Dokumentarac ‘Call me Kate’ nudi novi pogled na četverostruku oskarovku koja nije imala djecu niti skladan brak i čiji su život obilježile obiteljska tragedija te jedna zabranjena, ali sretna ljubav
Izgleda užasno, ponaša se grozno i nema nimalo talenta - rekao je 1931. Benn W. Levy, autor brodvejske predstave “Art and Mrs. Bottle” za glumicu koja je u njoj imala jednu od glavnih uloga. Sugerirao je redatelju da joj pronađe zamjenu, no ovaj u kratkom roku do premijere to nije uspio i tako je Katharine Hepburn ostala u predstavi koja je, gle čuda, postigla sasvim solidan uspjeh. Bio je to ujedno početak karijere jedne od najvećih zvijezda zlatnog doba Hollywooda, koja je uz to postala kulturna ikona te lučonoša moderne, samosvjesne žene u doba prevladavajućeg patrijarhalnog pogleda na svijet.
Obilježavajući dva desetljeća od njezine smrti - umrla je 29. lipnja 2003. u dobi od 96 godina - britanska redateljica Lorna Tucker snimila je dokumentarac “Call me Kate”, s dosad nepoznatim audio i video snimkama slavne glumice, a o njoj u filmu pričaju njezini prijatelji, ljudi koji su je poznavali te njezin nećak Mundy Hepburn, umjetnik poznat po skulpturama od stakla koje ispunjava obojenim plinovima.
Katharine Hepburn - jako bi se naljutila i ispravljala sve koji su mislili da joj je ime Katherine, s “e” - jedina je osvojila čak četiri Oscara, i to sva četiri u kategoriji glavne glumice, a u karijeri koja je trajala sedam desetljeća prošla je mnogo uspona i padova. Rođena u Hartfordu u Connecticutu, 12. svibnja 1907., bila je drugo od šestero djece u situiranoj, ekscentričnoj i slobodoumnoj obitelji. Njezin otac Thomas Norval Hepburn bio je urolog, kirurg u bolnici u Hartfordu, a majka Martha Houghton predsjednica Udruge sufražetkinja u Connecticutu, kasnije se borila za pravo na pobačaj, a s mužem je pokrenula i udrugu za društveno zdravlje čiji je cilj bio upozoriti na opasnost od spolno prenosivih bolesti i iskorijeniti ih koliko je god moguće. Hepburnovi su svoju djecu odgajali kao što su i živjeli - da propituju sve, uključujući društvene norme, da se ne pokoravaju slijepo autoritetima i da se bore za svoje ideje. Jedan primjer: kako bi ih naučio da se ne boje smrti, otac ih je od malih nogu pozivao da budu s njim u bolnici kada operira svoje pacijente, što možda nije baš najpametniji način za prijemčivu i još neizgrađenu dječju psihu. Mandy Hepburn u dokumentarcu tako kaže da je Katharinin otac jako volio svoju djecu, ali da je prema njima, doduše iz dobrih pobuda, znao biti jako grub te da bi se po današnjim standardima vjerojatno smatralo da ih zlostavlja.
Katharine se sjeća i kako je kao djevojčica s majkom odlazila na prosvjedne skupove na kojima se tražilo pravo glasa za žene - što je u Sjedinjenim Američkim Državama omogućeno 19. ustavnim amandmanom, izglasanim 1920.
Osim što su ih odgajali da misle svojom glavom, Hepburnovi su pred svoju djecu postavljali visoke standarde koje ovi ponekad nisu mogli dosegnuti. Od Toma, njihova najstarijeg sina, tako su očekivali da bude odličan sportaš, a iako je on bio sasvim solidan u svim sportovima u kojima se okušao, nije to bilo dovoljno za njegova oca. Ne zna se je li taj osjećaj da ne može ispuniti roditeljska očekivanja bio razlog njegove smrti, no kad mu je bilo 16 godina, s Katharine je otišao u posjet rođacima u New York. Jednog jutra nije došao na doručak pa je ona otišla u njegovu sobu - gdje je pronašla njegovo beživotno tijelo. Tom je uzeo zavjesu i zavezao je za gredu na stropu. Njegovi roditelji dugo su, doduše, tvrdili da je njegova smrt nesretni slučaj. Katharine je dugo proganjala bratova smrt, a najteže joj je bilo to što joj je otac rekao da se ponaša kao da Toma nikada nije bilo. Njegovo samoubojstvo nije bilo jedino u obitelji: ubili su se i njezin djed s majčine strane te brat njezina oca. No, o tim se tragedijama, kao ni o smrti njezina brata, u kući nije pričalo.
