Po uzoru na Toma Gotovca i njegov slavni performans "Zagreb, volim te", Bruno Isaković je u nedjelju centrom Zagreba prošetao potpuno gol. S osmijehom na licu prolazio je Ilicom i Trgom bana Jelačića, veselo pozdravljajući sugrađane i promatrajući njihove reakcije. A reakcija, naravno, nije nedostajalo - na ulici, ali ni na društvenim mrežama, kojima su se ubrzo proširile fotke Brunina performansa.
Javnost je istovremeno zainteresirao i instalacijom "Citati" ispred HDLU-u, posvećenom hrvatskim političarima i njihovim izjavama. Našli su se tu mnogi zaboravljeni "biseri", poput "Doviđenja i hvala na suradnji." - Ivo Sanader, "Ja nikada ne lažem, samo povremeno govorim neistinu." - Andrija Hebrang, "Ja poznajem svih 800.000 ljudi u Zagrebu." - Milan Bandić, "Budi muško, reci da si peder." - Ljubo Ćesić Rojs i drugih.
Performans i instalacija dio su projekta "Prizori za 30 godina Hrvatske" u okviru Artupunkture i 57. Zagrebačkog salona, a Isaković je autor koncepta. Bruno nam je u razgovoru otkrio kako je cijeli projekt izgledao iz njegove perspektive.
Zašto ste se odlučili reizvesti performans Toma Gotovca?
Legendarni rad Toma Gotovca "Zagreb, volim te" u svom vrlo jednostavnom susretu nagog tijela, javnog prostora te izvođačkih gestikulacija i dan danas služi kao ogledalo onog vremena i društva. Prije 41 godinu mnoge je prolaznike performans sablaznio, reakcija zaštite javnog ćudoređa nije izostala, a performans je ostao unatoč svemu zapisan u kolektivno pamćenje i grada i umjetničke scene. Na koncu, postavljeni su i otisci stopala u Ilici da bi nas svakodnevno podsjećala na performans velikog Toma Gotovca.
No, nemoguće je ne biti svjestan da je kojim slučajem Gotovac još živ i da je ponovio svoj performans, kao što sam to ja učinio neki dan, naišao bi na iste reakcije koje s jedne strane odaju poštovanje jednoj tako jednostavnoj i nevinoj akciji poput šetnje centrom Zagreba, pa makar bez odjeće, ali s druge strane bude onaj represivni duh (malo)građanskog društva koje bi se istovremeno naslanjalo na svoje umjetnike, ali samo do one razine do koje doseže pretpostavka neke ideje građanske pristojnosti. Nakon te granice, društvena kritika naprosto nema milosti. O Tome je meni govorio Gotovac u svom radu i ja sam mu na tome jako zahvalan i na tome kao umjetnik dalje rastem.
Nije li golo tijelo danas već dijelom mainstreama? Što ima šokantno u tome?
Danas je sve seksualiziranije, slobodnije, otvorenije, ali istovremena ranjivost i snaga golog tijela u javnom prostoru daje ovom performansu posebnu umjetničku snagu. No, moramo se odmaknuti od estetike šokiranja neke javnosti, slučajnih prolaznika ili publike da bismo uočili njegovu pravu intenciju. Hodajući gol od Ilice prema trgu, gledajući reakcije svojih sugrađana tokom i nakon performansa postalo mi je jasno da je prava snaga Gotovčevog rada upravo u tom srazu izložene ranjivosti nagog tijela sa snažnim reakcijama koje ga prate, zaključcima koji uslijede, i raspravama na koje performans potakne. Na žalost i dalje površni efekt šoka mnogima ostaje prvi i jedini faktor pri razumijevanju rada "Zagreb, volim te" no usprkos tome ovaj performans na vrlo jednostavan način propituje javnost o širokom spektru značenja koje nago tijelo predstavlja te vadi na površinu mnoge represije koje muče hrvatsko suvremeno društvo.
Koliko se ugodno osjećate u svom tijelu i koliko vam je izgled važan?
Izvodio sam i kreirao mnoge radove koji u sebi sadrže golotinju pa sam do sada posve navikao na izloženost koju ovaj performans zahtjeva. Po meni je ugoda i zadovoljstvo u vlastitom tijelu bitan faktor za prirodu posla s kojim se ja bavim, a izgled je kategorija koja mi zapravo nije s tom dimenzijom tijela na taj način povezana kad razmišljam o sebi kao izvođaču. Zatvoreni je to krug – bavim se onim što najviše volim raditi, plesom.
Koliko vremena posvećujete svom izgledu i tjelovježbi?
Priroda mog posla, suvremeni ples, yoga i razni rekreativni sportovi poput slacklinea (hodanja po užetu), trčanja i plivanja već je samo po sebi dovoljno da ostanem u formi. No kako ja već brojim skoro 41 godinu, počeo sam odlaziti u teretanu dva puta tjedno.
Recite nam što ste čuli od prolaznika, što su vam govorili za vrijeme svog performansa?
