Poznati kipar Nikola Vudrag hrvatski je umjetnik koji je postigao najvišu cijenu za neko svoje djelo – njegova skulptura „Čelična djeva” („Iron Maiden”) prodana je na velikoj dobrotvornoj ponoćnoj aukciji u Varšavi za golemih 712.000 eura (5,2 milijuna kuna). Ukupno je na aukciji prodajom umjetničkih djela skupljeno 1,38 milijuna eura, što znači da je 34-godišnji Varaždinac zaslužan za više od polovice tog iznosa. Prodana skulptura izrađena je od 5500 metalnih šipki od tri centimetra, predstavlja grčku kazališnu masku Persona i simbolizira uloge u životu, a kupila ju je investicijska kompanija koja se bavi ulaganjem u industrijske zgrade.
Hrđavi čelik
Premda je spektakularna prodaja zatekla i umjetnika samog, ona ipak nije toliko iznenađenje, barem ne za one koji prate umjetnost i znaju da hrvatski umjetnik prodaje svoje impresivne radove u metalu po cijelom svijetu. Zanimljivo je da u mladosti Vudrag nije htio biti umjetnik, nego svećenik. Pohađao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu i ona ga je naučila radu, samodisciplini i promišljanju svega postojećeg, ali nije mogla zadovoljiti njegovu potrebu da stalno nešto stvara vlastitim rukama. Ljubav prema umjetnosti odvela ga je na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a potom i na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nikola od malena uživa u tome da od staroga stvara novo, pa tako čini i u umjetnosti - hrđavi čelik tehnikom zavarivanja pretvara u skulpture koje krase inozemne galerije i privatne zbirke.
Odlazak u Pariz
Ipak, njegov put nije bio lagan. Kako je rekao u iskrenom razgovoru za Gloriju, bio je ogorčen što u domovini stagnira kao umjetnik, a kad je u jednom danu ostao bez djevojke, stana i posla, spoznao je da je dotaknuo dno života i da više nema drugog izbora nego okušati sreću u gradu svih umjetnika, Parizu. Njegovo je ime u Hrvatskoj, rekao je, još nešto i značilo, ali u Parizu, gradu s više od 60.000 registriranih umjetnika, bio je kap u moru kreativaca sličnih nakana. Čim je došao u Pariz skoro su ga ubili neki gangsteri jer je navečer skrenuo u pogrešnu ulicu. Poslije se našao usred okršaja demonstranata i policije i jedva utekao iz tog kaosa.
Sudbonosni susret
Ipak, ništa ga nije pokolebalo; obišao je oko 150 galerija, nudio radove i stoički podnosio odbijenice, a šestog dana pariške odiseje prešao je prag glasovite galerije Carré d’artistes i upustio se u razgovor s voditeljicom galerije Amelie Fevre, koja je porijeklom iz Travnika. Bio je to sudbonosan susret, jer već dva sata kasnije Nikola je prodao prvi rad. „Nazvala je klijentica iz Bejruta, kojoj je Amelie rekla da upravo razgovara s novim umjetnikom. Mobitelom joj je poslala sliku mog rada, ona je to pogledala i kratko rekla: Dajte mi račun”, ispričao je Nikola koji je tako postao jedini Hrvat među 600 umjetnika što ih kroz svoje 33 franšize diljem svijeta zastupa galerija Carré d’artistes.
Premium status
To je značilo da radove mora isporučivati ubojitim tempom. Sljedećih šest mjeseci gotovo nije izlazio iz ateljea niti je iz ruku ispuštao aparat za zavarivanje. Malo je spavao, još manje jeo, konstantno je udisao željeznu prašinu i sve se to odrazilo na njegovo zdravlje, tako da je nekoliko puta završio u bolnici na infuzijama. U ožujku 2019., uoči prve izložbe u Parizu, pukao mu je čir na želucu. No, dva dana nakon otvorenja svi su radovi bili rasprodani. Bio je to trijumfalan početak njegove međunarodne karijere i stjecanje premium statusa u matičnoj galeriji. Poslije toga su i druge ugledne galerije počele izlagati njegove kreacije od hrđavog zavarenog čelika.
Vitlanje mačem
Švasati, odnosno zavarivati, zavolio je Nikola još kao dijete uz svog djeda Martina, varioca. Od djeda je naučio i da se svaka stvar može popraviti, da se svakom mrtvom predmetu može udahnuti nov život. Upravo mu je djed govorio da se rodio pun energije i da tu energiju za života mora kreativno izbaciti iz sebe, jer čovjek s ovog svijeta mora otići prazan. Nažalost, djed nije doživio unukov uspjeh.
Nikolu u Parizu zovu i „Željezni Vudrag”. Osim što prodaje brojne radove i zbližio se s mnogim kolekcionarima. Primjerice John Simonian, vlasnik losangeleske urarske tvrtke Westime jednom je autom prolazio pokraj galerije Carré d’artistes i kroz izlog zapazio Vudragov rad Kralj Arthur - mač zaboden u stijenu od zavarenog armaturnog željeza. Vratio se u rikverc, iskočio iz auta i uletio u galeriju. „Izvukao je taj mač, počeo njime vitlati i vikati da on to mora imati. Kupio je rad, rekao da mu to zapakiramo i ostavio adresu. I to je bilo to. Sviđaju mi se takvi likovi jer su toliko jednostavni, simpatični i prizemljeni. Ugodan život, dobar posao, zabava i da svima oko njih bude dobro, to je za njih smisao života”, ispričao je umjetnik koji često ulazi i u domove svojih klijenata kako bi im savjetovao gdje postaviti kupljenu skulpturu.
Najveći spomenik Tesli
I njegov varaždinski dom sav je u metalu i poput umjetničke galerije prilagođene za život. Sav je namještaj izradio od metala u ateljeu ispod stana, a jedini drveni predmet u stanu je klavir star 170 godina. Kako je Vudrag objasnio, metalni namještaj održava se pčelinjim voskom što pridonosi i ugodnom mirisu.
Nakon uspjeha u Parizu, Nikoli je krenulo i u domovini. Zovu ga državne ustanove, korporacije, kolekcionari, razne organizacije i političari i od njega naručuju biste, skulpture, spomenike, medalje, priznanja i numizmatička izdanja zlatnika i srebrnjaka. Iz njegove su radionice izašli bik, muflon, biste poznatih, prigodne kovanice, violina, plamenac, mitološki junaci... U dogovoru s čelnicima grada Varaždina i u suradnji s nekoliko kolega umjetnika pokrenuo je projekt RezervArt, mjesto na kojem se umjetnost stvara, prodaje, izvozi, podučava i izlaže. Prvi rad koji je izašao iz RezervArta bio je 12,25 metara visoka i četiri tone teška skulptura Nikole Tesle. Željezna skulptura u obliku dalekovoda prije dvije godine trajno je postavljena ispred Tehnološkog parka u Varaždinu i to je najveći spomenik Tesli na svijetu.