Radni tjedan u Zagrebu, vikend u Ljubljani - tako već tri mjeseca živi Slovenka Zdenka Badovinac, nova ravnateljica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti (MSU). Kako ima vozačku dozvolu samo za motocikl, ali ne i za auto, na posao najčešće putuje koristeći BlaBlaCar aplikaciju za digitalno stopiranje.
"To je suvremeni način prijevoza, dobro organiziran, koji mi dodatno širi vidike. Ponekad nas je i više u autu, tako da i na taj način smanjujemo broj vozila na cesti i time količinu ispušnih plinova u zraku", kaže gospođa Badovinac, rođena 1958. u Metliki, koja se u svojoj domovini prvo pročula kao ekološka aktivistica, a međunarodnu je reputaciju stekla kao kustosica Moderne galerije u Ljubljani.
"U Modernoj galeriji počela sam raditi potkraj 80-ih, koje su u Ljubljani bile vrlo intenzivne. Postojalo je moćno civilno društvo, a ekološki pokret, čija sam i ja bila članica, bio je samo dio širokog spektra različitih novih pokreta. Sa svojim prijateljima, ekološkim aktivistima iz Bele krajine, radila sam na otkrivanju onečišćenja rijeke Krupe polikloriranim bifenilima. Na mene je jako utjecala alternativna kultura, punk i pokret Neue Slowenische Kunst, za koji sam 2015. pripremila i veliku retrospektivnu izložbu", govori povjesničarka umjetnosti i filozofkinja, pod čijim je ravnateljstvom Moderna galerija u Ljubljani postala jedan od najrelevantnijih europskih muzeja.
Potaknula je 2011. i njeno proširenje na još jednu veliku cjelinu - Muzej suvremene umjetnosti Metelkova - gdje je svoj dom našla cijenjena zbirka Arteast 2000+, koju je pokrenula na prijelazu stoljeća. Bila je kustosica nekih pionirskih projekata u području istraživanja istočnoeuropske umjetnosti, kao što je bila glasovita izložba iz 1998. "Body and the East". Također je bila među suosnivačima međunarodne konfederacije muzeja Internacionala, pokrenute 2010. u Ljubljani.
"Kurirala sam nekoliko međunarodnih izložbi na kojima je središnja tema bila umjetnost iz naše regije, a dosta i pišem. Ovo ljeto mi u izdanju Sternberg Pressa izlazi knjiga ‘Unannounced Voices: Curatorial Practice and Changing Institutions‘, koju sam napisala u vrijeme lockdowna", otkriva.
S pandemijom je došao i kraj Zdenkina upravljanja Modernom galerijom: tadašnja desničarska vlast u Sloveniji maknula ju je 2020. s funkcije koju je uspješno obavljala 27 godina i morala je potražiti novi posao. Našla ga je u Zagrebu.
"U prošlosti sam mnogo puta surađivala s MSU-om - kaže - posebno kao kustosica raznih izložbi u Modernoj galeriji u Ljubljani i u inozemstvu, posuđujući radove iz njegove zbirke, koja je zaista fantastična. Prijavila sam se na natječaj za ravnateljicu jer sam odlučila tražiti posao u inozemstvu u vrijeme kada je u Sloveniji vladao autoritarni režim; hvala Bogu da se situacija kod nas sada promijenila i pred nama su bolja vremena za slovensku kulturu. Zagreb me zainteresirao zbog njegove blizine, ali na prvome mjestu zbog zbirke MSU-a i zbog toga što se dugo bavim umjetnošću naše regije. Kolege i kolegice su me vrlo dobro dočekali i pomogli mi u prvim koracima rada u muzeju. Muzej ima mnogo problema, ne radi u idealnim okolnostima, ali ja sam se spremna nositi s tim i vidjeti u svemu tome više potencijala nego problema.
U novi ured, u kojem ju je dočekalo cvijeće, unijela je samo nekoliko primjeraka svoje knjige "Comradeship: Curating, Art and Politics in Post-Socialist Europe".
"Imam dosta iskustva, ne previše dobra, s odnosom umjetnosti i politike", ističe gospođa Badovinac. "Mi kustosi i umjetnici moramo biti na oprezu cijelo vrijeme i taj odnos držati pod lupom. MSU je gradska institucija i s te strane trenutačno imamo mnogo razumijevanja i političke volje da preokrenemo stvari".
Većina muzeja u svijetu radi u neprikladnim okolnostima i MSU tu nije iznimka, kaže nova ravnateljica, no treba znati raditi s ograničenjima. Kad objašnjava kako misli osuvremeniti Muzej suvremene umjetnosti, naglašava da njezin način rada uvijek prati konkretne uvjete.