"Moji su roditelji smatrali da nema smisla žaliti za nečim što se ne može promijeniti", rekla je jednom Katharine Hepburn.
Poslije te tragedije buduća glumica ošišala se na kratko te kao i sva ostala braća i sestre naučila plivati, roniti, vježbala hrvanje, golf i tenis. Najviše joj se sviđao golf, trenirala ga je svaki dan i postala jako vješta te čak dogurala do polufinala u juniorskom prvenstvu Connecticuta za žene. Voljela je i plivati pa bi svako jutro nakon tuširanja u hladnoj vodi odlazila na plažu i bez obzira na godišnje doba otplivala barem jednu turu po hladnom Atlantiku, sve u skladu s uvjerenjem da “što je lijek gorči, to je bolji za zdravlje”.
Film je također zavoljela kao djevojčica. Odlazila je u kino svake subote, a tijekom tjedna je priređivala predstave u kojima bi glumila za obitelj i prijatelje. Ulaznice je naplaćivala 50 centa, ali novac nije koristila za džeparac, nego ga je davala u zakladu u kojoj su se skupljala sredstva za poboljšanje uvjeta života u rezervatu indijanskog plemena Navaho.
S drugom djecom se izvan kuće rijetko družila, a nije ih ni mogla sresti jer se poslije bratove smrti u školi povukla u sebe i prestala komunicirati s kolegama iz razreda, pa su je roditelji ispisali iz škole i angažirali joj privatnog učitelja. Kod kuće je završila i srednju školu, a onda se na majčin nagovor upisala na prestižni liberalni ženski koledž Bryn Mawr pokraj Philadelphije.
Isprva je teško podnosila školsku stegu i nije joj bilo lako pratiti nastavni program, a jednom su je i suspendirali - jer su je ulovili kako puši u sobi. Na koledžu ju je zanimala samo gluma, no sudjelovanje u predstavama bilo je uvjetovano dobrim ocjenama. To ju je dovoljno motiviralo da počne učiti i popravi ih. Brzo se vidjelo da je talentirana, pa je pri kraju školovanja dobila glavnu ulogu u predstavi “The Woman in the Moon”, a dobre kritike dodatno su je učvrstile u odluci da započne glumačku karijeru.
Na Bryn Mawru je 1928. diplomirala povijest i filozofiju, a iste se godine i udala, za Ludlowa Ogdena Smitha, mladog biznismena iz Philadelphije kojeg je upoznala preko zajedničkog prijatelja. Voljela ga je, ali to je nije spriječilo da ga nedugo nakon udaje ostavi u Philadelphiji da vodi svoje poslove, dok je ona počela odlaziti na audicije diljem istočne obale SAD-a. Isprva je dobivala male uloge u provincijskim kazalištima, potom i u manjima u New Yorku, a ako bi je kritičari i primijetili, mišljenja o njoj kao glumici bila su dijametralno oprečna. Jednim bi se kritičarima toliko sviđala da su je neumjereno hvalili, drugim je bila grozna. Nakon što je 1931. glumila u predstavi “Art and Mrs. Bottle”, sljedeće je godine zabljesnula u glavnoj ulozi u “The Warrior’s Husband” na Broadwayu, gdje ju je primijetio utjecajni holivudski agent Leland Hayward i preporučio je redatelju Georgeu Cukoru koji je tražio glumicu za svoj novi film “A Bill of Divorcement”.
Njega je oduševila njena pojava i odmah ju je angažirao pa je Hepburn s nepunih 25 godina otišla u Hollywood - gdje je za ugovor tvrdoglavo tražila 1500 dolara tjedno, što je tada bila nečuvena svota za mladu, nedokazanu filmsku glumicu. Cukor joj je dao podršku i nagovorio šefove studija da pristanu na njene uvjete, a tvrdoglavost mu se isplatila. Film je postigao solidan uspjeh, uslijedio je još jedan, a već svojim trećim filmom - “Jutarnja slava”, u režiji Lowella Shermana - 1934. osvojila je nagradu Oscar.
