Sladunjavi film za ubiti vrijeme.
To su dvije riječi koje najbolje opisuju moj dojam nakon gledanja filma Luckiest Girl Alive. To je skroz OK opis za neke filmove, ali film u koji su autori utrpali grupno silovanje i masovno ubojstvo u školi definitivno ne bi trebao ostaviti taj dojam. Osim što je zabavan cinizam glavnog lika, film ne izaziva nikakve emocije, a unatoč teškim temama kojima se bavi, nisam bila ni potresena niti duboko u mislima o tome što je sve jedna osoba preživjela, i to u formativnim godinama.
Jednostavno, prikaz muke koju je nositeljica radnje Ani FaNelli preživjela nije dovoljno uvjerljiv, a završetak po kojem je samo dovoljno reći istinu i sve će biti dobro priličan je klišej.
Naravno, na gledanje filma potaknuo me hype koji posljednjih dana vlada oko ovog filma i činjenica koju svi ističu, a to je da je najgledaniji Netflixov film u Hrvatskoj. Kao što je to sve češće slučaj s Netflixovim uspješnicama, uslijedilo je razočaranje.
Ako niste čitali knjigu, a film vas zanima, važno je napomenuti da je naziv sarkastičan, ona je sve samo ne najsretnija djevojka na svijetu.
Iako ću nastojati što manje otkrivati radnju, neke rečenice mogle bi se smatrati spojlerima.
Dakle, Ani FaNelli naizgled ima sve - posao o kojem je maštala, turbo bogatog zaručnika iz ugledne obitelji, golemi dijamant na zaručničkom prstenu, Cartierovu narukvicu, besprijekorno uređen stan u elitnoj četvrti, ali njena prošlost konstantan joj je uteg. Kad joj se javi filmaš koji želi snimiti dokumentarac o istinitim zločinima, Ani je prisiljena suočiti se sa svojom potresnom srednjoškolskom prošlošću.
Film je na Netflixu premijerno prikazan 7. listopada, a temelji se na istoimenom romanu autorice Jessice Knoll, koji je bio jedan od najprodavanijih romana 2015. godine. Režiju potpisuje Scoot McNairy, koji je ranije radio na Sluškinjinoj priči, Fargu i Broadchurchu.
Glavnu ulogu tumači Mila Kunis, a činjenica da je konačno dobila glavnu ulogu oduševila je njene fanove. Iako je Mila odradila solidan posao i definitivna je svijetla točka ovog filma, posljedice koje je srednjoškolska trauma ostavila na Ani daleko su od razrađenih. Ona se najprije cinizmom (koji na momente podsjeća na onaj Amy Dunne u Gone Girl) i prilagođavanjem tuđim očekivanjima nosi s traumom, a onda objavi svoje svjedočanstvo u poznatim novinama, postaje zvijezda na društvenim mrežama, odjednom je većina voli te s osmijehom odlazi niz Petu aveniju, prije nego što krene odjavna špica.
Ono što je u filmu dobro odrađeno jest prikazivanje koliko jedna žena mora ispuniti kućica da bi joj ljudi vjerovali da je silovana i da nije sama izazvala svoje silovanje. Nisu tu samo najčešća pitanja je li popila i što je nosila, već i pitanja poput onih želi li novac ako je ona siromašna, a njeni silovatelji bogati, je li prije silovanja pokazivala silovateljima naklonost, je li se dovoljno opirala, zašto je progovorila, želi li sad samo medijsku pažnju, zašto se nije odmah javila... I što je najžalosnije, postavljaju ih i najbliži, oni koji bi trebali pomoći žrtvi. Poput Anine majke, a kasnije i zaručnika koji ne shvaća zašto ona odjednom ima potrebu javno i detaljno govoriti o svom iskustvu.
S druge strane, film se toliko svrstava na Aninu stranu da se prešutno opravdava ubojstvo nekoliko srednjoškolaca, od kojih većina nema baš nikakve veze s njenim silovanjem, već je njihova jedina krivnja to što su rođeni bogati, za razliku od nje.
Knjiga, a sad i film, naišli su na osude i zbog nimalo odluke da se "najgori masovni pokolj u srednjoj školi" koji je u filmu prikazan dogodio 1999. godine, iste godine kad je Amerika bila potresena masovnim pokoljem koji su u srednjoj školi Columbine izvela dva srednjoškolca.
Autori filma imali su savršenu priliku napraviti film koji bi zagrebao dublje u posljedice silovanja, masovna ubojstva koja su u Americi sve češća, klasne razlike i neravnopravnost spolova, no nisu je iskoristili. Rezultat je ovaj poprilično šupalj i konfuzan uradak.