Istraživanja pokazuju da je svako četvrto dijete u Hrvatskoj žrtva bullyinga, a jedna od onih koji su na svojoj koži iskusili vršnjačko nasilje i spremna je javno dignuti glas protiv njega je mlada Riječanka Korina Barak. Nedavna dobitnica godišnje nagrade "Luka Ritz" za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, koju su od četvrtog do gotovo kraja sedmog razreda maltretirala djeca iz njezinog razreda, odlučila je da neće šutjeti i duboko u sebi zakopati traumatska iskustva iz osnovne škole. Dobro zna koliko maltretirana djeca pate, jer otkad je izašla u javnost sa svojom pričom, javljaju joj se mnogi, a njezina je misija javno ukazivati na problem - kako bi ljudi napokon shvatili da bullying ne spada pod "obična dječja posla".
"Ma nije to ništa, to su samo riječi", "Preosjetljiva si, moraš očvrsnuti", "Svi smo to prošli, ne osvrći se, sutra će izrugivati nekog drugog" - Korina je previše puta čula ove riječi od ljudi koji su joj trebali pomoći. Srećom, imala je čvrstu potporu obitelji - oca Kristiana, radnika u tvrtki za izradu i opremanje kontejnera te majke Ines, koja kod kuće brine o sinu Mauru, dječaku koji je dosad prošao devet operacija potkoljenice zbog rijetke genetske bolesti nemogućnosti okoštavanja.
Korina je od početka odskakala od djece u svom razredu. Od malih nogu je obožavala crtati i čitati, pogotovo knjige o Harryju Potteru. Nije slušala narodnjake kao većina oko nje, nego alternativnu i indie glazbu, nije imala skupi mobitel ni odjeću s potpisom. Znala je da njezini roditelji nemaju novca za to, ali zapravo je nije ni zanimalo. Većina djece u razredu dolazila je iz imućnih obitelji, a njezini su roditelji svojevremeno morali javno tražiti pomoć dobrih ljudi kako bi Mauru plaćali skupe operacije u Beču. Bila je drugačija - osjetljiva, nježna, empatična i uvijek spremna svima pomoći.
"Počelo je ogovaranjima, došaptavanjem, smijuljenjem iza leđa. Kad ne bih vježbala na satu tjelesnog odgoja, govorili su mi: "Što si i ti invalid? Hoćemo li i za tebe sakupljati novac kao za tvog brata?" A onda je manja skupina počela nagovarati i ucjenjivati ostatak razreda da se ne druži sa mnom. Neki su se bojali da će ostati sami pa su im se pridružili, a meni su na kraju ostale samo dvije prijateljice. Svakog jutra bila mi je muka od straha da neka od njih neće doći u školu pa ću ostati sama protiv svih. Jednom sam u očaju povikala: "Ja vas ne diram, ne dirajte ni vi mene! Pustite me na miru!", ali nije pomoglo. Nisam uzvraćala, micala sam se, ali bi oni uvijek došli za mnom", priča Korina.
Upravo to - da ne uzvraća istom mjerom, savjet je koji je čula na satu razrednika, gdje su gledali edukativni film o bullyingu. Drugi je bio da potraži pomoć od odraslih u koje ima povjerenja pa se obratila razredniku.
"Rekla sam mu da me zadirkuju, a on je pokazao razumijevanje i na satu razrednika organizirao razgovor na tu temu. Govorio je da to nije lijepo i ne smije se raditi, no nakon toga sve je postalo još gore. Prozvali su me "cinkarošicom" i nastavili maltretirati ", priča Korina.
A onda je pred kraj sedmog razreda sve kulminiralo nakon što su cure iz razreda lagale profesorici talijanskog oko Korinine zadaće. Ona je taj dan nije napisala jer je izostala s prethodnog sata pa nije ni znala da imaju zadaću. Pokušala se opravdati profesorici, a ostatak razreda je lagao da je bila na satu, samo kako bi dobila minus. Korina je "pukla" zbog te nepravde i otišla se požaliti pedagogici.
"Bilo je to prvi puta da sam se zauzela za sebe. Kad je pedagoginja shvatila da govorim istinu, cijelu je stvar minorizirala na razinu beznačajne sitnice. Pozvala je učenicu koja je inicirala laganje, a ona je nevino rekla da nije htjela ništa loše i rasplakala se. Na kraju je pedagoginja tražila od mene da joj se ispričam jer sam je rasplakala. Osjećala sam se potpuno poraženo", priznaje Korina.
