Ne može te mimoići trenutak koji je neizbježan - najnoviji je citat Danijele Martinović, splitske pjevačice za koju je 26-godišnja veza s glazbenikom Petrom Grašom lijepa prošlost te s puno optimizma gleda u budućnost, spremna na novi početak u pedesetoj. Iako smo očekivali malo sjete ili pokoji trag neprospavanih noći na njenom licu, Danijela nas je u tom smislu ugodno iznenadila. Vrata svog stana u Novom Zagrebu otvorila je radosna, nasmijana i bosonoga, bez trunke šminke, pa je u tom tonu započeo i razgovor uz čaj, s pogledom na Katedralu i Sljeme u daljini.
Je li razlog tolikoj sreći novi muškarac u vašem životu? Priča se da je u “igri” neki bogati Austrijanac.
- Stvarno? Blago mi se! Nisam to ni znala, baš dobro da ste mi rekli.
Slovenski mediji pak “navijaju” za svog sunarodnjaka, grafičkog dizajnera koji vam je napravio novi logotip...
- To sam negdje pročitala. Dobrosusjedski odnosi su jako bitni i zato ću ih održavati, ali novi ljepotan u mom životu je visok, vitak i elegantan bor, u koji sam se zaljubila na prvi pogled.
Ipak, dolazi li do vas u posljednje vrijeme pokoja ljubavna ili nemoralna poruka?
- Nema nemoralnih ponuda. Svi su vrlo pristojni.
Kako se nosite sa svime što se posljednjih mjeseci događalo u vašem životu?
- Ljudi najčešće očekuju dramatičnu priču jer je nepisano pravilo da se veze završavaju dramatično. Ali kada je uz tebe osoba koju poštuješ i cijeniš, onda je razlaz još neshvatljiviji. No, istina je da se svatko razvija vlastitim tempom. Dogodi se da neke stvari, koje su nam bile bitne, s vremenom postanu gotovo nebitne, što i nas same zbunjuje, a počnu nas zaokupljati i radovati neke druge, za koje nismo ni slutiti da bi mogle postati epicentrom našeg života. Kada se to dogodi u vezi, najpoštenije i najiskrenije je da se svatko nastavi razvijati u svom smjeru i u svom ritmu. Ako se odluka donese u pravom trenutku, obostrano poštovanje i zahvalnost ostaju. Mislim da je najgore i najopasnije ostati u vezi zbog straha ili obaveze. Tada se veze završavaju s gorkim okusom u ustima. Nužno je slušati svoju nutrinu jer tada nema lošeg scenarija ni za koga. U dubinama je mir koji je uvijek prisutan bez obzira što se na površini događa, a ta dubina zajednička je svima i ona puno bolje od nas samih zna što je najbolje za sve. Kada s ovim vremenskim odmakom pogledam preko ramena u svoju prošlost, jasno vidim da su mi sve najteže situacije otvorile nevjerojatno lijepe smjerove, koje se ni u ludilu ni u snu nisam usudila izmaštati.
Koliko vam je u tome pomogla vaša duhovnost?
- Nije tajna da mi je duhovni aspekt već godinama jako bitan dio života. Bilo je vrlo interesantno promatrati kako se život presložio da bih uvidjela što sam od svih znanja, koje sam svakodnevno i strastveno godinama upijala, zaista spremna i živjeti. I zadržati mir dok sve okolnosti izgledaju i poručuju upravo suprotno. Život je najoriginalniji i jedini pravi učitelj. Svi smo odgovorni za svoj dio u odnosu i za sebe same. Apsolutno svatko zaslužuje slijediti glas svoje nutrine i biti sretan jer život je prekratak, samo treptaj vječnosti, sve je tako krhko i premalo je vremena da bi se radilo suprotno. Ljudi koji su bili važan dio moga života to jesu i dalje, a to će i ostati.
Ljetos ste proslavili 50. rođendan: je li vas to malo lecnulo?
