Živi na različitim mjestima, kamo ga odvedu knjige. Nije patriot, zaljubljenik je u humanost, čiste, ogoljene vrijednosti i književnost koja zabilježava - sve.
Georgi Gospodinov najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma i dobitnik nagrade International Booker Award za ovu godinu. Njegov prozni prvijenac "Prirodni roman" (1999.) objavljen je na više od dvadeset jezika. Sa svojim drugim romanom, "Fizikom tuge", osvojio je tri nagrade za najbolji roman, te se našao u finalu sedam europskih i američkih priznanja za najbolju knjigu – American PEN Translation Award, Premio Strega Europeo (Italija), Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Piše poeziju i drame, autor je grafičkoga romana, nekoliko knjiga kratkih priča i libreta za operu. "Slijepa Vajša", a kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bila je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017. Za vrijeme Festivala svjetske književnosti smo se na kratko sreli, spontano "zagrebali" po nekim važnim rubovima njegove književne misli. Predstavljamo vam neponovljivog Gospodinova!
Irving Yalom je davno rekao da nema smisla htjeti prošlost "usrećiti". Možemo li sami sebi oprostiti tu ideju, uopće – da sretne prošlosti nije bilo? Ili su je, odista, rijetki imali?
- Bavim se sličnom temom u svom prvom romanu. Djetinjstvo jest žestoko vrijeme. Uglavnom nakon što djetinjstvo završi, mi ljudi želimo da nas se jednako bezuvjetno voli kao u tom periodu. Bezrazložno. Samo zbog činjenice što postojimo. Prošlost je upravo zbog toga okrutna. Za moje pisanje djetinjstvo je zasigurno najvažniji izvor inspiracije. Ako jesam, i kada sam pisac, onda sam to isključivo radi svog djetinjstva. U njemu izvorište nalaze teme koje obrađujem, osjećaji koje prikazujem i opisujem. S obzirom na to da pripadam generaciji koja je život svog djetinjstva provela s bakom i djedom, priče moje bake su me uvelike oblikovale. Bile su to priče o siromaštvu, i naivno bi bilo reći da to vrijeme nije bilo traumatično. Roditelji su uglavnom izostajali u tim odgojima. Imali smo osjećaj konstantne napuštenosti. S druge strane, to je vrijeme bilo popunjeno mnogim pričama, mnogim mitologijama. Moji baba i djed kao da su poznavali strategije magičnog realizma. U knjizi “Vremensko sklonište”, zadnji paragrafi kada narator gubi svoje sjećanje, zadnje sjećanje koje ima je samog sebe u ranom djetinjstvu, kada je visok kao poljske ruže ispred kuće. On ih gleda. Djetinjstvo je navodno zadnje sjećanje koje imamo kada obolimo od Alzheimera, jer je ujedno i prvo koje smo stvorili.
Kada ste počeli vjerovati svojim sjećanjima, kada su vam postala relevantna za stvaranje?
- Oduvijek sam imao čudnu relaciju spram svojih sjećanja. Moja su sjećanja vrlo anarhistična, fragmentarna. Sjećanja mi se odnose na osjećaje, uglavnom. Ne sjećam se filmskih fabula, početaka ni krajeva knjiga, ali imam potpuno jasno konstruiranu sliku svojih osjećanja vezano za te sadržaje. Kada sam bio student, imao sam malu grupu prijatelja koji su znali da imam problem s pamćenjem nekoliko riječi. I sada sam ih opet zaboravio. Oni bi redovito uskakali s riječima ne bi li nadopunili moju misao. Bile su to pomalo čudne, ali obične, svakodnevne riječi. Pomalo apstraktne. Volim svoja sjećanja jer su potpuno nevažna. Ona se odnose na mirise, na geste, na tri popodne. Prosut je opisao otključavanje svog sjećanja okusom kolačića Madeleine.
Bugarsko – francuska psihoanalitičarka Julia Kristeva kada je pisala o Bugarskoj, pisala je o tuzi, melankoliji, o gubitku korijenja, o jadnom, zapostavljenom europskom djetetu. Kako je vi mislite, tu zemlju?
- Bugarska je moje djetinjstvo. Svi smo mi svojevrsni imigranti iz domovine. Osobno nisam veliki patriot. Sumnjičav sam prema ljudima koji se predstavljaju primarno kroz svoju nacionalnost. Druga misao koja mi pada na pamet vezana za Bugarsku je melankolija. U Bugarskoj “postoje” mnoge stvari koje se nikada nisu dogodile.
To je boljka od koje pati cijeli Balkan? Ta lažna povijest…
- Patimo od iste bolesti. Sve je to povezano s našim razumijevanjem povijesti, ali i ideologije. Nama dugo vremena nije bilo dozvoljeno napuštati zemlju, melankolija kao da je “došla” na mjesto stvari koje se nisu dogodile u našem privatnom životu.
Kada razmišljate o funkcijama književnosti – koje su vam osobito važne? Empatija?
- Kada se prisjetim svog prvog teksta, nastao je kada sam bio malo dijete. Imao sam, naime, noćnu moru koju nisam smio ispričati svojoj baki pa sam je zapisao. Noćna mora je nestala. Jedan od mogućih razloga zašto pišemo jest strah. Taj strah da ćemo sve izgubiti, a pisanje to nekako zadržava, usporava odlazak. Pisanje je kao pecanje – kao ona mreža s kojom želiš uhvatiti ribu. Pisanje nam pomaže da se bolje razumijemo. Ono je način mišljenja. Bolje razumijem svijet kada pišem. Kada pišem sam i nekako pametniji. Pisanjem pokušavamo staviti malo reda u ovaj opći kaos, možda ga čak i prigrliti.
Je li teško biti sekularan kao pisac, u današnjim uvjetima proizvodnje – umjetnost kao da traži neko povjerenje u "više"?
- Za pisca je zasigurno najvažnije da ne bude fundamentalist. Vjerujem autorima koji dvoje oko "pravih" odgovora, onima koji se ne prave da znaju što je "po srijedi", vjerujem kolebljivima. Važno je postati "uho" za druge i tuđe priče, a ne onaj koji upire prstom. Pisanje je tu da nas senzibilizira.
Svi su tekstovi nužno politični?
- Ako šire shvatimo politiku, svaki je tekst političan. Tako je.
Možemo li povratiti svoju moć?
- U ovom "post-truth" vremenu bolji kreatori narativa čini se da su s desnog političkog spektra, tako da moramo postati bolji od njih. Njihovi tekstovi više zavode, bolje "kradu" dušu, nažalost.….