Nakon projekcija na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, Zagreb Film Festivalu i beogradskom FEST-u, film redatelja Nevija Marasovića "Pamtim samo sretne dane" 4. travnja stiže u naša kina. Film će se premijerno prikazati 24. ožujka u splitskom HNK, dok će zagrebačka premijera biti 28. ožujka u 20 sati u Kinoteci.
Film prati život starijeg gospodina (Radko Polič) dok sjedi u restoranu i sluša rasprave ljudi za susjednim stolovima. Restoran predstavlja čekaonicu za drugi svijet, a gosti njega i njegovu užu obitelj tijekom bitnih životnih trenutaka, koji su ga pretvorili u čovjeka kakav je bio na kraju života. U filmu je svoju posljednju ulogu odigrao slovenski glumac Radko Polič, a u ostalim ulogama se pojavljuju Toma Medvešek, Lana Meniga, Roko Juričić, Tara Thaller, Leona Paraminski i mogih drugi.
Ususret premijeri, zagrebački redatelj otkrio nam je pet filmova za koje bi volio da ih je snimio. Za neke od njih je imao zanimljive umjetničke sugestije, a svima im je zajedničko to što su značajno utjecali na njegov rad.
Djeca čovječanstva
Ovo remek-djelo Alfonsa Cuarona je prošlo donekle nezapaženo, pogotovo u odnosu na njegove ostale uratke tipa "Gravitacija" ili "I tvoju mamu također." Međutim, meni su “Djeca Čovječanstva” među top pet najdražih filmova svih vremena, a moj prvi film “The Show Must Go on” je inspiriran i motiviran upravo tim filmom. S obzirom na to da mislim da je ovo savršen film, ne bi ništa u njemu mijenjao, samo mogu biti simbolički zavidan da nisam nikad bio Alfonso Cuaron.
Nebraska
Divan mali film Alexandera Paynea koji je također prošao relativno nezapaženo kod publike. Baš poput "Djece čovječanstva", ovo mi je među prvih pet najdražih filmova i velika inspiracija za moj film “Comic Sans”, pogotovo odnos sina i oca kojeg je maestralno odglumio Bruce Dern. S obzirom na to da opet navodim jedan od mojih najdražih filmova, ne bih apsolutno ništa mijenjao u njemu jer također spada u domenu savršenih filmova. Inače, “Nebraska” je poznata po tome da je snimana u crno-bijeloj tehnici, a zgodna trivia je da navodno postoji i kopija u boji koja je napravljena za jednu arapsku TV postaju koja u svojem tehničkom pravilniku zahtijeva da su svi sadržaju koji se prikazuju u boji. Potraga za tom kopijom traje od kad je film izašao, ali Alexander Payne i snimatelj Phedon Papamichael su se svojski potrudili da ta verzija više nikad ne vidi svjetlo dana.
Tko pjeva zlo ne misli
Moj najdraži hrvatski film koji sam pogledao valjda dvadeset puta. Sva sreća da postoji i serija “Dnevnik Velikog Perice” koju je Vinko Brešan uspio napraviti jednako kvalitetnom kao i njen filmski prednastavak pa je na neki način ovaj klasik ponovno zaživio. Da hipotetski snimam “Tko pjeva zlo ne misli”, samo bih dodao još kadrova starog Zagreba, s obzirom na to da original prikazuje samo Basaričekovu ulicu na Gornjem gradu, park Zrinjevac, kupalište na Savi i park Maksimir.
Projekt: Vještica iz Blaira
U trećem srednje sam snimio svoj prvi dugometražni film “Popravak kompjutera” koji sam napisao, režirao i odglumio glavnu ulogu pošto nitko drugi nije htio. Međutim, prije toga filma je plan bio snimiti film “Vrpca”, koji se trebao baviti grupom prijatelja koji odlaze na izlet u šumu gdje ih kroz film pobije neki zao duh, vještica ili nešto slično, više se ni sam ne sjećam. Fora je bila u tome da je cijeli film “lost footage”, tj. pronađena vrpca koju su pokojni junaci snimili amaterskom kamerom tijekom izleta. Film nikada nije bio snimljen jer frendovi iz škole koji su trebali glumiti nisu došli na snimanje pošto se činilo da će padati kiša. Godinu i nešto kasnije, izašao je “The Blair witch project” s gotovo identičnom radnjom i ubrzo postao financijski najisplativiji film u povijesti. Malu utjehu sam imao u tome da mi je koju godinu kasnije, dok sam učio o snimanju filmova preko tadašnjeg foruma “indiefilmforum”, upravo snimatelj filma Robby Baumgartner puno pomogao sa savjetima oko načina snimanja, rasvjete, opreme...
Armageddon i Žestoki udar
Nije da mislim da su ova dva filma remek-djela filmske umjetnosti, ali zanimljiva je slučajnost da sam u petom osnovne, inspiriran tadašnjom najavom udarom kometa Shoemaker–Levy 9, napisao knjigu u kojoj dotični komet hrli prema zemlji pa “sklepana” grupa stručnjaka odlazi s modificiranim space-shuttleom natovarenim nuklearnim glavama do njega kako bi ga raznijeli i spasili Zemlju. Dvije godine kasnije izašla su ova dva filma. Nedavno sam nakon sto godina pogledao oba i shvatio da je "Žestoki udar" zapravo puno bolji film, dok sam kao klinac obožavao Armageddon.