- Ne bojim se godina. Krizu sam doživjela kad sam napunila tridesetu. Sa zebnjom sam čekala što će se dogoditi kad se sutradan probudim, no nekako sam dobro prošla kroz tridesete. Proklizala sam kroz četrdesete, a sad sam zakoračila u one za koje su mi rekli da su najbolje. I bili su u pravu. U pedesetima ti je mnogo toga jasnije: znaš da više nemaš vremena za strah, neodlučnost, nesigurnost, neslijeđenje sebe, biti u društvu koje ti ne odgovara ili na mjestima koja ti se ne sviđaju... Osluškuješ sebe, prepoznaješ unutarnji glas i, što je najvažnije - usuđuješ ga se slijediti. Ako to znači da ću pjevati i s osamdeset, izvrsno, ali to će tada biti samo na način koji me ispunjava. Nije me obuzela hitnost da moram napuniti neke neispunjene dvorane, ali me definitivno obuzela nužnost življenja onoga što istinski osjećam i jesam. Samo s posljedicama takvog življenja želim sustanariti.
Jeste li spremni da vam taj mir uzburka bura ljubavi?
- Život je nevjerojatan, pun iznenađenja, a ljubav mu je vezivno tkivo pa kako bi se onda moglo živjeti bez ljubavi? Ja je neprestano vidim i osjećam.
Kako ste ušli u pedesetu?
- Rođendan sam proslavila sa šačicom “svojih”, u dvorcu Zemono kod prijatelja Tomaža Kavčiča. Rođendani su mi oduvijek jako bitni, a ovaj je bio zaista čudesan i po mnogočemu poseban. Dobila sam i nekoliko izuzetnih darova. Jedan od njih je poruka prijateljice Ane Babić, koja mi je 21. lipnja napisala: “Meni je danas Advent, 24 dana do rođendana Tvog, a ti si moj zemaljski anđeo”. Svaki sljedeći dan do rođendana stizala mi je neka poruka, riječ, poklon. To je definitivno jedan od najposebnijih i najoriginalnijih darova koje sam ikada dobila. Izuzetan dar dobila sam od Žare Kerina, jednog od najnagrađivanijih dizajnera na ovim prostorima. Na rođendan mi je poslao rješenje novog logotipa - moje inicijale i filozofiju po kojoj živim objedinio je u simbol koji ću odsad stavljati pod sve što stvaram, njime započinjati koncerte i stavljati ga pod svoje stihove. Nazvao ga je “Otvoreno srce”. Rekao mi je: “Danijela, ovo razne tehnike samopomoći, naletjela sam na zanimljivu metodu disanja Wima Hofa, Nizozemca nazvanog Ledeni čovjek koji je 20 puta srušio svjetski rekord u izlaganju hladnoći. Više nema migrena, a ove sam se godine 15. studenoga prvi put u životu kupala i ronila u moru, stavivši tako još jednu kvačicu na popis pobjeda nad samom sobom. Što ste sve iskušali? - Okušala sam se u paraglidingu, skakala sam iz aviona, ronila na dubini od 25 metara... Brodom još niste upravljali? - Brodom ne, ali sam malo upravljala trajektom kad sam prije dvije godine išla na Korčulu. A iskusila sam i upravljanje Boeingom 737 nakon jednog koncerta u Njemačkoj. Htjela sam pozdraviti osoblje u kokpitu i dati im po bajaderu da im let bude ljepši pa su me pozvali k sebi i ponudili mi da nakratko budem kopilot. U jednom trenutku pilot je rekao: “Sad ću se skinuti s automatskog pilota, a ti preuzmi kontrolu leta, ali, molim te, bez naglih pokreta jer avion je pun ljudi”. Presjeklo me, ali nisam propustila trenutak. Okrenula sam upravljač oprezno ulijevo, zatim ga vratila, pa onda udesno... Bio je to neponovljiv doživljaj. vrijeme dok smo radili pažljivo sam te promatrao i temeljito proučavao i došao sam do dva zaključka: ti nemaš nikakvih oštrih linija kojima možeš nekoga probosti, zato ih nisam ni koristio, i imaš otvoreno srce u koje apsolutno svatko može ući”. Rasplakala sam se. Jedva ga čekam predstaviti publici.
Plaše li vas borice?
