Iako bi je mnogi opisali kao plahu i krhku, 41-godišnja glumica Ivana Roščić u dvadeset godina karijere uglavnom je igrala snažne žene. I njezin lik u nagrađenom filmu "Stric", koji je ovoga tjedna prikazan na pulskom filmskom festivalu, dojmljiva je uloga na tom tragu. A poput prave lavice Ivana se već dva mjeseca nosi i s najvećom privatnom dramom. Naime, u svibnju je pretrpjela težak oblik rupture aneurizme mozga - nakon čega je prošla isto tako tešku operaciju. Glumica kaže da joj je stanje bilo prilično ozbiljno, pa je pravo čudo da je živa. Ali i da nema trajnih posljedica, poput gubitka kognitivnih sposobnosti, od čega su liječnici najviše strahovali zbog obilnog krvarenja u mozgu. S Ivanom, koja je dugogodišnja članica kazališta Gavella, razgovarali smo u njezinom rodnom Splitu. Odmor na moru s djecom Tomom (7) i Margitom (5) te suprugom Markom Balićem, naftnim tehničarem s kojim je u braku od 2015., nakratko je prekinula samo zbog pulskog festivala. Kako nam je rekla, uz tu je filmsku manifestaciju posebno vezana, a prije dvije godine osvojila je Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu u filmu "Tereza 37". Na razgovor za Gloriju, koji je njezin prvi medijski istup nakon proživljene drame i operacije na mozgu, Ivana Roščić je pristala kako bi svojim primjerom pomogla drugima u slučaju da se nađu u sličnoj situaciji.
Prošla su dva mjeseca otkako ste hitno operirani zbog izljeva krvi u mozak. Kako se sada osjećate kad se sjetite tog dana?
Taj 16. svibnja smatram svojim drugim rođendanom. Uistinu je pravo čudo da sam danas živa. Riječ je bila o vrlo obilnom krvarenju, a liječnica Hitne pomoći, koja me prva pregledala, nije prepoznala simptome rupture aneurizme niti da nešto nije u redu s mojim mozgom. Njezina je dijagnoza glasila: hiperventilacija uslijed napada panike. Dala mi je dvije injekcije za smirenje i poslala me kući. Srećom da nisam zaspala kad sam došla u stan jer sada ne bih s vama razgovarala ili bi, u nekom drugom scenariju, ostala invalid. Novu šansu za život mogu zahvaliti liječničkom timu bolnice Rebro, ali i svom suprugu koji je bio toliko priseban i razuman da je nedugo nakon odlaska Hitne nazvao svog prijatelja, doktora Antu Viskovića. Kad je doktor Visković čuo kakve sam imala simptome, odmah je pretpostavio što bi moglo biti u pitanju i rekao mu je da me hitno odvede u bolnicu. I moj kolega Roko Sikavica, čiju majku igram u "Stricu", priskočio je u pomoć i kontaktirao svoju sestru, liječnicu Anu Poljičanin. Tako je krenuo lanac sreće za mene. Nema tih riječi kojima bih svima mogla dovoljno zahvaliti.
Kako je započela vaša drama?
Zvuči nevjerojatno, no ni po čemu nisam mogla naslutiti da će mi taj dan biti najteži u životu. Probudila sam se puna energije i dobro raspoložena, a to jutro nisam imala baš nikakvih zdravstvenih tegoba ili smetnji. Negdje oko devet sati djeca i ja smo bili spremni za izlazak, a nakon što sam ih ostavila u vrtiću, otišla sam u obližnju trgovinu u nabavku namirnica za ručak. Tek što sam uzela košaru u ruke, jako sam kihnula i momentalno sam osjetila stravičnu bol u glavi. Istodobno s glavoboljom počele su mi otkazivati ruke i noge. Činilo mi se kao da lelujam u zraku. Ni sada ne znam kako sam uopće pronašla snage za okrenuti broj svog supruga i kolege Roka koji je naš susjed. S Rokom sam se dogovorila da ću ga čekati u obližnjem kafiću, a on je nastavio pozivati mog supruga koji se nije odmah javio jer je bio na poslu. Kad sam došla do kafića, stanje mi se dodatno pogoršalo. Počela sam povraćati, a cijelo tijelo mi se grčilo. Vlasnik kafića odmah je nazvao Hitnu pomoć, a u međuvremenu su stigli Roko i moj Marko. Pregled je obavljen u vozilu hitne pomoći, no dežurna liječnica nije prepoznala što se događa već me je poslala kući. Suprug me do našeg stana nosio na rukama. To se sve događalo oko 12 sati, a već u 17.30 sam bila na operacijskom stolu u bolnici Rebro.
Jeste li cijelo vrijeme bili svjesni što vam se događa?
