On je ukusan, ali i ljekovit, a sasvim sigurno tek rijetki znaju da se tijesto začinjeno đumbirom peklo još u starom Egiptu pa su njegovi ostaci pronađeni i u grobu faraona.
Izlozi londonske robne kuće Harrods, s keksima od đumbira u obliku čovječuljaka odjevenih u kreacije Christiana Diora te replike njegove rodne kuće u Normandiji, atelijera u Parizu i vile na Azurnoj obali, izrađene od istog slatkog i mirisnog materijala, ne odražavaju samo njegovu ljubav prema tim tradicionalnim engleskim blagdanskim slasticama nego pokazuju i koliko su one popularne diljem Europe i svijeta, pa i kod nas.
Nije Dior jedini čije bi srce brže zakucalo kad bi osjetio njihov zavodljivi miris koji tako neodoljivo podsjeća na Božić. Sviđali su se očito i Shakespeareu, koji ih spominje u svojoj komediji "Uzaludni trud ljubavi" iz 1597., u sceni u kojoj Costard kaže Holofernesu: "Da imam još samo jedan novčić, kupio bih ti s njim kolač od đumbira".
No, povijest ovih mirisnih keksića započela je puno prije nego što je Shakespeare oduševljavao publiku u kazalištu Globe. Pečeno tijesto začinjeno đumbirom peklo se još u starom Egiptu pa su njegovi ostaci pronađeni u grobu faraona, starom više od tri i pol tisućljeća. Iz rimskog doba sačuvani su pak zapisi o kolaču s đumbirom zaslađenom medom ili melasom. Sličan se slatki kruh kasnije jeo i na Bliskom istoku, gdje se đumbir i danas koristi češće nego kod nas. On, naime, nije samo ukusan nego ima i ljekovita svojstva, primjerice ublažava želučane tegobe, a uz to pomaže da se hrana dulje sačuva od kvarenja - što je iznimno važno u krajevima s vrućom klimom.
U Europu ga je, prema legendi, 992. donio armenski redovnik Grgur, poznat i kao Grgur iz Nikopolja jer je služio u samostanu u tom mjestu na zapadu Grčke. Iz njega je prešao u Bondaroy u blizini gradića Pithiviers, a prije smrti 999. naučio je francuske redovnike kako da za blagdane peku slatki kruh začinjen cimetom, klinčićem, muškatnim oraščićem, anisom i, naravno, đumbirom. Početkom 11. stoljeća donosili su ga i križari povratnici iz ratova na Bliskom istoku pa se i zahvaljujući njima moda takvog kolača proširila diljem Europe. Osim kolača, od sličnog, malo gušćeg tijesta pekli su se i keksi, nekad s đumbirom, nekad bez njega, a kako su u pravilu bili zaslađeni medom, sve su ih češće nazivali medenjacima. U nekim zemljama poznati su i kao pikantni keksi, u drugim su, jer su im dodavali i papar, nazvani paprenjaci. Već u 12. i 13. stoljeću osnovani su i cehovi pekara specijaliziranih za njihovu pripremu. Osobito su vješti bili pekari u Nürnbergu, koji se u 14. stoljeću proglasio svjetskom prijestolnicom medenjaka.
Jedan stari engleski recept navodi da se keksi pripremaju od mljevenih badema, krušnih mrvica, ružine vodice, šećera i đumbira. Od tih se sastojaka radilo gusto tijesto koje se oblikovalo u kalupima i onda peklo. Krušne mrvice poslije su zamijenjene brašnom, ali su drugi sastojci ostali isti. Kalupi su isprva bili u obliku kvadrata, zvijezda i krugova, a poslije su postajali sve raznovrsniji.
Ona je, naime, na svečanim prijemima oduševljavala uzvanike poklanjajući im kekse s đumbirom - oblikovane po njihovu liku.
Slični keksi nisu se jeli samo na dvoru. Ta se moda proširila i među nižim slojevima pa su ubrzo postali neizostavna ponuda na raznim sajmovima, a ponekad su im se pripisivale i magične moći. Neki su ih pekari, naime, nudili djevojkama kao ljubavni zalogaj, uvjeravajući ih da će ih zavoljeti momak kojem ih daruju. A kako momak i djevojka moraju negdje i živjeti, pekari su počeli izrađivati jestive kućice - od đumbirovih keksa. Ako to zvuči poznato, nije čudno jer je nadahnula i braću Grimm koja je spominju u svojoj bajci "Hans i Gretel" iz 1812., kod nas poznatoj kao "Ivica i Marica".
Do te je godine keks od đumbira u obliku čovječuljka već bio prešao Atlantski ocean i započeo novi život u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je figurirao i kao glavni lik u narodnoj priči u kojoj bježi iz pećnice domaćice, a potom se skriva od svih koji ga žele pojesti sve dok ga ne prevari lukava lisica. Bajka je prvi put bila objavljena pod nazivom "Gingerbread Boy" u dječjem magazinu "St. Nicholas" iz New Yorka, u izdanju od svibnja 1875. Poslije se, baš kao i keks od đumbira, proširila po cijeloj Americi.
Prema njoj je 1905. postavljen i mjuzikl na Broadwayu, a lik čovječuljka od đumbira pojavljuje se ne samo u knjigama za djecu nego i u tako raznolikim djelima kao što su filmovi poput "Shreka", album benda The Residents iz 1994., britanska videoigra "Ninjabread Man", a pjesmu "Gingerman Bread" samplirao je Nardo Wick, reper iz Floride, na svom debitantskom studijskom albumu "Who Is Nardo Wick", objavljenom u prosincu prošle godine.