- U današnje vrijeme velika je umjetnost - starjeti. Ako si javna osoba, neprekidno si osuđen na javno skeniranje svake nove crtice ili sijede vlasi. Odavno sam prestala pratiti medije jer mi ta količina informacija stvara priličan nemir, ali me s druge strane raduje kad vidim naše dive. Pogledajte samo Terezu, Gabi, Radojku... Neki dan sam bila gošća u jednoj TV emisiji posvećenoj povijesti Hrvatske televizije, gdje je bila i Ksenija Urličić. Izgleda i zrači fascinantno.
Čitajte i: Ekskluzivno za Gloriju! Intervju Danijele Martinović: 'Moj novi početak u pedesetoj'
Vježbate li redovito?
- Lani u listopadu preboljela sam covid. Osjetila sam to kao malo teži oblik gripe, s povišenom temperaturom, ali sa snažnom kostoboljom kontinuiranih pet dana i noći. Nakon što je to prošlo počele su me mučiti migrene koje su trajale i po nekoliko dana. Kako volim iznalaziti i proučavati razne tehnike samopomoći, naletjela sam na zanimljivu metodu disanja Wima Hofa, Nizozemca nazvanog Ledeni čovjek koji je 20 puta srušio svjetski rekord u izlaganju hladnoći. Više nema migrena, a ove sam se godine 15. studenoga prvi put u životu kupala i ronila u moru, stavivši tako još jednu kvačicu na popis pobjeda nad samom sobom.
Što ste sve iskušali?
- Okušala sam se u paraglidingu, skakala sam iz aviona, ronila na dubini od 25 metara...
Brodom još niste upravljali?
- Brodom ne, ali sam malo upravljala trajektom kad sam prije dvije godine išla na Korčulu. A iskusila sam i upravljanje Boeingom 737 nakon jednog koncerta u Njemačkoj. Htjela sam pozdraviti osoblje u kokpitu i dati im po bajaderu da im let bude ljepši pa su me pozvali k sebi i ponudili mi da nakratko budem kopilot. U jednom trenutku pilot je rekao: “Sad ću se skinuti s automatskog pilota, a ti preuzmi kontrolu leta, ali, molim te, bez naglih pokreta jer avion je pun ljudi”. Presjeklo me, ali nisam propustila trenutak. Okrenula sam upravljač oprezno ulijevo, zatim ga vratila, pa onda udesno... Bio je to neponovljiv doživljaj.
S obzirom na vašu fragilnu figuru, pazite li što jedete?
- Osluškujući svoje tijelo otkrila sam da mi ne odgovara mlijeko, bijelo brašno, slatko sam svela na minimum, a već godinu dana ne jedem meso. Moj tata, po struci mesar, poprilično je to zanimljivo prihvatio pa me svako malo nazove i pita jesam li ozdravila. Jedem sve povrće, mnogo voća, ribu, orašaste plodove, kefir, pečem kruh od pirovog brašna, a za zaslađivanje koristim brezin šećer, eritrit ili agavin sirup... I, vjerujte, preporodila sam se. Godinama mi je želudac bio najslabija točka, svako malo sam išla na gastroskopije, a zbog straha od reakcije na neku hranu, kad bih snimala neki spot, znala sam ne jesti i po 24 sata. I inače sam sklona gubitku kilograma, pogotovo kad malo više radim i malo češće putujem. Na jednom pregledu liječnica me pitala jesam li na nekoj drastičnoj dijeti, iako nisam bila, jer mi je tijelo potrošilo sve zalihe masnoće.
Jeste li potražili nutricionistički savjet?
- Morala sam, jer moja disciplina hrane očito nije zadovoljavala sve prehrambene potrebe. Ali kad mi je liječnik prvi put rekao da moram uvesti tri do pet obroka u danu, uhvatila me panika jer sam dotad jela pet obroka tjedno. No, kad mi je nutricionistica sastavila prijedlog jelovnika, shvatila sam da je riječ o doista pet minijaturnih obroka i sad se već spretno igram namirnicama. I ne pazim na to jedem li poslije 18 sati, jer ništa se dramatično neće dogoditi ako i u deset navečer pojedem jabuku, avokado i malo sjemenki suncokreta.
