Uz simfonijski orkestar HRT-a u Areni Zagreb 8. lipnja nastupit će vodeća interpretatorica sevdaha, pjevačica Amira Medunjanin. Umjetnica je koja voli spoj raznih stilova, nije joj stran spoj s međimurskim popevkama, starogradskim pjesmama, ali i s klapskim pjevanjem. Nerijetko eksperimentira s drugim glazbenim žanrovima kao što su pop, rock, jazz, blues. Surađivala je nizom glasovitih umjetnika, kao što su Vlatko Stefanovski, Kim Burton i Walter Quintins te svakako, našim Antom Gelom. Ususret koncertu razgovarali smo o njezinoj glazbi, imidžu, sjećanjima i nostalgiji kao intrinzičnom elementu sevdaha.
U jednom ste trenutku opisana kao bosanska Billie Holiday. Znači li vam što taj kompliment i je li za vas, imao utemeljenje?
- Uvijek kažem da je nemoguće bilo koga uspoređivati s neponovljivom Billie Holiday. A priča je počela davne 2004. godine nakon objavljivanja albuma "Rosa", kada se novinar iz britanskog časopisa Guardian, Gart Cartwright u jednom od intervjua dotakao glazbenih žanrova koji su u 20. stoljeću nastali u Americi, i pri tom je spomenuo pojedine glazbenike iz prve polovine prošloga stoljeća, sve u cilju da na neki način nađe poveznicu, kako bi britanskoj publici približio poetiku tradicionalne glazbe s ovih prostora.
Kako vidite distinkciju lokalne i europske, svjetske kritike, prihvaćanja, razumijevanja vašeg rada?
- A kako drugačije nego blagonaklono. Zaista sam imala dosta sreće što je inozemna i naša kritika uvijek bila pozitivna vezano za sve projekte na kojima sam surađivala ili albume koje sam snimala. Znate, za ovih 20 godina koliko živim u svijetu glazbe, pokušavala sam dati svoje viđenje tradicionalne glazbe, kao i autorske pjesme koje su nastale inspirirane tradicijom, kroz različite suradnje s glazbenicima koji su dolazili iz drugih glazbenih žanrova, tako da je svaki album neka druga priča i potpuno novi početak. I kada govorimo o kritici, drago mi je da sam upravo zbog otvorenih i iskrenih refleksija u prethodnim godinama i ja nekako sazrijevala i bila nadasve zahvalna za sve ono što kritičari mogu jasnije vidjeti i procijeniti, od nekoga tko je direktno uključen u proces stvaranja glazbe.
Vratimo se par koraka u vaša sjećanja – tko je bila Amira prije pjevanja?
- Rekla bih da sam bila kao i sav normalan svijet. Volim raditi, pa je moje radno vrijeme bilo više po japanskom načinu rada i nije mi bilo ništa teško. Voditi financije je inače veoma odgovoran posao, ali za mene je više bilo kao privilegija. I da, tada nisam pomislila da bih se u bilo kojem trenutku posvetila glazbi. Ali, život je čudo. I uvijek te iznenadi, ma što god planirao, radio i maštao. Upravo iz tog razloga, život je lijep.
Što biste staroj, a mladoj sebi iz sadašnje perspektive savjetovali?
- Evo kada me to pitate, razmišljam što bih mogla savjetovati i zašto. I vezano za ovo prethodno pitanje, mogla bih dati pregršt savjeta, ali mislim da ništa od toga ne pije vodu. Vidite, kako god da to postavite i mislite da je pravi način, uvijek postoji neki drugi put koji vas vodi tamo gdje najmanje očekujete da ćete stići.
Kako ste, recimo to tako, "osvajali" svoj glas? Što sjećanja kažu?
- A bila je to priča iz koje sam vjerojatno najviše naučila. Od ranog djetinjstva sam pokušavala interpretirati neke od najljepših tradicijskih pjesama s ovih prostora, i kako sam odrastala i sazrijevala mogla sam razumijevati sve one stihove, sve priče koje su napisane nekada i zamisliti sve one slike svijeta koji je nekada postojao. Vjerujem da se pokušaji računaju, a ja jesam pokušavala dočarati sebi taj svijet onako kako sam ga zamišljala i kako bih voljela da izgleda, i da zvuči.
Kako kritički misliti sevdah? Koji su potencijali nostalgije koja mu je gotovo pa inherentna?
- Kažu da glazba nema veliki utjecaj i da neće promijeniti svijet. I možda da se složim s tom pretpostavkom, a možda ipak ne. Vidite, od ranog djetinjstva sam većinu vremena provodila u tom svijetu i bilo mi je sasvim normalno da sve oko sebe promatram kroz glazbu. Ako uzmem u obzir da mi je promijenila život, i da sam sretno biće jer mogu živjeti u glazbi, a opet mogu vidjeti svijet baš onakvim kako jeste. A htjeli mi to ili ne, vraćamo se stalno na neke lijepe događaje iz prošlosti i čeznemo odista da svijet bude bolje mjesto za življenje. I onda vam nostalgija djeluje kao jedan pokretački mehanizam za nove ideje i neke nove lijepe priče koje se upravo sada dešavaju ili će se desiti. To je neminovno.
Koje "otpore" nam sevdalinka nudi?
- Mislim da glazba općenito pruža mogućnosti da spoznamo sebe na pravi način. A što me sve ove godine inspiriralo su priče koje stoje iza svake sevdalinke. Iako su nastajale u nekim drugim vremenima, još uvijek su aktualne i vjerujte mi da svaki put kada ih izvodim proživljavam iznova, kao da je prvi put. I činjenica je da ne može drugačije. Poenta je da sve te pjesme vas oblikuju i oplemene i sigurno vam daju dodatnu snagu da budete dobar čovjek prije svega.