No pravi pakao tek je uslijedio kad su Korini na njezin Instagram počele stizati poruke: "Ubij se! Crkni!". Počeli su maltretirati čak i njezinu prijateljicu Židovku iz Amerike, kojoj su napisali da bi Židove trebalo poslati u koncentracijske logore. Korina je sve pokazala roditeljima, a oni su alarmirali razrednika i školskog liječnika, koji im je savjetovao da prijetnje smrću prijave policiji.
"To smo i učinili, a razrednik je sazvao roditeljski sastanak. Kad smo ispričali što se dogodilo, roditelji optužene djece su govorili da nemaju pojma što je cyberbullying i tvrdili da njihova djeca to ne rade. Kad smo im pokazali screenshot poruka, i dalje su odbijali prihvatiti da su to poruke koje su slala njihova djeca. Bili su ljuti jer ih je policija pozvala u postaju na razgovor jer je to "traumatiziralo njihovu djecu". Rekli su da ništa od toga nije istina i da ih mi tužimo samo zato da bismo izvukli novac za liječenje sina. Dotad sam mislila da djeca nisu svjesna što rade i da će ih roditelji osvijestiti, ali naišli smo na zid i ružne optužbe, što nas je strašno razočaralo", priča Korinina majka Ines Hrelja Barak.
I sami su s policijom imali neugodno iskustvo. Kad su došli prijaviti slučaj, policijski službenik se ponašao kao da mu oduzimaju vrijeme dječjim svađama.
"I, što još? To nije ništa" - bio je njegov komentar na sve što smo rekli. Na kraju nas je uvjeravao da to neće biti dovoljno za podizanje tužbe, a Korini govorio da "mora očvrsnuti i biti jaka". Na nju je to djelovalo jako loše, jer je shvatila da je ni policija neće zaštititi", sjeća se Kristian Barak.
Korina je nakon tog roditeljskog sastanka pala u depresiju. Pri samoj pomisli da mora ići u školu počela bi povraćati i boljela ju je glava. Dotad je bila odlična učenica, jedna od najboljih u razredu, no nakon traume koju je doživjela pala joj je koncentracija i pokvarila je ocjene.
Krenula je kod psihijatra, a on je savjetovao roditeljima da je ispišu iz te škole i prebace u drugu te da, dok se to formalno ne obavi, bude kod kuće.
"Dvadeset dana je trajala procedura. Ja sam s jedne strane napokon odahnula, a s druge me bilo strah dolaska u novu sredinu. Na kraju se pokazalo da nova škola uopće nije bila loša. No ni tamo ispočetka nisam nalazila mira jer je od stare škole udaljena samo 200 metara pa su moji bivši razredni kolege dolazili u dvorište nove škole i dobacivali mi uvrede. Kad je to čula ravnateljica, odmah je riješila problem zabranom prilaska u naše dvorište. Otad je bio mir, a kako smo cijeli osmi razred zbog korone imali nastavu online, nisam imala prilike dobro upoznati učenike u novom razredu", kaže Korina, koja je napokon procvala nakon što se upisala u srednju Školu za primijenjenu umjetnost u Rijeci.
Tamo je naišla na mlade ljude slične sebi - individualce koje zanima crtanje, književnost, dobra glazba... Koji ne osuđuju drugačije od sebe, tolerantni su i empatični.
"Otad mi se život iz temelja promijenio. Moj razred je poput velike obitelji, svi se uzajamno podupiremo i pomažemo. Nema ljubomore, motiviramo jedni druge da budemo što bolji i svačiji uspjeh se slavi. U ovoj školi nema vršnjačkog nasilja, razrednica Larisa Dragelj je uvijek tu za nas, a ja sam napokon sretna i okružena prijateljima. Želim upisati Likovnu akademiju i sanjam o tome da jednog dana postanem ilustratorica dječjih knjiga, a dotad ilustriram video igrice koje programira moj brat. Cijela naša obitelj jako je povezana, a sve što mi se dogodilo povezalo nas je još više. Danas mi je drago da svojim zlostavljačima nikada nisam uzvratila istom mjerom. Jer ja nisam poput njih", kaže Korina Barak.