U New Yorku sam prvi put bila 2012. i bespovratno se zaljubila u taj grad. Drugi put sam ga posjetila 2016., a prošle godine sam odlučila, pandemiji unatoč, ondje dočekati Božić i Novu godinu.
Da, postoje neka ograničenja - covid potvrde su obvezne u svim kazalištima, restoranima, muzejima, barovima, u ponekim dućanima i robnim kućama. Maske su obvezne svugdje, u podzemnoj i na ulicama - ali mi je svejedno bilo predivno. Doduše, zbog korone je otkazan mjuzikl kojem sam se jako veselila - “The Music Man” s Hughom Jackmanom. Ispustila sam nekoliko suza, što me nije sram priznati. Zamislite, prijeđete pola svijeta s kartom za predstavu u džepu i dva dana prije je otkažu? Tragedija, kažem vam.
Iznenadilo me što se na svakom kutu možeš besplatno testirati na covid, i brzim antigenskim i PCR testom. I sama sam iskoristila priliku testirati se za let iz New Yorka za Chicago, kamo sam putovala poslije. Čekala sam pet minuta, predala putovnicu, rezultat dobila na mail za 20 minuta, PCR za 24 sata. I sve to nasred Times Squarea.
Smjestila sam se u Long Island Cityju (Queens), nekoć siromašnom industrijskom kvartu. Unatrag dvadesetak godina poznat je po iznimno brzoj izgradnji luksuznih stambenih zgrada u kojima kvadrat stoji cijelo bogatstvo, vodenim parkovima, galerijama, raznim umjetničkim institucijama, barovima, restoranima... Dnevno sam hodala po dvadeset kilometara. Imala sam sreću jer je vrijeme bilo prekrasno i od znamenite newyorške zime nisam osjetila ni “z”.
U dva tjedna, koliko sam bila u posjetu, obišla sam većinu top-atrakcija: World Trade Centar, Memorial 9/11, Top of the Rock, Empire State, Battery park, Fifth Avenue s neizostavnim glamuroznim Saksom, St. Patrick’s Cathedral, west Harlem, Times Square, Grand Central Terminal… Bilo je zabavno započeti dan doručkom i proseccom u četvrti Little Italy, prošetati China Townom i Wall Streetom, na kojem ljudi stoje u redu za snimanje selfieja s famoznom skulpturom Bika. Bila sam i u Meatpacking Districtu, nekadašnjoj četvrti klaonica, koja je danas jedna od najskupljih u gradu, te na Coney Islandu, ruskoj četvrti u kojoj ćete rijetko čuti riječ engleskog. Fotografirala sam se ispred stana Carrie Bradshaw iz nezaboravne serije “Seks i grad” i ta mi je uspomena baš draga. Posjetila sam MoMA-u, Muzej Guggenheim, a posebno mi se svidjela izložba fotografija Andersa Petersena u muzeju Fotografiska.
Meni se čini da se New York uopće nije promijenio zbog pandemije. Miriše istim mirisima, diše punim plućima i nikada ne spava. Jedna je moja kolegica bila u isto vrijeme u gradu pa je komentirala kako joj se čini da je ranjen. Zaista ga nisam tako doživjela. Nevjerojatno je koliko su organizirani. Nema čekanja nigdje. I uz pregledavanje covid potvrda, ulazite u kazalište za pet minuta, za sedam ste na svom mjestu. Pričam o kazalištima u koje stane po 1000 i više ljudi. Uvijek me iznova fasciniraju. Najviše sam novca ostavila u kazalištu. Pogledala sam tri fantastična mjuzikla - “Company”, “Hamilton” i “Ain’t too proud”. “Hamilton” je bio tako dobar da sam cijelu predstavu proplakala.
Nakon toga sam bauljala po Times Squareu i ušla u podzemnu, gdje sam shvatila da mi u torbi nema pola stvari. Ključeva, lijekova, mobitela, kazališnog dalekozora... Sve mi je ispalo u kazalištu, a ja onako emocionalno sluđena nakon predstave to uopće nisam primijetila. Vratila sam se, a tamo su, naravno, sve pronašli. Čovjek me samo zagrlio, vratio stvari i rekao: “That’s Hamilton”. I tak’... Skoro sam postala beskućnik usred New Yorka zbog mjuzikla.
Čitajte i: Riječka poduzetnica vodi nas u Oslo: Dobar život na sjeveru uz povratnu kartu od 18 eura
U tom gradu najviše obožavam njegovu neopterećenost. Tamo mogu biti svoja. Mogu otići u kožnatoj haljini na matineju. Mogu pjevati po ulici. Mogu otplesati sat u Broadway Dance Centeru u kojem su najveće brodvejske zvijezde brusile svoje cipele. Nitko mi neće govoriti kako “ništa ne znam”, “nisam plesač” i “što uopće radim tamo”. Najdivnije mi je bilo što sam u garderobi vidjela ženu od 80 godina u trikou i papučicama koja je došla na sat baleta. I to je potpuno normalno. Tamo je upoznati ljude “peace of cake”. Izađeš na ulicu i već si upoznao nekoga.
Evo, ja sam upoznala dvije obitelji i družila se s njima. Jednu američku u kazalištu i jednu zagrebačku. Moji Zagrepčani, Klaudija i Andrej, čak su me pozvali u svoj dom na doček Nove godine. Vidjeli smo se prvi put u životu. Prolazila sam Union Squareom, čula ih kako govore hrvatski i rekla - bok. Takav je New York, neposredan. I to jako volim. Jedini problem u tom gradu mi je bila veličina porcija u restoranima. Primjerice, svratila sam na pivo u Hard Rock Cafe i uzela sendvič (zapravo burger s krumpirićima) koji sam jela “tri dana”.
Bila sam u restoranu Rocco na Madison Avenue, čiji je vlasnik Hrvat i imaju najbolji steak u New Yorku. Ima bezbroj malih, simpatičnih pekarnica s daleko šarolikijom ponudom od naše. Ne znate jesu li to peciva, kolači ili torte… Toplo preporučujem meksički restoran Casa de Enrique, koji ima Michelinovu zvjezdicu, a pivo i tacos su oko 25 dolara. Koliko god je New York ubrzan i živ, toliko je opušten. Udišite tu divnu atmosferu, a ako slučajno negdje zapnete, samo pitajte i zatražite pomoć. Ovdje nema glupih pitanja. I nosite svu divnu odjeću koju doma odjenete možda samo na svadbe. Dame... u New Yorku nosite crveni ruž na usnama svaki dan. I što je najvažnije, uživajte u svakoj sekundi.