiti nakon razvoda, pojavljuju osjećaji uspješnosti, ponosa i zadovoljstva jer su uspjeli prebroditi veliku krizu, veliki potres. Tek sada, kad u svojoj povijesti imaju i povijest uspješnosti u preživljavanju onog što su mislili da nemaju, otkrili su u sebi snagu koju možda ne bi nikada otkrili da se nisu našli u takvoj situaciji. Koliko god bio stresan razvod, on ne treba nužno asocirati na negativne ishode i izazivati strah jer prošavši kroz njegov proces možemo uvidjeti snagu koju imamo u sebi, izgraditi čvršće osobne stavove i shvatiti sposobnost vlastite prilagodbe na kompromise.

I na kraju, preporučujemo pogledati film "Priča o braku", iz 2019. godine Noah Baumbacha. Film nam pokazuje sve ono zbog čega je razvod težak i stresan, ali na kraju ipak daje poruku da bez obzira što se razvodom mijenja karakter partnerskog odnosa, ostali obiteljski odnosi mogu ostati isti te se održati pozitivna obiteljska atmosfera.

Telefonske linije za psihološku pomoć građanima

Nastavni zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" uveo je osam telefonskih linija na kojima građani mogu dobiti psihološku pomoć.

Stručne savjete o tome kako se nositi s ovom situacijom te kako smanjiti razinu tjeskobe svakodnevno će pružati psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti od osam do 22 sata.

Čitajte i ove priče naših stručnjaka:

Od rođenja, ljubav nas čini onime tko jesmo i tko možemo postati, utječe na naše raspoloženje, a emocionalne veze (roditeljska ljubav, emocionalne partnerske veze i socijalni odnosi) određuju i utvrđuju naš identitet. Postoji li granica između zaljubljenosti i ljubavi? U koga se mi to zaljubljujemo, a koga volimo do kraja života? Možda odgovor leži u našem obrascu privrženosti koji ima središnju važnost u emocionalnom životu ljudi. Ono što je, vjeruje se, bitno za duševno zdravlje jest to da dijete već od najranije dobi osjeti toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili zamjenom za biološku majku) u kojoj oboje nalaze zadovoljstvo i užitak. Ljubav u ranim godinama ima istu važnost za emocionalni razvoj, kao i pravilna prehrana za fizički razvoj.

U skladu s našim iskustvima, sustavom vrijednosti i raznim kriterijima, biramo partnera.

To znači da su naši unutrašnji kriteriji oni koji određuju koje osobe nam se mogu svidjeti, koje možemo zavoljeti ili u koje se možemo zaljubiti. Idealan tip partnera je samo dio predodžbe o idealnoj ljubavi. Fizički izgled igra važnu ulogu, pogotovo kada je osoba mlađa. Neke osobine ličnosti su također bitne: nježnost, energičnost, dosljednost, iskrenost, inteligencija, toplina, socijalni status partnera poput zanimanja, statusa, položaja, materijalnog bogatstva i slično. Sveukupno gledajući, predodžba idealnog partnera je visoko individualizirana i osobna. Za neke je prava ljubav vraćanje u sretno 'ja' koje je postojalo u djetinjstvu, a za druge, koji su imali teško djetinjstvo, ostvarenje infantilne (dječje) fantazije o tome što će nadoknaditi kada odrastu. Predodžba o idealnom 'ja' nekada je veoma direktno povezana s predodžbom o idealnom partneru.

Slijedi priča...

Pigmalion je bio kipar. Vjerojatno najbolji od umjetnika koji su radili s kamenom u čitavu kraljevstvu. Jedne noći usne prelijepu ženu koja hoda uznosito i senzualno njegovom sobom. Pigmalion pomisli da je to Afrodita, boginja ljubavi i seksa, i da mu upravo ona šalje tu sliku i na taj ga način moli da iskleše u jednome mramornom bloku kip u čast njezina božanstva.

Idućega jutra Pigmalion otiđe u kamenolom i nađe, kao da ga čeka, veliki komad mramora koji se savršeno uklapa u ideju djela, ženu njegovih snova, u prirodnoj veličini, dok stoji, tek blago naklonjena na zid, i gleda ponosno svijet smrtnika.

Tijekom idućih mjeseci umjetnik se bavi time da ukloni iz kamena sve što je suvišno kako bi se pojavila savršena ljepota djela. Svaki dan neumorno radi, svaku noć sanja to lice, to tijelo, te ruke, te pokrete. Kip dobiva oblik, a s obzirom na to da Pigmalion spava u svojoj radionici, svako jutro prva osoba koju vidi je upravo ta žena u mramoru.