Vrlo zanimljive reakcije koje sežu od oduševljenja, potpore i odobravanja pa sve do šokiranih pogleda, negativnih verbalnih izjava i snažnih reakcija neodobravanja. Bila je majka koja je svojoj ne tako mladoj djeci, rekao bih 15-ak godina, glave odmicala od pogleda na mene te ih "štitila" od "nedoličnosti" mog nagog tijela. Čuo sam ushit neke mlade žene: "Ajme kako dobro", pa od mladog muškarca "Što je ovome je*ote?". Ljudi su se nasmiješili uglavnom kada bi se susreli s mojim nasmijanim licem. Pozdravljao sam ih i promatrao. Razvio se momenat bliskosti i, ma koliko kratak bio, instinktivno je podsjetio na to da je iskren pogled oči u oči često najsnažnija povezanost i razgolićavanje pred drugima. Pogotovo u današnje vrijeme mobitela i društvenih mreža kad nam je sve nadohvat jednog klika - osim tog pogleda.
Stavite se u ulogu gledatelja, sjedite na trgu i vidite ovakav performans. Kako biste vi reagirali na umjetnika i izvedbu? Odnosno kakvu emociju bi to kod vas izazvalo?
Bio bih zainteresiran prije svega, promatrao bih ljude i njihove reakcije, uočavao bih razine opuštenosti koje prate događaj i kod nagog umjetnika i kod ljudi koji mu svjedoče. To su posebni trenuci koji propituju naše pretpostavljene obrasce, potiču nas na dublju refleksiju jer stvarnost u sebi sadrži mnoge razine shvaćanja koje uzimamo zdravo za gotovo. Stereotipi vladaju našom svakodnevicom te ih je bitno s vremena na vrijeme protresti, vidjeti što se promijenilo i kakvo smo društvo postali. Grad živi upravo na tim relacijama kojima svakodnevno idemo od kuće do posla ili obratno - da nema toga što čini grad, da nema arta, mogli bismo isto tako užurbano prelaziti praznu livadu bez ijednog podražaja, bez ijedne ideje koja taj međuprostor suživota čini jednostavno punijim.
Vaš hommage Tomu Gotovcu i instalacija "Citati" s citatima iz hrvatskog političkog života dio su projekta "Prizori za 30 godina Hrvatske". Koja je tematska poveznica između ta dva dijela?
Citati su zamišljeni kao vizualna intervencija u javni prostor kojom smo željeli podsjetiti građanke i građane Republike Hrvatske na neke od najupečatljivijih izjava hrvatskih političara. Izložba citata "Hrvatska politička misao" ukazuje na vrlo jednostavnu činjenicu da naprosto kao društvo zaslužujemo bolji javni diskurs i političku inteligenciju. Podsjećanjem i ruganjem onima koji se tim svojim besramnim, glupim, bahatim i nepromišljenim izjavama čitavo vrijeme rugaju cijelom društvu, bismo trebali podvući crtu nekog minimuma političke građanske pristojnosti, a onda i odgovornosti u javnom životu. Negativne izjave na temelju spolne ili rodne pripadnosti, seksualne orijentacije, zadiranja ljudskih prava, rasističkih komentara i seksističkih dosjetki ne bi smjelo imati nikakvog mjesta u politici. Na ovakav način ogoljene izjave naših političara i postavljene u javni prostor zaslužuju mnogo snažniju javnu osudu od one upućene mojoj izvedbi "Zagreb, volim te".
Koliko se javno mnijenje i društvena klima (atmosfera) promijenila u ovih 30 godina neovisnosti? I je li se uopće promijenila?
Hrvatska je bez obzira na sve učinila velike iskorake u području zaštite ljudskih prava, području svijesti o tome što bismo kao društvo trebali pružati jedni drugima, a u tome su veliku ulogu odigrali civilno društvo, aktivizam i umjetnost. No, istinskom pluralizmu i društvu koje vrednuje različitosti i gleda ih kao na nešto što doprinosi ugodnijem i ljepšem životnom iskustvu zajedništva se moramo neprestance učiti. Taj proces nikada ne prestaje i predstavlja jednu nužnu evoluciju društva koje svakim danom sve snažnije stoji iza principa jednakost i ravnopravnost.
Za razliku od originalnog performansa i Toma Gotovca, mi živimo u vrijeme interneta i mreža koje oblikuju dijelom javno mnijenje. Jeste li čitali i što vama govore komentari na vaš performans na internetu?
Naravno da jesam, no posve su očekivani komentari koje sam pročitao na Facebook stranici našeg vodećeg lista. Uglavnom me nazivaju budalom, izopćenikom, idiotom, govore da me treba dobro namlatiti i pitaju se kakva li je to umjetnost. Još je mnogo vremena potrebno da se pozitivni komentari koji također postoje u moru negativnih barem izjednače te potisnu frustracije koje muče naše hrvatsko i ne baš sasvim suvremeno društvo.
