Nagrađivana osječka književnica i prevoditeljica Ivana Šojat u novom romanu "Sama" kritički u izdanju Naklade Ljevak propituje status žene u društvu uz neizostavne teme razvoda, majčinstva, izvanbračnih odnosa, samoće i straha.
Što očekuje čitatelje ovako snažnog naslova "Sama"?
"Roman govori o Mirni, ženi koja odustaje od standardnog scenarija koji već predugo kroji ženske sudbine na našim prostorima i ženskim bićima nalaže nezaobilazan niz ‘udaja - majčinstvo - očuvanje braka po svaku cijenu‘ kako bi si ta ženska bića zajamčila status ‘poštene žene‘ u društvu. Mirna se razvodi nakon što muža uhvati u preljubu. Prethodno odlučuje i da neće biti majka. Te dvije njezine sudbonosne odluke navlače na nju gnjev roditelja koji su stava kako žena bez djece nije ostvarena žena. Roman je sraz tradicionalnog (zapravo mizoginog) i pravičnog, uvid u duboko nepravedan odnos prema ženi kao ljudskom biću, priča o raspuštenici, ‘nedovoljno dobroj i nedostojnoj poštovanja‘".
Je li roman svojevrsna autobiografija, jeste li njime liječili neke rane?
"U svakom mom romanu su djelići mene, no ovaj u nešto većoj mjeri kazuje moja vlastita iskustva koja sam bolno proživjela i još ih proživljavam kao ‘raspuštenica‘. Nakon prvog roditeljskog sastanka moje kćeri u gimnaziji prišla mi je jedna gospođa i pitala kako to da se moja kćer ne preziva kao ja. Kad sam joj odgovorila da sam razvedena, odskočila je kao da je doznala da imam kugu. Zaboljela me njezina reakcija, no sa smiješkom sam joj rekla: ‘Ne bojte se, nije zarazno!‘ U još gorem su položaju žene koje su odlučile ne rađati. Njima nemilosrdno pripisuju sebičnost, samoživost".
Izjavili ste da je ova knjiga bila jedna od najvećih katarzi koje ste doživjeli tijekom pisanja, zašto?
"Zato što u svakodnevnom životu najčešće klizimo preko pojavnosti s kojima se susrećemo. Naša psiha s tim stvarima funkcionira na jednak način kao i s najtežim traumama: trudi se potisnuti ih kako se ne bismo slomili. Pišući ovaj roman počela sam secirati, dubinski analizirati. Tek tad sam postala svjesna bolnih okolnosti kroz koje sve mi prolazimo, koliko je teško biti žena, koliko smo zapravo jake, koliko moramo biti jake da bismo opstale".
U romanu pišete o strahovima kod ljudi srednjih godina, jesu li to ujedno i vaši najveći strahovi?
"Uza smrt, ljudi se najviše, panično boje samoće kao da je to najgore stanje u kojem bi se mogli naći. Zbog toga pristaju živjeti u strašnim bračnim ili partnerskim okolnostima, u gorčini, mržnji, svađi, preziru. I sama sam se nekoć bojala samoće. No, posljednjih godina sam se oslobodila tog straha. Jedini strah koji mi je preostao je da bi se nešto strašno moglo dogoditi onima koje volim".