Nakon “Jutarnje slave” snimila je “Male žene”, koje je smatrala svojim najboljim ostvarenjem, a onda je uslijedilo još nekoliko filmova, ali s puno manje uspjeha. Kad je zaredala nekoliko komercijalnih promašaja, o Katharine Hepburn počelo se u Hollywoodu govoriti kao o glumici koja ne privlači gledatelje u kinodvorane. Nije pomoglo ni to što se u javnosti ponašala onako kako je navikla - bez imalo takta i volje da podilazi javnosti. Nije davala intervjue, a kad bi je na premijerama nešto pitali, odgovarala bi sarkastično. Nije pristajala ni na holivudske konvencije pa je, primjerice, stalno nosila hlače - što je u ono doba bilo jako neuobičajeno za žene, no ona se nije osvrtala na ogovaranja i podsmjehe okoline.
I u ljubavi je bila jednako nekonvencionalna - 1934. je ostavila muža zbog nekog glumačkog agenta i s njim otišla u Meksiko, gdje je podnijela zahtjev za razvod i ekspresno ga dobila te poslala sad već svom bivšem mužu u Philadelphiji. On je pak bio malo oprezniji pa je zatražio razvod i kod kuće kako poslije ne bi imao problema ako se ispostavi da su meksički papiri nevažeći.
No, iako su se razveli naprečac, kao što su se i vjenčali, Katharine Hepburn i Ludlow Ogden Smith ostali su u dobrim odnosima sve do smrti - on je čak financirao neke njezine predstave na Broadwayu na koji se vratila kad je u drugoj polovici tridesetih godina nitko u Hollywoodu više nije htio angažirati. U to je doba onaj glumački agent već bio daleka prošlost. U drugoj polovici tridesetih udvarao joj se karizmatični milijunaš Howard Hughes, s kojim je hodala 18 mjeseci, a prekinuli su kad je odbila njegovu prosidbu - jer joj je sloboda bila puno draža i od njegove ljubavi, kao i od njegovih milijuna - bez obzira na to što joj je tada karijera bila u silaznoj putanji.
U to su se doba, naime, neuspjesi redali u gotovo pravilnom ritmu. Nakon hitova poput komedije “Silom dadilja” iz 1938. ili “Priče iz Philadelphije” iz 1940., snimala je filmove koje je bolje zaboraviti. A kad bi je neka uloga privukla, nije ju uvijek mogla i dobiti. Sebe je, na primjer, vidjela kao savršenu za lik Scarlett u “Zameo ih vjetar”, no šef studija nije htio ni čuti za nju.
"Budimo iskreni, Katharine. Nisi žena koju bi Rhett Butler čekao punih 12 godina", odbrusio joj je i dao ulogu Vivien Leigh.
Karijeru je četrdesetih godina prošlog stoljeća nastavila nesmiljenim tempom. Iako ni tada nije baš svaka njezina uloga jamčila da će film biti hit, neuspjeha je bilo sve manje, a i publika se nekako navikla da od nje ne može očekivati da se ponaša poput tipične holivudske zvijezde, nego da će uvijek ostati svoja: svojeglava, tvrdoglava i samosvjesna.
Osim toga, potkraj toga desetljeća započela je vezu, isprva tajnu, s muškarcem svoga života - oženjenim glumcem Spencerom Tracyjem, velikom holivudskom zvijezdom - iako njihov prvi susret nije puno obećavao.
"Bojim se da sam malo previsoka za vas, gospodine Tracy", bilo je prvo što mu je 172 centimetra visoka glumica, koja je u štiklama bila malo viša od njega, rekla kad su se sreli na setu filma “Žena godine” 1942.
"Bez brige, svest će te on na svoju mjeru", dobacio joj je producent Joseph Mankiewicz, koji ih je upoznao.
Katharine Hepburn tada su bile 33 godine, on je imao 41, bio je pijanac i proganjao ga je osjećaj krivnje zbog supruge Louise s kojom više nije mogao živjeti, ali se kao irski katolik od nje nije želio razvesti. I bio je dovoljno staromodan da ga sablazni liberalna, razvedena glumica iz Nove Engleske, koja nosi hlače i ne ustručava se reći ono što misli.
