Rijetki su glazbenici koji uspiju rasprodati Arenu u Zagrebu, a još su rjeđi oni koji je rasprodaju dva dana zaredom. Upravo je to uspjelo Zdravku Čoliću pa će Zagrepčani i njihovi gosti imali prilike uživati u glazbenom spektaklu 26. i 27. prosinca. "Sretan sam što se nakon četiri godine vraćamo pred zagrebačku publiku s ekskluzivnim programom i koncertom koji će, vjerujem, dati posebnu notu blagdanima i svečanom božićnom raspoloženju", rekao je Zdravko Čolić na početku razgovora za Gloriju.
Umjetnik objašnjava kako je riječ o cjelovečernjem koncertu koji je potpuno drugačiji od onoga što inače radi, na pozornicu će izaći s više od 50 glazbenika. Program je posložio i drži ga pod budnim okom dirigent Fedor Vrtačnik. "Odabranim pjesmama dodao je malo svoje čarolije i simfonijski zvuk koji će im dati neki novi život. Vjerujem da će se publici jako svidjeti. S probama smo već krenuli s obzirom da je riječ o zahtjevnom programu i da smo do sad imali samo jedan takav koncert, ovog ljeta u Banja Luci", kazao je Čolić rođeni Sarajlija koji se krajem osamdesetih preselio u Beograd. Veći dio karijere bio je na glasu kao najpoželjniji neženja u regiji, sve do 2001. kad se vjenčao sa samozatajnom profesoricom geografije Aleksandrom Čolić, koja se rijetko može vidjeti na društvenim događajima. Želja mu je, kaže, da supruga te kćeri Una (21) i Lara (16) budu na njegovim koncertima u Zagrebu, gdje je posljednji put nastupio prije četiri godine. U međuvremenu je pjevao po gradovima u susjednim državama, a intervju za Gloriju dao je neposredno nakon povratka s mini-turneje u SAD-u.
Održali ste dva ekskluzivna koncerta u New Yorku i Miamiju. Što će vam najviše ostati u sjećanju?
Da, održali smo dva ekskluzivna koncerta u Americi, za svega 300 ljudi, a najviše će mi u sjećanju ostati klima. Imali smo sreće doživjeti skoro ljetnu temperaturu u New Yorku, potpuno netipičnu za ovo doba godine, a uz samo par kišnih dana, Miami nas je oduševio. Cijela ekipa uživala je u šetnjama uz ocean, suncu, izvrsnoj hrani, kupanju na Miami Beachu, pravi godišnji odmor. Tako da smo uspjeli produžili morsku sezonu koja je bila u našim krajevima. Također, susreli smo se s dragim ljudima i prijateljima, koji su ovih desetak dana učinili još ljepšim. Svakako će mi ostati u sjećanju i susret s mojom publikom. U Miamiju smo nastupili u poznatom kazalištu Faena Theater, koje je onako raskošno, u stilu kabarea i inspirirano velikim europskim opernim kućama. Ovakvi nastupi su rijetki i posebni jer je atmosfera puno intimnija, s obzirom na mali broj ljudi u publici. Ovdje su nastupali i Bon Jovi, Macy Gray i brojne druge velike pop i jazz zvijezde i drago mi je da smo svi zajedno mogli doživjeti ovako nešto.
Biste li mogli živjeti tamo, je li vas ikad privlačila slava koju donosi Hollywood i Amerika?
