Godinama je francuska književnica Annie Ernaux gotovo kliničkom preciznošću secirala ponižavajuće, privatne i skandalozne trenutke svoje prošlosti. Za nju, sjećanje i osobno iskustvo nije nešto što treba minirati ili otpisivati, već nešto što iznova treba reinterpretirati i vraćati mu se. Prošlog četvrtka nagrađena je jednim od najvećih priznanja u svijetu književnosti - Nobelovom nagradom. Njezina djela obraćaju se posebno ženama i ostalima koji, poput nje, dolaze iz radničke klase. U svojim romanima pisala je o odrastanju u malom gradu u Normandiji, ilegalnom pobačaju koji je imala 60-ih godina, nezadovoljstvu obiteljskim životom i strastvenoj izvanbračnoj vezi. Neki smatraju da je neobičan izbor Nobelovog odbora da nagradi spisateljicu čiji je rad satkan od silno osobnog iskustva.
"Ernaux je dobila Nobelovu nagradu za hrabrost i oštrinu kojom razotkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnog sjećanja", izjavio je Mats Malm, tajnik Švedske akademije obrazlažući njihov ovogodišnji izbor laureata.
Na konferenciji za novinare održanoj u pariškom uredu njezinog izdavača Gallimard, Ernaux je obećala kako će nastaviti pisati.
"Osvajanje Nobelove nagrade za mene je poticaj i odgovornost da i dalje pišem", rekla je.
Osjeća da mora nastaviti propitivati neravnopravnost i borbe s kojima se žene suočavaju.
Ernaux je postala tek 17. žena nagrađena Nobelom za književnost, kojeg je dobilo 119 pisaca od svog osnutka 1901. Iako je rano u karijeri počela pisati autofikciju, često se opirala etiketiranju svog rada.
Iskustva o kojima je pisala 80-ih i 90-ih godina - neželjena trudnoća i pobačaj, ljubavne afere, ambivalentnost prema braku i majčinstvu - smatrane su šokantnima od strane nekih konzervativaca, ali su dobro primljene kod publike. Svoje pisanje opisala je kao politički čin, s ciljem otkrivanja ukorijenjene društvene nejednakosti i usporedila je svoje korištenje jezika s oštricom noža. Na nju su utjecali Simone de Beauvoir, sociolog Pierre Bourdieu i prosvjedi 1968. Svoju prozu opisuje kao brutalno direktnu i ponekad opscenu. Često je pisala o vlastitim iskustvima i sjećanjima unutar konteksta francuske kulture i društva, povlačeći paralele između vlastitog života i univerzalnih borbi žena i ljudi iz radničke klase. Njezin rad obuhvaća razdoblje društvenih promjena u Francuskoj, odmaknut od tradicionalnih katoličkih vrijednosti.
Ernaux je rođena 1940. i odrasla u radničkoj katoličkoj obitelji u gradiću Yvetot gdje su njezini roditelji imali dućan i kafić. Annien otac je bio nasilan, a kad joj je bilo 12 godina, pokušao je ubiti njezinu majku, o čemu je pisala u svom romanu "La honte".
"Moj otac pokušao je jedne lipanjske subote ubiti moju majku", prva je rečenica njezinog romana.
Pokušavala je pisati na fakultetu, ali izdavači su uglavnom odbijali njezine rukopise. Nije pisala sve do tridesete, kada je već bila udana majka dvoje djece i radila kao profesorica francuskog. Njezin trud urodio je plodom 1974. kada joj je objavljen prvi roman "Les Armoires Vides", autobiografska priča na kojoj je radila poskrivećki, jer je muž omalovažavao njezino pisanje. Nakon što je prodala knjigu nakladniku Gallimardu, njezin suprug je bio razjaren optužujući je da se pišući roman pretvarala da radi na svome doktoratu. Brak joj se raspao nakon objave treće knjige "La Femme gelée" 1981., koja se bavila nelagodom zbog braka i majčinstva. Nakon razvoda, Ernaux se nikada nije ponovo udala, izjavivši da preferira svoju slobodu i samački život. U Francuskoj je doživjela veliki uspjeh 1992. romanom "Samo strast" (Vuković&Runjić), u kojem detaljno opisuje vezu s oženjenim stranim diplomatom.
Ernaux je često preispitivala iste događaje u svom životu iz različitih kutova. Njezini memoari "Događaj" (Kulturtreger&Multimedijalni institut) opisuju pobačaj koji je imala 1963., kao studentica - središnje iskustvo koje je prvi put spomenula u romanu "Les Armoires Vides". Trebala su joj desetljeća da u romanu "Djevojačke uspomene" (OceanMore) opiše jedan od najgorih događaja u životu - traumatično prvo seksualno iskustvo koje je doživjela u ljetnom kampu 1958., kad joj je bilo 18, što je rezultiralo depresijom i poremećajem u prehrani.
Obožavatelji francuske spisateljice ističu da je običnost iskustva koje bilježi ono što njezin rad čini nevjerojatnim. Piše o monotoniji bračnog života i majčinstva, zbunjenosti i ambivalentnosti prvog seksualnog iskustva, tuge koju osjeća gledajući propadanje stare majke. Inače, majka joj je bila veliki životni uzor i podrška. Izjavila je da bez nje ne bi postigla sve ovo. Priznala je da se kao djevojka sramila svog radničkog podrijetla.
"Riječ je o načinu na koji vas drugi gledaju. Taj pogled je moćan. Uvijek vas gledaju svisoka i osuđuju vas. U očima drugih ljudi, ili ste ravnopravni, ili superiorni ili inferiorni".
"Do danas se ne osjećam ugodno u nekim krugovima. Kada šećem Parizom, kroz četvrt Saint German des Pres, i gledam sve te luksuzne dućane, osjećam da to nije dio moga svijeta. Ja volim prirodu, tišinu. Ne vidim fascinaciju tim sofisticiranim svijetom, jednostavno ne marim za njega", govori Ernaux.
Naglašava da joj uspjeh ne znači puno, jer ima jako malo utjecaja na ono što radi ili kako se doživljava.
"Živim za pisanje. Najčešće pišem u svojoj kući. Ponekad se pitam jesam li nešto propustila jer sam sve podredila pisanju. Ali kada pročitam sva ta pisma u kojima mi ljudi kažu koliko su im važne moje knjige te da su im promijenile život, pomislim: Vrijedilo je. Možda je upravo to jedan od razloga zašto sam na ovome svijetu", kaže Annie Ernaux.