Je li se u proteklih 25 godina više promijenio Zagvozd ili vi osobno?
Gradovi, mjesta, sela... su kao i ljudi - mijenjaju se s vremenom. Postaju ljepši ili ružniji, ovisno o tome kako se ili kako ih održavaju! Stare! Promijenio se i Zagvozd, a promijenio sam se i ja. Promijenio je Zagvozd mene, a promijenio sam i ja Zagvozd. Postali smo iskusniji. Mi smo kao dva stara druga koja ne mogu jedan bez drugog: odlaze da bi dolazili i dolaze da bi odlazili. Neka tako i ostane.
Po čemu pamtite Zagvozd svog djetinjstva?
Po svemu što je normalno djetinjstvo svakome donijelo! Jednoj vrsti bezbrižnosti i sigurnosti, igre, kako bi pjesnik rekao, po dolinama našeg djetinjstva! Samo što smo mi na selu još uz to morali raditi razne poslove u poljoprivredi, a ja i brat i u građevini, jer nam je otac bio građevinar. Pamtim djetinjstvo po dugim zimama s dosta snijega, ljetima s dosta sunca, igrama sa svojom ekipom, pokušavali bi u igri glumiti likove iz Kapelskih kresova, Otpisanih... Ja sam uvijek htio biti Prle, a to sam jednom i ispričao Draganu Nikoliću.
Kakav Zagvozd želite ostaviti generacijama koje dolaze?
To mi je malo preozbiljno pitanje, jer generacije koje dolaze imaju neki svoj ritam, neke svoje staze i interese, koji su dosta različiti od naših, kao što su bili i naši u usporedbi s generacijama ispred nas. Ne bih ja Zagvozd još ostavljao nikomu. Neka njega još neko vrijeme s nama!
Zašto ga volite?
Zato što me odredio, na neki neobjašnjiv način usmjerio, a i pratio kroz život. Zadržao na nekoj nevidljivoj cimi koja nikad nije pukla i pustila me da otplutam bez povratka. A kako svako mjesto čine ljudi, Zagvozd se voli i kroz ljude koji žive u njemu. Od obitelji, prijatelja, susjeda i svih ostalih...
Što vam je bio glavni motiv za pokretanje kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu prije 25 godina?
Darko Ćurdo je rekao tu prvu sudbinsku rečenicu: "Ajmo nešto napravit." To je trebalo biti na relaciji Posušje - Zagvozd. Međutim u Posušju nas nisu baš primili objeručke. I krenuli smo te 1998. godine u Zagvozdu. Moj osnovni motiv kroz svih ovih 25 godina je: To sve ima smisla! Posebni smo po mnogočemu. Ljudi nas vole, a i mi njih. Umjetnici rado dolaze. Atmosfera je fantastična. Uigrana smo ekipa i sad nam je neke stvari lakše odraditi nego na samim početcima. Koliko god je ponekad teško, ja još uvijek uživam u svemu. Eto motiva!
Kojim lokalnim specijalitetima častite svoje goste i uzvanike?
Jednom me novinarka upitala zašto goste častimo pršutom i sirom, janjetinom, domaćom pekom i slično, a ja sam joj rekao da mi je dala krasnu ideju da dogodine goste počastimo japanskim sushijem, kineskom kuhinjom, indijskim i nepalskim specijalitetima prepunim riže i currya. Naravno da to nismo napravili. Ma možete li vi zamisliti druženje u Zagvozdu s 300-400 ljudi koji jedu rižu i sušeno povrće sa curryem, a okolo njih skakuću i pasu janjci... Zemljo, otvori se!
Što je od lokalnih specijaliteta vama najdraže?
Volim sve jesti! Ja sam i mesožder i biljožder, nisam izbirljiv. Ali, materin domaći kruv, teletina s bižima kakvu napravi moja sestra Marina, i Lidijina štrudla od jabuka su nedodirljive!
Ovogodišnji susreti posvećeni su vašem pokojnom kolegi i prijatelju Žarku Potočnjaku: pamtite li vaš prvi susret?