Teško mi je to reći. Mislim da se na to čovjek treba odlučiti dok je u ranoj mladosti, možda otići na školovanje u Ameriku ili završiti školu te tamo započeti svoj život. Bez obzira na to čime se netko bavi, mislim da je Amerika odlično mjesto za edukaciju te može biti odskočna daska za uspješnu karijeru. U ovim godinama, pa čak i u srednjim, mislim da je bolje kod nas. Ovdje s manje novca ljudi mogu dobro živjeti, baviti se raznim poslovima. Amerika je dobra, ali je surova. Surov je taj svijet i nije lako biti u njemu. Ono što je u Americi dobro je što svatko ima šansu, ali u tom uzburkanom svijetu biznisa, ako gledamo ljude koji se time bave, uvijek moraš biti na oprezu. Danas si gore, sutra si dolje. Puno su veće turbulencije nego kod naših biznismena i ljudi koji imaju privatne kompanije. Isto je i kad je Hollywood u pitanju. Mislim da je to za neke mlađe godine, pogotovo kad se radi o ljudima kao što sam ja, koji su već napravili svoje karijere. Ipak, ono što je pozitivno je velika dijaspora naših ljudi s Balkana i regije koji žive i rade u Americi i Australiji tako da zbog njih imamo priliku otići tamo i uveseliti ih te doživjeti velike turneje, različite kulture i krajeve.
Često ste zbog posla (baš kao i sada) morali izostajati iz kuće, kako ste se vi i supruga podijelili u obiteljskim obvezama? Je li vam žao da ste nešto propustili?
Zbog posla me često nema kod kuće, ali to je u našoj obitelji normalno. Moja se supruga brine o curama i mislim da smo dobro uhodan tim. S obzirom da je posao takav kakav je, privikli smo se na to i najvažnije je da sve to dobro funkcionira. Djevojke još uvijek idu u školu i supruga je ta koja se brine za to i neke njihove svakodnevne obaveze, a ja se uključujem kad god mogu i kad god za to ima potrebe. Rekao bih da ona drži cijelu obitelj na okupu.
S druge strane sigurno ste obitelji mogli priuštiti i neka iskustva koju ne biste mogli "običnim" zanimanjem - koje vam je takvo najljepše sjećanje?
Volim kad pođu sa mnom na neki koncert ili neko putovanje. Recimo, bile su sa mnom u Dubaiju tako da osim što nam bude lijepo zajedno, bude i korisno te nešto novo za njih. Volio bih da dođu i sada u Zagreb, da osjete grad te posebnu atmosferu koja će obilježiti ove koncerte. Bile su sa mnom u Crnoj Gori, u Splitu, Puli te ovo ljeto u Opatiji. Tu se na neki način spoje ugodni i ljetni ambijent te susret sa zajedničkim prijateljima. Volim kad smo zajedno. Imale su veliku želju ići s nama sad u Ameriku, ali zbog školskih obaveza to nije bilo moguće. Često znaju povesti i svoje prijateljice pa se skupi pravo malo i veselo društvo. Ali bitno je da je tata tu važan na neki način pa su one i ponosne na sve to.
Zašto vaša supruga ne voli pojavljivanja u medijima i zašto je rijetko, gotovo nikad, ne viđamo s vama?
Ja to stvarno ne branim, ali ne vidim nekog prijekog razloga za drugačijim. Naravno, kad su neke važne prigode u pitanju, ona rado dođe, ali pojavljivanja samo radi slikanja joj nikada nisu bila privlačna. Ne vidim to kao nešto neobično. Evo, recimo, Arsen i Gabi koji su bili bračni partneri iz istog miljea, koji su zajedno i pjevali, ali ih nikad nisi mogao vidjeti da se pojavljuju jedno s drugim radi slikanja. Ja stvarno nemam ništa protiv ako bi ona to voljela, ali nikada joj to nije bilo važno.
Iza vas je impresivna 50-godišnja karijera, a vi ni ne razmišljate o mirovanju. Da krećete danas kao mladi glazbenik, što biste sami sebi savjetovali?