"Mislim da se MSU treba prizemljiti" kaže. "Ovaj muzej je velik i kao da se cijelo vrijeme mučio s veličinom vlastite zgrade. Mnogo se toga događalo, ogroman broj izložbi i vrlo raznolik program, a čini mi se da je bolje realizirati manje izložbi te ih samim tim kvalitetnije napraviti, a programsku politiku oštrije koncipirati. Svi znaju da MSU većinu svog novca potroši za održavanje. To je već vrlo velik problem, koji se može riješiti samo racionalnim planiranjem programa. Svi me sada pitaju koje ću svjetske zvijezde dovesti u muzej čiji je godišnji izložbeni proračun prikladan samo za jednu dobro izvedenu veliku izložbu domaćeg umjetnika. Ne trebamo se pretvarati da smo bogat muzej, nego reći što imamo, a što nemamo i početi ovdje".
Suvremene hrvatske umjetnike najviše, dakako, zanima hoće li muzej pod ravnanjem Zdenke Badovinac otkupljivati više njihovih radova. "Zbirka MSU je već jako dobra; kad budemo radili na stalnom postavu, pokazat će se koje bi autore bilo dobro uključiti. Ja ću se sigurno za to zauzimati i nadam se da će se za to naći odgovarajuća sredstva. U svakom slučaju, zbirka mora rasti, a kako i s čime, to nije stvar mog ukusa, nego cjelovitog koncepta zbirke".
Kad čuje primjedbu da zagrebački Muzej suvremene umjetnosti arhitektonski nije adekvatan svojoj svrsi, Zdenka Badovinac upućuje na jedan od najvažnijih muzeja na svijetu - Guggenheim u New Yorku.
"Njegov središnji izložbeni prostor je rampa koja vijuga u njegovom središtu, što je nešto heretično za muzeje, a ipak je postao kultno djelo muzejske arhitekture. Arhitekturi MSU-a treba dopustiti da progovori, to sigurno nije tipičan muzej bijele kocke, treba pronaći njegov jezik i uspostaviti dijalog s njim. Mislim da je najveća pogreška kada se muzejska arhitektura skriva i zato smo počeli čistiti predvorje MSU-a, micati dodatne zidove kako bismo otkrili prostor u koji ćemo postaviti skulpture iz zbirke. Mislim da će posjetitelji tako konačno primijetiti i kvalitetu arhitekture tog muzeja".
Budući da je u Zagrebu tek tri mjeseca, Zdenka Badovinac još se ne može potpuno opustiti i prepustiti detaljnijem upoznavanju grada. Većinu dana provodi u muzeju, no, kaže, uskoro planira posvetiti više vremena upoznavanju zagrebačke scene i različitih zajednica koje bi željela pozvati da sudjeluju u radu muzeja.
"Istina je da je ljubljanska Moderna galerija postala međunarodno priznata institucija u vrijeme kad sam bila ravnateljica, ali to se nije dogodilo samo zbog mene, nego uz sudjelovanje mojih kolega i kolegica i naše umjetničke zajednice. Ni u Zagrebu neću moći puno sama bez suradnje s drugima. Djelovanje suvremenih institucija uvelike ovisi o suradnji unutar kuće i s lokalnim zajednicama. Ravnatelj, međutim, ima moć i odgovornost da sve to potakne", govori Zdenka Badovinac, koja vikende u Ljubljani posvećuje obitelji, prijateljima i prirodi. Slobodno vrijeme ne gubi u kuhinji jer kod nje doma kuha njezin suprug, koji je ponekad, kad joj dojade drugi oblici prijevoza, odveze na posao u Zagreb.
"U Ljubljani redovito posjećujem izložbe, trudim se biti i dalje društveno aktivna, idem i u kazalište, na izložbe, predavanja, održavam kontakte s prijateljima. Zagreb je veći grad, to se osjeti na svakom koraku, ljudi su malo otvoreniji od Slovenaca, ali nema bitnih razlika. Ipak se osjeti da smo nekad živjeli u istoj državi. U oba grada postoji jaka kulturna i umjetnička scena i nadam se da ću moći pridonijeti većoj razmjeni između dva grada. Još me čeka da otkrijem obale Save u Novom Zagrebu, nedaleko od MSU-a. Čini mi se da bih mogla tamo aktivirati svoj bicikl", govori nova ravnateljica MSU-a na čijem je repertoaru zanimljiva izložba "Animafest 1972-2022" te izložba "Tužne pjesme rata", prva iz ciklusa nazvanog Zbirka kao glagol.
"Drugu iz te serije izložbi, pod nazivom ‘Drugarstvo‘, otvaramo 7. srpnja", najavljuje Zdenka Badovinac. "Ova serija nam služi kao svojevrsni laboratorij nove stalne postavke zbirke. Izložba Siniše Ilića i Tine Gverović u zbirci Richter također služi kao odličan dijalog s tom zbirkom. Ove godine ćemo imati i izložbe dviju međunarodnih zvijezda: američkog slikara irskog porijekla Seana Scullyja i pionira videoarta Nam June Paika".