No, samo tjedan dana nakon početka snimanja među njima je planula iskra. U pauzi snimanja povukli bi se na neku klupu i tiho pričali, a drugi članovi ekipe ne bi ih ometali. Takva bliskost nakon nekog vremena prerasla je u ljubavnu vezu koja je postala najveća holivudska javna tajna. Svi su znali za njih, ali oni su pazili da ih izvan studija za snimanje nikada ne vide zajedno. Tracy je već prije prestao živjeti sa suprugom Louise, s kojom je imao dvoje djece, a kad je upoznao Katharine, kupio je kućicu pokraj njezine vile na Beverly Hillsu kako bi joj mogao biti što bliže.
Tijekom sljedećih skoro trideset godina Katharine Hepburn i Spencer Tracy nisu bili zajedno samo kad bi netko od njih odlazio na setove izvan Hollywooda - glumica na primjer u Ugandu gdje je 1951. snimila “Afričku kraljicu” s Humphreyjem Bogartom i za ulogu uštogljene usidjelice koja se zaljubljuje u ogrubjelog kapetana trošne brodice bila nominirana za Oscara.
No, zajednički trenuci s Tracyjem nisu uvijek bili idilični. On je i dalje stalno pio, padao u depresiju i bio težak, no Katharine ga je toliko voljela da je prelazila preko svih njegovih mana i opraštala mu sve ispade. Zajedno su nakon “Žene godine” snimili još osam filmova, a posljednji je bio “Pogodi tko dolazi na večeru” 1967. Glumica je za njega dobila svog drugog Oscara, no nikada ga nije smogla snage pogledati - jer je Tracy umro nedugo nakon završetka snimanja.
Katharine je bila s njim te noći. Poslije je ispričala kako je ustao u gluho doba noći i otišao u kuhinju po čašu mlijeka. Krenula je za njim jer je već bio slabog zdravlja, no čula je mukli udarac i zvuk čaše koja se razbila kad je pala na pod. Umro je od srčanog udara prije nego što je došla do njega. Iz poštovanja prema Tracyjevoj supruzi i djeci nije otišla na njegov sprovod, nego je u to vrijeme kod prijatelja, redatelja Richarda Brooksa, gledala njegov film “Hrabri kapetan” za koji je 1937. bio nominiran za Oscara.
Tugu zbog njegove smrti ništa nije moglo potisnuti, pa ni Oscar, njezin treći, koji je sljedeće godine dobila za sjajno odigranu ulogu u filmu “Zima jednog lava”. No, kad u privatnom životu nije imala sreće, mada se ponovno zbližila sa svojim prvim mužem Ludlowom Ogdenom Smithom, koji je tada već bio udovac, profesionalno je dobila punu satisfakciju. Već je tada ušla u holivudsku legendu, a iako je prorijedila svoje glumačke angažmane, uspjela je osvojiti još jednog Oscara - 1982. za film “Ljetnikovac na Zlatnom jezeru”. Zadnji put je pred kamerama glumila u filmu “One Christmas” 1994., a u njemu na kraju izgovara rečenicu koju bi i sama potpisala:
"Mogu u svojim poznim godinama sjesti i ne žaliti ni za jednim trenutkom. Ništa ne bih promijenila, a to želim i drugima: život bez žaljenja."
Posljednje godine provela je u kući u New Yorku, u kvartu gdje su joj susjedi bili skladatelj Stephen Sondheim, scenarist Robert Benton i dramski pisac i redatelj Garson Kanin, koji bi je često vidjeli kako se na biciklu vozi po Manhattanu. Umrla je od srčanog zastoja 29. lipnja 2003., u dobi od 96 godina, u obiteljskom domu Hepburnovih u Connecticutu, a tamo je i pokopana. Kako nije imala djece, za čim nikada nije žalila, njezine su stvari prodane na dražbi, između ostalog brončana bista Spencera Tracyja, koju je sama izradila, te je sakupljeno 5,8 milijuna dolara, a sav novac ostavila je svojoj braći, sestrama i njihovim potomcima.