Bio sam odličan student i jako sam volio sport. Čak više od glazbe. Nogomet i atletika su obilježili moje djetinjstvo i ranu mladost i mislio sam da ću biti sportaš. Ali desile su se ozljede, prvi put na atletskom stadionu Mladost u Zagrebu, gdje sam stigao kao sprinter i skakač u dalj. Glazba je oduvijek bila dijelom mog života, ali nisam razmišljao o tome da ću biti veliki pjevač i imati ovakvu karijeru. Ja sam u sve to krenuo amaterski. Prvo sam bio dio grupe pa sam onda krenuo u solo karijeru, ali sve je to bilo amaterski dok se kroz šlagere i festivale, sedamdesetih i kasnije osamdesete, nisu dogodili ozbiljni albumi. Rekao bih da sve zavisi od pjesama, od toga kako će te publika prihvatiti.
Teško da možeš samo tako reći ja ću biti pjevač i postati uspješan. To je umjetnost i nju je nemoguće odrediti. Talent je jako važan, ali disciplina, predanost i rad su najvažniji u bilo kojem poslu. Teško da bih se opredijelio da ću biti profesionalni glazbenik da sam sad na početku. Nisam to učinio ni tada. To je teško samo tako odlučiti dok se zapravo nešto ne dogodi i dok te taj put sam ne povede. Sve se nekako spontano desilo i često sam bio zatečen svime što se događa. Odem na festival i pobijedim pa sutra izađu novine i tako je to nekako krenulo. Onda su se pojaviti autori, sjajne pjesme, koncerti. Sam život i Božja duhovna energija se tu uvuku. Ako imaš neki talent, koji ti je dan rođenjem, onda si dužan pratiti tu neku nit koja je nešto više od same škole ili drugog posla.
Je li bilo lakše sedamdesetih ili danas, uz sve internetske alate i mogućnosti?
To je dobro pitanje. Nekad su tu bile diskografske kuće i radiotelevizija koji su se bavili talentiranim ljudima kao što su svirači i pjevači. Jedino nam je to bila šansa, da tim službenim putem dođemo do nečega i da se ostvarimo kao pjevači. Sada toga više nema i sve je prepušteno samim glazbenicima. Sami moraju financirati sve, snimati pjesme i spotove, promovirati pjesme, uglavnom putem interneta. Rekao bih da su s te strane umjetnici mnogo samostalniji. Prije nisi mogao proći ako se nisi svidio nekom glazbenom uredniku ili ako nisi imao hit. Sada, ako vjeruješ u sebe, napraviš pjesmu i gurneš je na internet, ona može preko noći razvaliti.
Gledajući s te strane, mislim da je danas puno jednostavnije doći do publike. Sjećam se koliko je u ono vrijeme tiraža ploča ovisila o trgovačkim putnicima koji su prodavali ploče i kazete prije nego su se pojavili CD-i. Uvijek smo ovisili i o prodavačima koji su dolazili u prodavaonice ploča, benzinske pumpe i gdjegod da se prodavala ta roba. Ako on recimo zakasni, onda ti propadne par stvari i moraš imati dobar album da bi se kasnije povukla neka treća ili četvrta pjesma i da bi se taj album još uvijek prodavao. Karijere su ovisile o prodaji ploča i kazeta. Mislim da su tehnologija i internet otvorili neku šansu mladim i neafirmiranim ljudima u odnosu na nekad.
Kako usmjeravate svoje kćeri? Zanima li njih umjetnost, u kojem smjeru idu?
One su muzikalne, ali kad ja pokušam nešto i pitam ih hoćemo li nešto snimiti, onda se tu malo povuku. Vole glazbu i slušaju raznorazne pravce. Polako ulaze u nešto što je, ja bih rekao, muzički kvalitetnije. Obično su to samo digitalne nove pjesme, naše ili strane, DJ varijante i to. Ali kako prolaze godine, vidim da znaju i slušaju i neke moje pjesme. Kada bi one to htjele, baviti se glazbom, svakako bi ih podržao u tome i ispratio bih njihov talent.