Mislim da smo se prvi put sreli na predstavi Kći Lotrščaka na Opatovini. Ja sam došao s nekom curom na predstavu, a on, šarmer kakav je bio, pitao nas je koliko hoćemo da traje predstava. Ako nam se žuri da će on i Ljuc skratiti improvizacije. Jer ta predstava je znala trajati i po 3,5 - 4 sata. Kasnije smo radili predstavu Filip Oktet i čarobna truba u Teatru &TD. Došao je mršav kao čačkalica, ali s velikom energijom, kojom je uvijek zračio. I na neki način me odmah uzeo pod svoje. Postali smo dobri prijatelji. Mene i Navojca, vodio je na neka mjesta, sjećam se Karake u Hebrangovoj, gdje nas je upoznao sa Zajecom, Mlinkom, Kranjčarom, Ćirom... Poslije smo radili dosta predstava zajedno u HNK, i u nezavisnoj produkciji. Posvetili smo mu ovogodišnje Glumce u Zagvozdu, a to je najmanje što smo mogli napraviti u njegovu čast i spomen. Mi se sjećamo naših prijatelja koji su nas zadužili.
Po čemu je Žarko bio jedinstven i neponovljiv?
Bio je karizmatičan, prepoznatljiv i dobar glumac! A to ili imaš ili nemaš! To se ne da uvježbati. Bio je nositelj pozitivne energije, pokretač dobrih ideja. On, Ćurdo i ja smo pokrenuli i prvih godina organizirali i vodili Glumce u Zagvozdu! Pošto je on bio matematičar i brodomodelar, on je sve precizno radio, slagao, dogovarao. Tu sam puno naučio od njega. A Ćurdo je bio umjetnik, boem i pomalo razbarušen. Ali dobro smo funkcionirali. Žarko se u svakom angažmanu davao 150 posto!
Koje Žarkove uloge su vam nezaboravne?
Žugica u Kći Lotrščaka, Puba Fabricije u Glembajevima, dosta uloga u Histrionima... On je i od male uloge, kad bi ga redatelj pustio, napravio takvu bravuru, da si samo mogao gledati. Pa još dok je bio u formi da se mogao bacati po pozornici. Nenadmašni glumac od gume! Pa i Arsen mu je napisao pjesmu: "Kad se Žarko baci!"
Koje su odlike najboljih komičara?
Komičnost! Ha ha ha...Tu je isto kao i s karizmom: Ili jesi ili nisi! Nema između! Ne može svatko biti komičar, pogotovo dobar stand up komičar, što je definitivno najteži oblik scenskog nastupa. Sretao sam ljude koji su bili beskrajno duhoviti u privatnom društvu, a kad dođu na scenu.... ništa! S talentom stand up komičara se čovjek rađa, sto posto sam siguran da se to ne može naučiti. Moj prijatelj Čubi je tu bio najbolji! Nenadmašan!
Kad ste zadnji put u publici padali sa stolca od smijeha?
Svaki put kad gledam Charlieja Chaplina! Kako je taj genijalac od jednog siromašnog skitnice napravio čudesnu umjetnost za vijeke vjekova.
A zaplakali?
Pustim suzu kad gledam neki film ili predstavu koja me dirne, ali baš da plačem... nisam plačljiv tip.
Hoćete li ovog ljeta imati vremena za pravi odmor?
Odmarat ću se u Zagvozdu, odrađujući Glumce u Zagvozdu. To mi je baza. Pa malo odmora na turneji s predstavom Jel‘ tako Zorane, malo druženja, malo po Biokovu s mojim Himalajcima. Idem s Lidijom negdje nekoliko dana...i eto ti ljeta. Prođe u trenu.
U kojoj je fazi monografija Ive Gregurevića čiji ste inicijator?
Gotova je, a bit će otisnuta tijekom kolovoza i predstavljena na Danima hrvatskog filma u Orašju. Napravili smo predivnu knjigu kakvu veliki glumac, kao što je bio Ivo Gregurević, zaslužuje. Najesen ćemo je s ponosom promovirati u Zagrebu.
Tko se sve uključio u rad na njoj?