Pigmalion ne samo da može vidjeti u njemu završeno djelo, nego počinje zamišljati kakva bi bila ta žena da oživi. Svakim udarcem kipar se uvjerava u ono što već zna, jer je to zamišljao, o toj savršenoj ženi. Kako bi si pomogao da je opiše, daje joj ime. Zove se Galatea.

Detalji su sve jasniji razmjerno sve većoj umjetnikovoj opsjednutosti da završi djelo. Nije to želja da dovrši djelo, što bi mogao osjetiti svaki kipar, to je strast zaljubljenoga da vidi već jednom svoju voljenu.

Napokon dolazi taj dan. Samo je treba ispolirati i Galatea može biti predstavljena javnosti.

"Svijet će zanijemjeti pred tvojom ljepotom", kaže on mramoru.

Te noći budi ga lahor koji ulazi kroz prozor. Prelijepa žena stoji pred Galateom. Iz nje isijava snažan sjaj. To je Afrodita osobno. Sišla je do radionice vidjeti Pigmalionovo djelo u svoju čast.

"Čestitam, kiparu, ovo je remek djelo. Zadovoljna sam. Reci mi što želiš i ispunit ću ti želju", kaže boginja. Pigmalion ne oklijeva. Dobro zna što želi. Već tjednima razmišlja o tome. "Hvala, Afrodito. Moja je jedina želja da oživiš moj kip. Da dopustiš da postane žena od krvi i mesa, žena koja je onakva kakvom je zamišljam, koja osjeća i misli..."

Boginja razmišlja i napokon odlučuje da je kipar to zaslužio. "Dobro", kaže Afrodita i onda nestane iz sobe.

S veseljem koje se moglo mjeriti samo s njegovim divljenjem, Pigmalion vidi kako Galatea otvara ogromne oči i kako se koža mijenja od hladne boje mramora do mlake i ružičaste boje ljudske kože. Umjetnik se približava i pruža ruku ženi kako bi sišla s postolja.

Krećući se kao princeza, Galatea prihvaća Pigmalionovu ruku i silazi hodajući otmjeno prema prozoru.

"Galateo", kaže Pigmalion, "ti si moje djelo. Izvana i iznutra ti si onakva kakvom sam te zamišljao i kakvu sam te priželjkivao. Ovo je najsretniji trenutak u životu bilo kojeg smrtnika. Žena koju si sanjao stoji pred tobom. Udaj se za mene, lijepa Galateo".

Prelijepa žena okreće glavu i pogleda ga na trenutak preko ramena. Onda ponovno gleda grad i kaže glasom kakvim je Pigmalion zamišljao da će govoriti ono što nikad nije ni pomislio: "Ti savršeno dobro znaš kako razmišljam i kakva sam. Stvarno misliš da bi se netko poput mene mogao zadovoljiti nekime poput tebe?"

Preuzeto iz knjige: Jorge Bucay "Računaj na mene "

Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.

Riječi stručnjaka: 'Prava' ljubav je individualni doživljaj svakog pojedinca

Zaljubljenost je praćena strašću, dok je ljubav dugotrajan osjećaj s objektivnom percepcijom stvarnosti koja nas okružuje. Zaljubljenost je kratkotrajna i burna, prožeta osjećajem zaluđenosti drugom osobom i doživljajem odnosa između dvoje ljudi. Partnera tada ne vidimo objektivno, ne primjećujemo njegove nedostatke, idealiziramo ga. U trenutku kada osjećaj zanosa prođe i suočimo se s različitošću između nas i partnera, a i dalje smo privrženi osjećaju bliskosti s njim, tada nastupa ljubav-ravnoteža u osjećajima i potrebama koje dijelimo s drugom osobom.

Je li istina da stvarno ne postoji "prava" ljubav i da ljubav uvijek boli? "Prava" ljubav je individualni doživljaj svakog pojedinca, a čini je niz malih stvari koje činimo za voljenu osobu iz dana u dan. Odnos osoba koje zajedno sazrijevaju, sazrijeva zajedno s njima, zajedno se mijenjaju, prihvaćaju promjene i trude se biti što bolji jedno drugome, vjeruju jedno drugom i najbolji su prijatelji. Ono što u ljubavi boli je gubitak voljenog partnera, bio on prekidom veze ili smrću osobe. Ali osjećaj ljubavi ostaje u našim srcima i mislima zauvijek.

"I uvijek ću te voljeti!", reče Mali princ ."Ne", reče ruža. "Jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive." "Baš čudno", reče Mali princ, "da si moja ruža, ja bih te volio i tada". (Antoine de Saint-Exupéry)

A kako izgleda odnos koji prolazi od faze zaljubljenosti do stvaranja zajedničkog života, stvaranja obitelji, ispunjenja roditeljstva i suočavanja s gubicima prikazano je u filmu "Marley and Me" iz 2008. godine... iako će vam se možda činiti da je to samo priča o životu sa psom.