Zagrebačka psihologinja proputovala je poluotočnu državu u istočnoj Aziji, prolazila kroz podzemne tunele i u tradicionalnoj odjeći obišla kraljevsku palaču u Seulu, a oduševilo ju je naselje u Busanu koje su stanovnici vlastitom kreativnošću pretvorili u najveću turističku atrakciju.
Južna Koreja - službeno Republika Koreja - udaljena je od Zagreba 13 i pol sati leta avionom, obično s presjedanjem u Istanbulu ili Dohi. S površinom nešto većom od sto tisuća četvornih kilometara, uključujući i oko tri tisuće otoka, velika je kao Hrvatska i tri četvrtine, a ima gotovo 52 milijuna stanovnika. Seul je glavni i najveći grad. Zanimljivo je da je većina stanovnika, njih čak 57 posto, nereligiozna, ostali su kršćani (većinom protestanti) i budisti, no svi slave sve blagdane. U Seulu i širem gradskom području živi polovica cjelokupnog stanovništva.
Budući da je čak 70 posto teritorija zauzeto planinama, ne čudi što je ondje sagrađen velik broj nebodera i tunela. Trenutačno najviši je Lotte World Tower: visok je 555 metara i ima 123 kata. No, tvrtka Hyundai u najpoznatijoj seulskoj četvrti Gangnam upravo postavlja temelje za još viši, koji bi trebao biti gotov za četiri godine. Tunela je gotovo 1500. Trećina ih ima više od tri trake i duži su od kilometra (najduži, Inje-Yangyang, ima 11 kilometara).
Ukupna dužina autocesta veća je od 14.000 kilometara. Što reći osim da puno uče, puno rade, puno zarađuju. Prosječna neto mjesečna plaća je oko 2500 dolara. Čak je 18 južnokorejskih tvrtki na Forbesovoj listi 500 najjačih u prošloj godini. Među njima su Samsung, LG, Hyundai, KIA… BDP je veći od 30.000 dolara.
Hramovi
Vjerske zajednice ne dobivaju državne potpore pa se neke bave i turizmom. Jednu smo noć prenoćili u hramu Golgulsa na podnim madracima, kako to čine redovnici, odvojeno žene od muškaraca. Imaju podno grijanje pa to nije bio problem. Najveći je problem bio ustati, i to već u 5.50, te navući na sebe redovničku odjeću i pentrati se po mraku do hrama u kojem se održavala jutarnja budistička ceremonija s meditacijom.
Nakon vegetarijanskog doručka uslijedilo je upoznavanje, odnosno trening borilačkih vještina. To mi je bilo dovoljno zanimljivo i samo gledati. Haedong Yonggungsa nosi titulu najljepšeg hrama. Jedan je od rijetkih koji su, umjesto u brdima, smješteni na obali. Na prilazu hramu je i pagoda za sretan put, a i Buda za sretno začeće sina.
Busan
Busan je drugi najveći grad s oko 3,5 milijuna stanovnika, odakle postoji trajektna veza s Japanom koji je udaljen samo 50 kilometara od grada. Ima lijepe pješčane plaže od kojih je najpoznatija Haeundae: ondje je 2007. snimljen film "Plimni val" koji je toliko vjerno prikazao tsunami da su se ljudi izbezumili! Morale su biti postavljene ploče s uputama kako se spasiti iako je vjerojatnost da se takvo što doista dogodi - nikakva.
Koreja općenito nije trusno područje, nema opasnosti od potresa, ali za slučaj da dođe do požara, u hotelskim je sobama kompletić za sigurno spuštanje kroz prozor. U listopadu se od 1996. u Busanu održava međunarodni filmski festival pa postoji i ulica slavnih s otiscima njihovih dlanova. U Busanu je i najveća riblja tržnica, a kupljenu ribu moguće je odmah odnijeti u neki od restorana na katu gdje će vam je pripremiti za jelo.
Tumuli
Cijelim smo putem nailazili na manje ili malo veće brežuljke koji su zapravo "kape" grobova, to veće što je pokojnik bio značajniji. Taman smo svladali raspon njihovih veličina kad smo stigli u Gyeongju i vidjeli cijeli kompleks od ukupno 50 "tumula" - planina: grobova kraljeva, kraljica i ostale aristokracije iz razdoblja dinastije Silla (5. i 6. st.; također na UNESCO-ovom popisu). Ušli smo u kraljevsku grobnicu Cheonmachong, gotovo 13 metara visoku i promjera 47 metara. Izložen je tek dio u njoj pronađenog zlatnog blaga: kruna, razni nakit, predmeti za svakodnevnu kraljevsku upotrebu.
Korejci jako poštuju mrtve. Na prilazima nekih hramova čak imaju posebno popločane staze za njihove duhove - koje su i šire nego za nas koji još nismo duhovi. Ni u doba najveće gladi nije im padalo na pamet zagrabiti u neku od tih zlatnih kasica - prasica. Inače, danas je pokapanje u zemlju zakonom zabranjeno. Jednostavno, nema mjesta. Svi se kremiraju, a urne se uglavnom odnose doma. Na internetu čak postoji stranica sa savjetima gdje ju je u stanu najbolje odložiti. Ali pepeo se može i rasuti, npr. na neko, pokojniku omiljeno mjesto, a urna se može prodati ili pokloniti.
Demilitarizirana zona
Uz granicu sa Sjevernom Korejom je takozvana demilitarizirana zona: četiri kilometra širok i 250 kilometara dug pojas 70 godina netaknute prirode. Nakon završetka rata između Sjeverne i Južne Koreje, koji je trajao od 1950. - 1953., mnogi su se našli s "pogrešne" strane granice. Do sada su otkrivena četiri tunela prokopana sa sjeverne strane.
Treći je dijelom otvoren za znatiželjnike: dugačak je oko 1600 metara, a napravljen na dubini od 70-ak metara. U prvih 250 metara može se ući vlakićem, a onda se ide još 100 metara pješke, polupognuto, pod uvjetom da vas ne bole leđa i niste klaustrofobični. Na kraju je bodljikava žica s pogledom na par metara udaljen mali otvor u zelenilo.
Korejski Santorini
Jako nam se svidjelo naselje Gamcheon, koje su 2009. uredili stanovnici i umjetnici na poziv Ministarstva kulture, sporta i turizma i učinili ga najvećom turističkom atrakcijom Busana. Potom su krenuli uređivati i druge dijelove grada pa smo se tako našli među strmim ulicama od kojih svaka ima svoje živopisne stepenice, a jedna čak i uspinjaču koja se zaustavlja kod svakih kućnih vrata. Volite li putovati, Južnu Koreju svakako stavite na svoj popis destinacija koje treba vidjeti - u bilo koje godišnje doba.