Osim urednice Miroslave Vučić i mene, koji smo, bez imalo skromnosti, povukli i odradili najveći dio posla, uključilo se i pomoglo nam dosta ljudi... Prije svega ekipa iz Školske knjige, glavne tekstove za monografiju o Ivinim ulogama napisali su Boris Senker (kazalište) i Daniel Rafaelić (film i TV). Četrdeset troje ljudi koji su direktno ili indirektno vezani za Ivu napisali su kraće tekstove o njemu, svaki iz svog kuta. Iskopali smo fotografije iz raznih arhiva i televizija diljem bivše države! Ivo je snimio stotinjak filmova, četrdesetak serija...trebalo je sve to naći. U tom traženju, uz sve probleme i komplikacije, događale su nam se i divne slučajnosti pa smo Miroslava i ja zaključili da to Ivo s neke nebeske pozornice vuče konce. Vidjet ćete uostalom!
Koje su vam prve asocijacije na Ivu Gregurevića?
Ima ih toliko da ne znam koju prvu spomenuti. Ivo je bio izniman glumac i izniman čovjek. Ponekad teško dostupan, nepristupačan, a ponekad si ga mogao na kruh mazati. Volio je društvo, bio je hedonist, znao je on sebi ugoditi, ali i nama s kojima se družio. Bio je bećar, pravi Đuka Begović. Živio je život punim plućima. I bio je vrhunski profesionalac u poslu. Puno je volio Navojca, Šovu, Feca, Cvetka, mene... Stalno nas je negdje zvao. Žao mi je da se dosta puta nismo mogli odazvati. Družili smo se dosta, a trebali smo i više.
Kako intimno podnosite odlaske dragih kolega?
Neki ljudi ostave takav trag iza sebe da ni sa svojom smrću ne odu. Ostane i dalje puno od njih, ostane iza njih neka aura, neki osjećaj kao da će se pojaviti iza nekog ugla svakog trena. Pređo, Ivica, Špiro, Ivo, Žarkec, Mujo... Tu su oni još!
Kakvi su vam profesionalni planovi za jesen, što spremate?
Radim u rujnu u svom Kerempuhu predstavu Pseće srce s Aleksandrom Švabićem i nastavljamo sa snimanjem Kumova. I igram stare predstave. Ne mogu više i da hoću!
Planirate li nove ekspedicije?
Planova i ideja uvijek ima, ali ponekad nedostaje benzina i vremena! U svibnju je moja ekipa bila u Himalajama, a u lipnju na Denaliju... ali ja sam bio u snimanjima pa nisam mogao s njima. Ali valjda će biti vremena... Ako ne bude, ukrast ćemo ga!
Zbog čega su vam ta ekstremna iskustva u planinskim visinama dragocjena?
Najbanalnije rečeno to je kao i s curom - zašto si s njom? Jer ti je lijepo. Jer je voliš. Tako je i s planinama. Meni je gore lijepo, volim biti tamo, što ekstremnije to ljepše, izazovnije, uzbudljivije... Planine imaju neku svetost, mir, veličanstvenost, koja me osvaja i ne pušta. Planinarim cijeli život i još nisam u planini sreo mrzovoljnog čovjeka ili čovjeka koji ti neće pomoći. A samo se spustite u grad i na prvom raskršću će ti netko zbog krivog žmigavca brojati sve po spisku. Eto, zato idem u planine!
Što smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom?
Definitivno su to Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu. Ali to je zajednički uspjeh svih nas: volontera, općine, ljudi koji pomažu, sponzora i publike.... Ja sam tu doduše najistureniji igrač, ali sam ne bi mogao napraviti ovo sve i da to još traje 25 godina. A što se tiče mog posla tiče bilo je tu nekoliko uloga koje su me ispunile 150%. Ono kad ti baš nitko ne treba reći da si bio fantastičan, već ti to sam znaš. A sve ostalo te samo okrzne, neke uloge više, neke manje... A ima i nekih koje te niti ne okrznu i niti ispune ičim! Džaba si krečio!
A privatnim?
Skladnu vezu s mojom djevojkom Lidijom. I krug raznolikih i dragih prijatelja s kojima je veselje biti, družiti se i živjeti. To je uspjeh!