Koliko spavate?
- Kad nemam poslovnih obveza, već sam u 22 sata u krevetu. A ustajem u pet. Da mi takav bioritam najviše odgovara otkrila sam mjesecima prije nego što sam pročitala knjigu “Budni u pet” Robina Sharme, jednog od najcjenjenijih menadžerskih konzultanata u svijetu.
Kako ste iskoristili “zaključavanje” u vrijeme korone?
- Moja se mašta osedlala. U početku sam, kao i svi, bila omamljena maglom straha i moram priznati da mi je to razdoblje bilo zbunjujuće. A onda sam shvatila da mora biti neki razlog zašto sam aktivna sudionica ove točke u vremenu i počela sam se propitivati što u ovom trenutku, jedinstvenom u povijesti čovječanstva, mogu napraviti za sebe jer samo sretan pojedinac čini sretno društvo, samo sretan čovjek može širiti sreću. Kako ćeš dati ono što nemaš? To me povuklo da radim stvari koje me istinski raduju, a koje sam odgađala započeti.
Na primjer?
- S Ivanom Husar počela sam intenzivno raditi na tehnici pjevanja da bih dosegnula svoje male neostvarene pjevačke vrhove za iznimno zahtjevne pjesme. Zbog korone i ograničenja u kojima smo bili počele smo raditi online i stvarno mi je žao što nisam fotografirala trenutke kada bih besprijekorno svladala neku tehničku vratolomiju: Ivana bi nesvjesno unijela lice u kameru, ispunila moj ekran velikim osmijehom i ushićenjem zbog moje pobjede. Tada sam shvatila da, kad netko vjeruje u tebe i kad te svesrdno podupire, možeš napraviti puno više nego što sanjaš da možeš. Pišem i novu knjigu, za koju mi je tihi mentor književnik Branislav Glumac, čovjek enciklopedijskog znanja i, kako sam kaže, zločinačkog pamćenja, pa mi je svaki razgovor s njim najljepši blagoslov kojim otvaram nove poglede na beskonačne vidike. S Mirom Lesićem i Tomislavom Modrićem, s kojima sam u svibnju objavila predivnu pjesmu “Ljubav ne odustaje” te s još nekim novim ljudima koji su se nekako prirodno posložili kao moj producentski tim, radim na tri nove pjesme, a za proljeće čuvam glazbeni biser. Uz sve to imam još mnogo radosti.
Na što točno mislite?
- Baš uoči blagdana pripremam magičnu kutiju od baršuna sa svojim najdražim stihovima poput: “Kiša ne može ništa nego padati, i ljubav ne može ništa nego voljeti”; “Poštujem tvoja pravila, ti poštuj moju slobodu”; “Kad me pitaju koliko imam godina, odgovaram - ne znam, još uvijek brojim zvijezde”. Zamislila sam ih kao lijep dar, a mogu se, kao što sam ja učinila u svom domu, ovjesiti o svjetiljke ili staviti u okvir, koji se također nalazi u kutiji. Nju pak možete iskoristiti za čuvanje nakita ili svojih snova. Napravila sam i drveni pladanj s podmetačima za čaše na kojima su ispisane riječi s lijepim životnim porukama. Želim također usavršiti svoj engleski, dobro naučiti talijanski, vratiti se ronjenju...
Vidite li se u budućnosti u Zagrebu ili Splitu?
- Često se u tom kontekstu prisjetim Kundere koji je govorio o vječnom osjećaju nepripadanja. Split je moj izvor, a Zagreb se prirodno nametnuo zbog posla. Moja je želja kupiti stančić s pogledom na more. More ima apsolutnu moć nada mnom. Nema ljepšeg osjećaja nego zaroniti u duboku tišinu, čuti samo svoje disanje i uživati u usporenosti svijeta koji ti se otkriva pred očima. A voljela bih jednog dana imati i malu kuću udaljenu od gradske strke i buke. Bila bi to moja kućica u cvijeću o kakvoj, mislim, sanja svaka žena.