Povod mom putovanju u Prištinu bio je poslovne prirode, no pripremajući se i istražujući ono što glavni grad Kosova nudi, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim. Boravak sam stoga produljio na pet dana i nisam požalio, jer ne pamtim kada su me neka zemlja i ljudi više oduševili. Predrasuda nisam imao, ali ni prevelika očekivanja jer, kako kažu, ona su majka svih razočaranja. No, Priština je nadmašila sva moja očekivanja pa mi je na kraju ovo putovanje ušlo u "top 3" najdražih.
Ne postoji direktna avionska linija do Prištine pa sam letio iz Zagreba do Skoplja, a onda uzeo taksi. Zvuči komplicirano, ali nije, jer je na skopskom aerodromu transfer taksijem u Prištinu uobičajena stvar. Vožnja traje sat i 15 minuta, a cijena je 70 eura. Odsjeo sam u hotelu Swiss Diamond u centru, u pješačkoj zoni gdje se najbolje osjeća bilo grada. U neposrednoj blizini su kafići, restorani, muzeji, kazalište i sve ono što vrijedi vidjeti u jednom urbanom središtu.
Cijene su nešto manje nego u Hrvatskoj - uzmemo li u obzir da prosječna kava stoji euro, euro i pol. Ipak, večera u malo boljem restoranu ili čaša boljeg vina doći će vas otprilike kao u Zagrebu. A s obzirom na njihov standard - prosječna plaća na Kosovu je oko 220 eura - cijene i nisu tako niske kako biste očekivali. Euro je službena valuta, što olakšava konverziju.
Ako se zaželite tradicionalne kuhinje, najbolja preporuka je restoran Tiffany. Hrana je odlična, a jelovnika nema: konobar kaže što je danas u ponudi i ako vam se sviđa, donijet će vam taj specijalitet. Mjesto je, međutim, vrlo popularno pa ondje možete sresti brojne kosovske političare, glumce, pjevače... Dolazila je i glazbena zvijezda Dua Lipa, čija se fotografija nalazi na Instagram stranici restorana. Cijena ručka za četiri osobe je oko 50 eura (predjelo i glavno jelo), s tim da piće nije uključeno. Hrana mi je u Prištini generalno bila odlična, to više što je kosovska gastronomija prožeta bliskoistočnim utjecajima, kao i svih zemalja regije. Probao sam, naravno, sve moguće vrste pita, a i kosovsku filiju - izvorno jelo koje se nekad smatralo sirotinjskim. Priprema se na ognjištu pod pekom, ima samo tri sastojka (vodu, brašno i kajmak) i najsličnije je zapečenim palačinkama.
Nakon obilnog ručka prošećite po gradu. Među najposjećenijim atrakcijama je Nacionalna knjižnica Kosova, koju je 1982. sagradio hrvatski arhitekt Andrija Mutnjaković. Prostire se na 16 i pol tisuća četvornih metara, ima 99 kupola različitih veličina i prekrivena je metalnom mrežom - proizvedenom u ljevaonici u Krapini. Više je puta, pa čak i u poznatom britanskom dnevnom listu The Independent, proglašavana jednom od najružnijih zgrada na svijetu. A ja bih se ipak složio s arhitektom Mutnjakovićem koji je rekao: "Kao i svaka dobra starleta, i moja zgrada zna da je samo važno da se o njoj piše". Inače, ulaz u Nacionalnu knjižnicu Kosova je besplatan.
Svakako treba posjetiti i katedralu Majke Tereze s vidikovcem, za koju pak treba ulaznicu platiti jedan i pol euro. Najveća je rimokatolička crkva na Balkanu, inicijativu za njenu izgradnju pokrenuo je prvi kosovski predsjednik Ibrahim Rugova, a svečano je otvorena u kolovozu 2005. - na stogodišnjicu rođenja Majke Tereze, Albanke rođene u Skoplju.
U Prištini je na svakom koraku vidljiv velik utjecaj Sjedinjenih Američkih Država, koje narod Kosova smatra prijateljskom zemljom i velikim pomagačem u borbi za nezavisnost. Ulice im se, stoga, zovu prema američkim gradovima, a posebnu pozornost privlači spomenik bivšem predsjedniku Billu Clintonu. Brončani pozlaćeni trometarski kip u ruci drži pločicu s nadnevkom 24. ožujka 1999. - jer tada su NATO snage napale Srbiju i konačno zaustavile rat na Balkanu. U neposrednoj blizini spomenika je i butik Hillary, koji ne samo da je nazvan prema supruzi Billa Clintona, već se ondje izrađuje odjeća nadahnuta njenim stilom. Bivša američka državna tajnica ga je i posjetila, a osim nje kreacijama su oduševljene i stanovnice Prištine - pa je otvoren butik Hillary 2.
Umorni od toga da njihovu državu svi gledaju samo kao mjesto sukoba i zemlju u tranziciji, Kosovari su odlučili da kroz kulturu i umjetnost govore o sebi, ali i uče o drugima. Stoga sam imao tu sreću da u vrijeme mog posjeta bude 14. izdanje Europskog nomadskog bijenala "Manifesta", koja preispituje odnos između kulture i građanskog društva. Bijenale je pokrenuto početkom 90-ih godina, mijenja lokaciju svaku drugu godinu, a sada je domaćin Priština. Jedna od lokacija u kojem se održava je hotel Grand, nekad najluksuzniji na Kosovu. Inače je zapušten, a sada je prvi put stavljen u funkciju - i to od trećeg do devetog kata.
Ondje se održavaju brojne tematske izložbe i umjetničke intervencije pod nazivom "Grandiozna šema stvari", a posjetitelji su pozvani da šetnjama kroz hodnike i sobe hotela istražuju povijest dok razmišljaju o tranziciji, migraciji, ekologiji, ljubavi, kapitalu i svemu drugome što je zajedničko ljudima s Kosova i cijelog svijeta. Mene je u hotelu najviše oduševio Titov apartman na trećem katu.
Vibra grada je totalno opuštena, a kultura ispijanja kave dovedena na sasvim novu razinu. Zemlja je to s najmlađom populacijom na svijetu (u Prištini živi oko 200 tisuća ljudi), a prosječna je dob ispod 30 godina, što se u osjeti na svakom koraku. Mladenački duh i optimizam kao da prožimaju cijeli grad. Ljudi su topli, srdačni i otvoreni i za mene najsvjetlija točka grada. Svima kojima sam rekao da sam iz Hrvatske prva asocijacija je bila lijepo Jadransko more. Čini se da smo im jako dragi.