Što o disanju možete i smijete reći kao profesionalna pjevačica? Disanje kao takvo je također od kapitalizma kooptirano, tu su tečajevi disanja, tog najnormalnijeg i nužnijeg vitalnog alata.....Zašto ne znamo disati?
- Nisam sigurna da vam mogu reći nešto što svi već ne znaju. A i već sam u prethodnom odgovoru rekla da nisam neki profesionalac. Imam tremu pred svaki nastup, srećom ne traje dugo. Možda prva i druga pjesma, a onda sve ide svojim tokom. A mislim da je disanje uvijek povezano sa slobodom. E sad, pitanje je koliko smo suštinski slobodni.
Kako vidite Amiru kao izvođački subjekt, medijsku osobu, odvojenu od one privatne, intimne Amire? Kakva vam je?
- A bit će subjektivno mišljenje. Ne znam koliko sam u pravu ako kažem da sam ista osoba. Vidite, prije snimanja prvog albuma, nigdje nisam javno nastupala, niti sam prije bila u nekom bendu, tako da iskustvo po tom pitanju je bilo ravno nuli. Na sceni uopće nemam osjećaj da sam na bilo koji način drugačija od ostalog svijeta. Jedino što mislim je kako izvesti sve na najbolji mogući način.
Živite na relaciji Sarajevo – Umag? Kakav je taj život "između"?
- Uvijek to kažem. Živim u koferima i većinu vremena sam na putu. Ali, navikla sam na takav tempo. Posljednjih desetak godina, izuzev pandemijskih, bio je nomadski i vjerujte mi da sve bitno se događa na putovanjima širom svijeta. Najviše me raduje susreti s ljudima koje upoznam na koncertima. S mnogima ostanem u kontaktu i nakon putovanja i za mene je to dodatna vrijednost cijele priče.
Čega je sve fuzija vaš imidž, vaše stilske odluke?
- Nekako sam lagana u svemu tome. Mislim da je odluka uvijek na prvu. I nemam složen koncept, ako me to pitate. Vidite, ne mora uvijek biti pomno osmišljeno, jer često se zna izgubiti autentičnost. Uostalom, to i nije toliko važno. Jedino je glazba važna.
Koja umjetnost i glazba je sukreirala vaše inspiracije i izbore?
- Odrastala sam u vrijeme kada je Sevdalinka bila na vrhuncu popularnosti i za mene je kao poetsko-glazbena forma bila najinteresantnija. Ali, kao i sva djeca iz tog vremena, odrastali smo uz punk, rock and roll, jazz i klasičnu glazbu. Mislim da smo čvrsto vjerovali da glazba mijenja svijet nabolje. A nekada u to vrijeme sam otkrila fotografiju i to mi je još uvijek rezervoar inspiracije.
Što vam je najteže bilo interpretirati? Kako ste osvojili tada svoju samokontrolu?
- Nisam sigurna da vam mogu dati adekvatan odgovor. Vidite, taj cijeli proces traje godinama i nikada nisam o tome ozbiljno ni razmišljala. Mada, moram reći da često bude teško kada izvodim određene pjesme na koncertu. Ne može se od emocija pobjeći. A mislim da i ne smije.
Koji su sastojci, formule za vaš uspješan nastup? Je li se ta izvjesna formula već uspostavila? Želite li ju podijeliti s nama?
- Sve to ovisi o ljudima koji dođu na koncert. I da, izvođač tu ne može puno utjecati. A mislim, mogu ja reći da sam imala uspješan nastup, odnosno da je cijeli koncert izveden na najbolji mogući način, ali ako publika nije reagirala na sve to, onda je bilo uzalud.
Kako biste opisali svoj lifestyle, rituale njege i brige o sebi, svom zdravlju?
- Bojim se da ću biti kratka. Trudim se što više biti na svježem zraku. Volim planine i nekako se najslobodnije osjećam kada mogu pješačiti i uživati u prirodi.
A svoj modni izraz?
- Minimalizam
Nastupali ste po cijelom svijetu – koji su vam nastupi ipak negdje, najdraži? A o kojima iznova sanjate?
- Veliki broj koncerata sam održala u ovih 20 godina. I teško je razabrati najdraži. Vjerujem da bi lista bila dugačka, ali evo na prvu bih rekla Tajvan, Novi Zeland, Finska, Indija, a ovdje bih izdvojila Koprivnicu, Split, Dubrovnik i Zagreb. Voljela bih otići na mnoga mjesta gdje nikada prije nisam bila. A nisam bila u Africi, i nadam se da će se to realizirati ove godine.
Što sve možemo očekivati u zagrebačkoj Areni?
- Prvenstveno, izuzetna mi je čast što ću nastupati s vrhunskim Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Jurice Petrača. I drago mi je da možemo ponovno dijeliti scenu, jer prvi zajednički nastup smo imali na Prisavlju i bilo je zaista prekrasno. Ove godine se navršava 20 godina od kako sam snimila svoj prvi studijski album i željela bih zagrebačkoj publici predstaviti retrospektivu dosadašnjeg rada, uključujući i pjesme s posljednjeg albuma. A na sceni će nam se pridružiti i glazbenici s kojima surađujem dugi niz godina. Vidite, ovo nam je prvi nastup u Zagrebu nakon travnja 2019. godine bez ikakvih ograničenja i odista se neizmjerno radujem. I voljela bih da koncert traje što duže i da se družimo dokasno u noć.