Ali prije svega, one su te koje bi morale pokazati neku inicijativu jer nema ništa od toga da nekoga vučemo u nešto. Nikad nisam volio roditelje koji sile djecu na nešto ako nisu za to. Idemo na medicinu, matematiku, tenisu, prestiž i slično, ako dijete nije za to, nije. Isto je kad je i umjetnost u pitanju. Vjerujem da će s vremenom i polako otkrivati što je ono što ih privlači, za što osjećaju strast i želju da se tome posvete, a ja ću svakako tu uvijek biti za njih da ih podržim u tome.
Imaju li one želju baviti se javnim poslom?
Vidim da se vole slikati. Bile su par puta na nekim događanjima i onda stavljaju te fotografije na Facebook, Instagram i to, pogotovo starija kćer. To su sad te godine, ali i odraz cijele te generacije koja odrasta uz društvene mreže i vodi neki drugačiji život od onog koji smo mi živjeli. Volio bih da jednog dana rade ono što vole, da budu samostalne, da same zarađuju i da se ostvare u tome, a tata će uvijek biti tata i tu za njih. Što će to biti i hoće li se baviti javim poslom s jedne strane je u Božjim rukama, a s druge strane važna je i njihova ambicija.
Nismo svi isto ambiciozni što se tiče samog rada, bez obzira koji je posao u pitanju. Jako volim vrijedne ljude koji su profesionalni, disciplinirani i pristojni u svemu tome. Uvijek sam cijenio i prijateljski takve ljude, od točnosti i riječi. S takvim ljudima volim surađivati i družiti se. Te iste vrijednosti pokušavamo usaditi i kod njih dvije, bez obzira na njihov odabir zanimanja u budućnosti.
Imate li koju neostvarenu želju?
Uvijek ima neostvarenih želja. I dalje težim stvarati nove pjesme i u glazbenom smislu to je uvijek ista želja koja me na neki način gura dalje. Ali ne bi bilo loše imati jedan svjetski hit. Nekada davno sam snimao u Njemačkoj pjesme za inozemno tržište, ali nismo baš daleko dobacili s tim pjesmama. Od mene se tad tražilo da se odselim u Njemačku i da se tome posvetim skroz, na što nisam bio spreman. Već sam imao sjajnu karijeru iza sebe i volio sam svoj život ovdje. Ponosan sam na sve što sam ostvario i nemam neke posebne želje kad je u pitanju moja karijera. Ali ne bi bilo loše imati jedan dobar inozemni singl, možda etno prizvuka, koji bi na neki način obogatio tu priču.
Rekli ste da vam je najveća radost u malim stvarima, a koji je za vas najveći gušt?
Ukratko, sport, priroda i susret s dragim prijateljima uz neko dobro piće. To su stvari koje me opuštaju i koje njegujem od najranijih dana. Sport je dio mog bića i svaki se dan trudim hodati, trčati, plivati ili odraditi neke gimnastičke vježbe. Najviše me smiruju planine i priroda. Kad god imam priliku volim otići sam u prirodu i tako povratiti energiju. A čaša dobrog vina, uz drage ljude i prijatelje, jednako su vitalni i važni za moj duh i generalno za neku pozitivnu životnu energiju.
U novom broju Glorije čitajte i ove teme:
- IVA ŠARIĆ EKSKLUZIVNO: ‘Bila je ovo moja najbolja godina‘
- DANIJELA PINTARIĆ Unatoč dijabetesu, moja Melina je sretno dijete
- NATALI HUSIĆ SARKOZY Kako sam osvojila sina bivšeg francuskog predsjednika
- BEZ BRIGE S DIJANOM Psiholog Igor Mikloušić o motivaciji i burnoutu
- INTERVJU: ZDRAVKO ČOLIĆ Još sanjam svjetski hit
- KUHINJA MATEJE DOMITROVIĆ SABO Samo da je ljuto i papreno
- SPECIJAL: TURIZAM Prilog o najljepšim zimskim destinacijama
- FELJTON: ARSEN DEDIĆ Sve što ne znate o njemu