Postoji li bolji osjećaj od izlaska pred punu dvoranu?
U profesionalnom smislu to je sigurno jedan od najboljih osjećaja, a privatno ima i boljih i slađih, te svakako mnogo intimnijih.
Imate li tremu uoči koncerta u Areni?
Naravno, jer publika reflektira sve što joj šaljem i što dobiva od mene. Pa zamislite samo sve te oči, te lasere ili bolje ta ogledala uperena u jednu točku koja postaje usijana jače od površine sunca. Tako i ja u emotivnom smislu osjećam sve te ljude i želim doprijeti do njih, povesti ih u neku drugu priču od one koja nas svakodnevno okružuje. Posebno jer je u posljednje vrijeme malo lijepih stvari i situacija oko nas: okružuju nas Covid, posljedice potresa, rat u Ukrajini, globalni nemir i egzistencijalni strah, posljedice klimatskih promjena... Zato nastojim ljude podsjetiti da postoje i lijepe, zgodne stvari, dobre vibracije, osjećaji ushićenosti, ljepote, ljubavi, topline i dobrote, koje ne smijemo zaboraviti.
Po čemu pamtite svoj prvi koncert?
Po kritici da zvučimo kao da imamo već dva albuma iza sebe. Bio je to koncert Doriana Grayja u zagrebačkom Lapidariju, kultnom klubu na Gornjem gradu, početkom osamdesetih. A i po tome što smo Terza, naš bubnjar, i ja odjednom hvatili da nemamo frizure i šta sad?! Gel, ako je i postojao, nije bio široko dostupan, pa smo Terza i ja iza nekog stupa u Lapidariju pomiješali coca-colu i pivu i time učvrstili kosu. Kad se ta smjesa puna šećera stvrdnula, kosa nam je bila oštra i tvrda, opasna za hodati uokolo... Ali je poslužilo svrsi.
Što ste najvažnije naučili u četiri desetljeća na sceni?
Da je dobro poslušati svoju ženu. Kad god raspravljamo o kompozicijama, aranžmanima, o bilo čemu... ona kaže svoje i mirno sačeka da to meni legne i dođe na njezino. Velikodušno mi ostavlja moj prostor neznanja i lutanja, lepršanja od ideje do ideje, pa se na kraju vratim na njezino. No, nikad se unaprijed ne predajem i dugo se trudim napraviti drukčije i po svom - to mi je osobna satisfakcija.
Kako ste proslavili 60. rođendan u lipnju?
Vrlo lijepo i toplo, ali ništa pretjerano. Činim sve da svoje rođendane otkako su se godinice nakupile - zaboravim. Ali okolina mi ne da, a posebno facebook. Prije je to bilo nešto posebno, sjetiti se nečijeg rođendana, a danas svi znaju jer ih facebook obavijesti. Nekada su to pamtili samo rijetki i taj mali krug velikih ljudi je činio moj svijet. Želim se vratiti tim pravim osjećajima, a ne deklarativnim porukama.
Koji znakovi starosti vas užasavaju?
Osim sitnih problema s kičmom nema drugih koji mi smetaju. Ne smeta mi sijeda kosa, bore na licu su geografija mog života i moja osobna iskaznica, od toga ne bježim, dapače veselim se promjenama.
Osjećate li se u glavi još uvijek mladim?
Apsolutno. U svojoj glavi još uvijek sam 17-godišnjak. To se najbolje vidi na probama, jer dođem s idejom da ću samo naglašavati kad što kreće, ali uvijek dam cijelog sebe. Valjda to tako mora biti jer se glazbom bavim u samoobrani, kako je to odlično rekao naš Arsen.
Kako održavate formu?
Šetam psa, trčkaram uokolo sa svojim Mangom, njemačkim bokserom, zaigranim 11,5-godišnjakom. Pravi je sportski pas s neprestanim zahtjevima, a dobili smo što smo htjeli: Mango nas je pokrenuo i maknuo iz fotelja i trosjeda.
Koliko ste pjesama posvetili supruzi Eni?
Nekoliko. Ali kad pjevam emotivne stihove i izvodim ljubavne pjesme ne zamišljam nikoga, nego kao suri profesionalac želim pogoditi najbolji omjer točnosti i sugestije za slušatelje. To je moj as iz rukava.
S kojom biste svjetskom zvijezdom otpjevali duet da možete birati?
S Peterom Gabrielom. I umjetnikom nekad poznatim po imenu Prince da se moguće vratiti u prošlost.
Što prvo primijetite na ženama?
Miris, pa sve ostalo: oči, lice...
A na muškarcima?
Posturu tijela, način hoda i držanja. Sve se vidi iz toga jeste li uspravljeni ili pogrbljeni, odupirete li se ili ste se predali...
Koje ljudske osobine najteže podnosite?
Neznanje uokvirenom egom. Kako takvu osobu uvjeriti da priča gluposti.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
Na dobre škampe i dobar pršut. Ali mora biti jako dobar jer sam veliki poznavatelj i ne možete mi prodati bilo što.
I koji je najbolji?
Najbolji ikad mi je bio istarski, a vrlo blizu su mu drniški i posedarski. Kod njih nema prevelike greške, zbog vjetra, bure, bilja koje tamo raste...
Što si još želite?
Dug i sretan život.
A unuke?
Tu tajnu, skrivenu želju ne usudim se niti spomenuti.