Sve dok u kafiću nisam prvi put povratila, bila sam potpuno prisebna. No, kad mi se tijelo počelo grčiti, a noge i ruke nekontrolirano trzati, tako sam se i ja "palila i gasila". Poslije sam doznala da sam zapravo imala epileptični napad koji je bio posljedica krvarenja u mozgu. Iz tog perioda se sjećam rijetkih trenutaka, više su to neke slike, a prije nego što su me u operacijskoj sali uspavali za zahvat, kroz suze sam sve molila da me spase jer me kod kuće čeka dvoje male djece.
Hoćete li poduzeti neke pravne korake zbog liječničke pogreške koja je mogla kobno završiti za vas?
Ne, iako su mi mnogi to savjetovali. Naravno, tražila sam da je se upozori na propust. Naime, nakon svega sam toliko sretna što je sve završilo dobro po mene i moram od srca zahvaliti radiologu Marku Radošu, liječnici Katarini Starčević, neurologinji Svjetlani Šupe i cijelom konziliju sa Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti bolnice Rebro, kao i svom medicinskom osoblju i liječnicima s drugih odjela koji su me dolazili posjećivati na molbu mojih kolega. Kad sam se probudila nakon operacije, u prvi tren sam mislila da sam na filmskom setu. Ničega se nisam sjećala i morali su mi objasniti što mi se dogodilo. Tada sam zaplakala, od sreće što sam živa.
Koliko je dugo trajala operacija?
Nekoliko sati. Nemam ožiljke na glavi jer je operacija izvedena kroz prepone. Prvih pet dana sam bila u šok-sobi priključena na sve one aparate, a potom sam ležala na neurologiji. Iz bolnice sam otpuštena nakon dvanaest dana.
Jesu li vam liječnici rekli što je u vašem slučaju prouzročilo izljev krvi u mozak?
Nažalost, ni oni ne mogu sa stopostotnom sigurnošću ustanoviti razlog. Aneurizma se može dogoditi svakome i u svakom trenutku. Osobno nikada nisam bila boležljiva, nemam nikakvih kroničnih smetnji, a čak i ne patim od glavobolja. Zadnji put sam u bolnici ležala prije dvije godine, kad sam na generalnoj probi strgala ligamente na lijevoj nozi. Tada me operirao Nenad Medančić, suprug moje kolegice i prijateljice Nataše Janjić. Ne može se reći ni da je moj stil života bio neki okidač. Nisam bila pod stresom, po prirodi sam pesimistični optimist, i a zbog korone sam posljednjih godina imala manje posla nego inače. Snimila sam dva filma, od kojih je jedan "Stric". A rad na njemu mi je bio osobiti užitak.
Što vam najteže pada otkako ste se razboljeli?
Najgori su mi napadi panike od kojih prije nisam patila. U cijelom svom životu sam možda pet puta osjetila neku vrstu tog stanja. No, kako sam izišla iz bolnice, stalno se nosim sa strahovima. Bojim se da mi se opet ne dogodi nešto slično, ili neka druga bolest. I, dakako, kao i svaki roditelj strahujem za svoju djecu, a nakon ovoga sam postala još svjesnija krhkosti života.
Jeste li zbog svega što vam se dogodilo morali odbiti neke nove glumačke angažmane?
Jesam, ali ne žalim. Tako je kako je.
Jeste li zadovoljni kako je pulska publika doživjela "Strica"?
Cijela filmska ekipa predvođena redateljima Andrijom Mardešićem i Davidom Kapcem je sjajna, a priča je vrlo intrigantna. To je mračna obiteljska drama. Goran Bogdan igra mog supruga, a Miki Manojlović je stric. Jako sam sretna što je film dobio posebno priznanje na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Gloria, koji je na kioscima od četvrtka 21. srpnja!
U novom broju Glorije čitajte i ove teme:
- PRINC HARRY Prvi posao vojvode od Sussexa
- IVANA TRUMP Buran život i neočekivan kraj
- OGNJEN GOLUBOVIĆ Slavonski Ironman
- IVANKA VRANKOVIĆ Sve tajne dobrog ljubića
- LJEPOTA Kristali u službi ljepote
- TRENDI ŠKOLA TENISA Bijeli sport kao vječna modna inspiracija
- SAŠA KOŠUTA Oaza na vrhu zagrebačkog nebodera
- GLORIA BOOK CLUB Ljetno štivo za razonodu
- KUHINJA: STANLEY TUCCI Povratak talijanskim korijenima
- PUTOVANJE: KEY WEST Barbara Kolar na najjužnijem američkom otoku
- FELJTON: CAMILLA PARKER BOWLES Od omražene preljubnice do buduće kraljice