Cillian Murphy u filmu redatelja Christophera Nolana igra lik krhkog plavookog znanstvenika čiji su život obilježili kompleksni odnosi sa ženama, tragedije i moralne dvojbe.
Film Christophera Nolana "Oppenheimer", koji je nominiran za devet Oscara traje tri sata, a svaku minutu filma osjećate kako leti. Nolanova namjera nije isključivo bila da nas uzbudi, već da nas uvuče u život, svijet i uznemirujuće nasljeđe J. Roberta Oppenheimera (Cillian Murphy), vižljastog muškarca svijetloplavih očiju koji je budućnost zemlje držao u svojim rukama. Oppenheimer (1904.-1967.) bio je teorijski fizičar poznat kao otac atomske bombe. Tijekom Drugog svjetskog rata predvodio je tim koji je dobio u zadatak stvaranje prvog nuklearnog oružja – nakon što je bomba uspješno testirana u srpnju 1945., mjesec dana kasnije upotrijebljena je u Hirošimi i Nagasakiju što je uzrokovalo smrt više od dvjesto tisuća ljudi. Nolanov film nas vraća kroz vrijeme – od Oppenheimerovih ranih dana na fakultetu do neumornog rada u laboratoriju u Los Alamosu do saslušanja gdje su njegove veze s komunistima iz prošlosti prijetile njegovoj budućnosti.
Nolan nas upoznaje s kompliciranim herojem i genijalcem koji se pred našim očima pretvara u duha, shrvanog godinama i nedoumicama (groznim, kako kaže) zbog onoga što je stvorio. Redatelj Christopher Nolan ispričao je priču o fizičaru Oppenheimeru – ne samo o njegovim ratnim iskustvima, već i o kasnijim događajima koji su mu okaljali ugled – iz njegove vlastite perspektive. Vidimo svijet previranja, sudaranja atoma, svjetla, eliktriciteta i potencijalne kataklizmičke destrukcije. A Nolan ne bi bio to što je da ne koketira s vremenskim okvirima. Na početku postavlja dvije hipoteze – fiziju i fuziju – čak iako ne objašnjava o čemu se radi.
Prvi dio radnje pokriva događaje koji su doveli do stvaranja atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki 1945., dok se drugi dešava deset godina kasnije na vrhuncu američkog straha od komunista, kada se Oppenheimer, ni kriv ni dužan, nađe na pogrešnoj strani povijesti. Mnogo je toga za otkriti, a Nolan nije jedan od onih redatelja koji posjednostavljuju stvari. Oppenheimer, kojeg suvereno glumi Cillian Murphy, bio je nadareni fizičar, jedan od rijetkih Amerikanaca koji je razumio i promovirao potpuno novu teoriju, kvantnu mehaniku. Također je kao i mnogi američki intelektualci 30-ih godina prošlog stoljeća, koketirao s komunizmom, iako je bio previše mudar i arogantan da ga se uvuče u politiku. Sve dok ga politika nije natjerala na to. Rat je Oppenheimeru koji je bio Židov, kao i većina vrhunskih fizičara tog vremena, neutralnost učinio nemogućom opcijom. A fizičari s obje strane morali su napraviti, tada još u teoriji, atomsku superbombu.
Zadatak okupljanja tima najboljih američkih znanstvenika pod Oppenheimerovim vodstvom pao je na generala Grovesa kojeg glumi Matt Damon. Njegov zadatak je bio teži jer su se kvalitete koje čine dobrog znanstvenika rijetko podudarale s timskim radom i poštovanjem autoriteta. Kvantna fizika i međunarodna politika u eri konflikta dokaz su da se Nolan, kao i uvijek, lovi u koštac s važnim pitanjima i od nas traži da obraćamo pažnju. Zahvaljujući brojnim zvijezdama u filmu, drži publiku zainteresiranom. Primjerice, kada mladi Oppenheimer odlazi na neku zabavu i naleti na Jean Tatlock koju glumi Florence Pugh u naoko maloj i nevažnoj ulozi, jasno nam je da ćemo njezin lik još sresti. Slično je i s likom Lewisa Straussa kojeg glumi Robert Downey Jr., koji ga upoznaje na nekom okupljanju, gdje ima velike naočale i periku te je jasno da je riječ o ambicioznom republikancu u 50-ima.
Tijekom rata Oppenheimer se osim problema sa stvaranjem bombe prije Hitlera, bori s vladom koja je odlučna tu informaciju uskratiti svojim saveznicima Rusima. Oppenheimer nakon rata postaje veliki protivnik eskalacije nuklearnog oružja te nailazi na neprijateljstvo desničarskih političara, predvođenih senatorom Lewisom Straussom. Do ranih pedesetih godina čak i mali antinuklearni sentiment smatrao se izdajom. Od ratnog heroja, Oppenheimer je u opasnosti da mu ugled u potpunosti bude uništen. Murphy svakako ima najtežu zadaću u filmu, igrajući enigmatičnog Oppenheimera – nadarenog znanstvenika i ženskara s prilično fleksibilnom savjesti. Znakovit je trenutak u filmu kada se nakon rata susreće s predsjednikom Trumanom i s njim dijeli svoje sumnje o bombi. Truman je prezriv i kasnije ga naziva plačljivkom. Jedna od tema filma je podjela moći u svijetu između nadarenih i ograničenih ljudi koji su njome upravljali.
Oppenheimera je teško gledati, jer njegov život zasigurno nije bilo lako proživjeti. Kao strastveni pušač, umro je od raka sa 62 godine, i vjerojatno je do samoga kraja bio progonjen duhovima prošlosti. U filmu ga gledamo na proslavi nedugo nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija; mnoštvo mu plješće, ali on izgleda zbunjeno te dok gleda ushićenu masu pričinjava mu se da im se guli koža od posljedica nuklearne bombe, a umjesto pljeska začuje se vrisak – na kakav smo navikli u noćnim morama.