Kako održivost utječe na našu budućnost i koju ulogu mi imamo u svemu na konferenciji Gloria Business Talk govorile su Ivana Belić i dr. sc. Nikolina Markota Vukić.
Poslovnu konferenciju Gloria Business Talk na temu održivosti - koja je u organizaciji Glorije održana u Petom kupeu - svojim su uvodnim predavanjima otvorile Ivana Belić, voditeljica strateških komunikacija Regionalne energetsko-klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) i dr. sc. Nikolina Markota Vukić, predsjednica Instituta za društveno odgovorno poslovanje (IDOP).
Tema održivosti iznimno je važna u poslovanju i javnog i privatnog sektora pa su obje govornice naglasile kako održivost utječe na našu budućnost i otvorile niz konkretnih pitanja i dvije teme o održivosti o kojima su svoja iskustva i stavove razmijenili sudionici dvaju panela u kojima se razgovaralo o "Ključnim čimbenicima za budući ekonomski rast" te o temi "Što je zapravo održivo u modi".
"Kaže se da je tema održivosti i tranzicije prema održivosti na nama ženama pa se volim našaliti kako je ženama danas glavni zadatak ispravljati loše odluke muškaraca. Šalu na stranu, ali, ako samo malo zagrebemo u prošlost, postajemo svjesni koliko smo štete nanijeli Zemlji - od ekstremnih vremenskih pojava poput suša, poplava, nepogoda do izumiranja biljnog i životinjskog svijeta, porasta temperature... Sve su to posljedice onog što smo sami učinili. Održivost je uravnoteženo korištenje resursa za zadovoljavanje trenutnih potreba čovjeka, a neodrživost je neuravnoteženo korištenje tih istih resursa bez obzira na to hoće li ih moći koristiti buduće generacije. Zato je neobično da uopće pričamo o tome hoćemo li ili ne biti održivi, odnosno, hoćemo li se ili ne ponašati normalno", rekla je Ivana Belić, dodajući da održivost neki gledaju samo kroz temu okoliša, energetski stručnjaci kroz svoju prizmu energetike, klimatolozi kroz klimu... No, ako se nju pita, održivost je sve ono što svakodnevno činimo, održivost su naši svakodnevni izbori – za nju održivo znači normalno.
Da, voljeli bismo živjeti u ugodnom, prirodnom okruženju, jesti zdravu hranu, no stvarnost je nešto drugačija. Stvarnost su štetne emisije CO2, u kojima prednjače Kina i SAD, a Europska Unija ih prati u stopu. Stvarnost je i neprekidni rast temperature na koji neki odmahuju rukom – pa što ako nam bude malo toplije, nije to tako loše. Nažalost, to jest jako loše: učestalost vremenskih nepogoda se enormno povećava. U Zagrebu smo pretrpjeli velike štete zbog olujnog nevremena, a na društvenim mrežama su se pojavile i objave „pa to je bilo i prije”. Istina, ali svojim postupcima te smo vremenske ekstreme doveli do nezamislivih razina. I bit će sve učestalije, teško ih je predviđati, a još teže adekvatno se u kratkom roku pripremiti da bi štete bile što manje. I druge su brojke više nego zabrinjavajuće.
"Samo u našoj zemlji je 1.840.767 osobnih automobila jer je normalno da svako kućanstvo ima jedan ili više njih. Svatko od nas baci u jednoj godini 71 kilogram hrane, istodobno tugujući nad sudbinom gladne djece u Africi. Zato taj koncept povezujem s normalnim koje je danas rijetkost. Naime, stručnjaci za hranu će savjetovati ‘smanjite unos mesa, jedite više povrća‘, dok će stručnjaci o održivosti reći isto, samo na drugačiji način. Proizvodnja mesa u prehrambenoj industriji krivac je za najveću emisiju CO2. Kad je pak riječ o sistemu grijanja i hlađenja, najvišu emisiju CO2 stvara proizvodnja energije, odnosno ono što koristimo za grijanje i hlađenje. Istodobno, naša se vlada odlučila za subvenciju cijena električne energije pa svi građani, bez obzira na to da li im je mjesečni dohodak 500 ili 5000 eura, plaćaju istu cijenu. I zašto bi onda uopće razmišljali o obnovljivim izvorima energije, o tome da na krovu zgrade ili obiteljske kuće postavite solarne ploče i iskoristite Sunce, da živite održivije i budete energetski samodostatni, ako vaše račune plaćamo svi", upozorava Ivana Belić.
Pričajući o održivosti, voli se vratiti u vrijeme djetinjstva, podsjećajući da je jedna od prvih rečenica naših roditelja, kada bi dolazili gosti, bila: „Pojedi samo jedan kolač, mora ostati i za druge.” I to je suština, filozofija održivosti koja kao pojam i nije baš bliska, čini se vrlo daleka, nečim što je nepovezivo s nama. Ali, to je to. Ne možemo pojesti sami sve kolače, moramo ostaviti i za druge. I za goste, ali i za generacije nakon nas. Rečenica iz filma „Gladijator”, njoj jednog od najdražih, „Ono što činiš za života odjekuje vječnosti”, svodi se zapravo na važnost preuzimanje vlastite odgovornosti. I pitanja „možemo li jesti novac” i „koliko košta naš glas” govore o našim stavovima prema održivosti.
"Najveći problem kapitalizma nije profit nego ekstra profit. I priča o održivosti upravo govori da moramo naći model kako ćemo zadovoljiti ekonomski rast, odnosno kako on mora i može biti i održiv, čuvajući okoliš. Ekstra profit, čega smo u našoj zemlji jako svjesni, je stvorio enorman jaz – svake godine od nas se očekuje više, jače i bolje. Takvi sustavi u jednom trenutku pucaju", kaže, uz preporuku da svi koji nisu, na Netflixu pogledaju sjajan dokumentarac o plavim zonama, različitim područjima svijeta gdje ljudi žive najduže i najzdravije, zahvaljujući modelu koji je nezamjenjiv za svakog čovjeka i za održivost. To su prirodno kretanje, odnosno hodanje, jer je to način kako da i mi utječemo odnosno promijenimo okoliš u kojem živimo. Jednako je važno zajedništvo, znači da radimo zajedno, da smo svi povezani, da je održivost zadatak i naša zajednička odgovornost. Oni ne poznaju koncept mirovine i staračkih domova. Živimo u starom društvu, na razini Europe je staro stanovništvo i moramo postati svjesni koliko je važno promijeniti način na koji razmišljamo, poboljšati kvalitetu života kako bi generalno bio održiv u svakom smislu te riječi. I najvažnije, prehrana – zdravi stogodišnjaci pretežno jedu povrće, uz malo mesa i ribe te decilitar crnog vina dnevno. Životni cilj je da starost dočekamo zdravi, sposobni i radno aktivni, prihvaćeni u društvu.
"Za mene je tema održivosti vrlo ozbiljna i ne želim da nas optužujuće gledaju buduće generacije. Izbor je naš, svaki dan, od hrane koju jedemo, odjeće koju kupujemo. Moramo shvatiti da je sve usko povezano. Primjerice, modna industrija je nakon naftne najveći onečišćivač. Koliko nam je odjeće potrebno, koliko možemo pomoći hrvatskoj modnoj industriji? Izbori su pred nama i na nama. Kao što je rekao Gandhi, Zemlja pruža dovoljno da zadovolji svačiju potrebu, ali ne i svačiju pohlepu", istaknula je Ivana Balić.
I Nikolina Markota Vukić, predsjednica Instituta za društveno odgovorno poslovanje, osvrnula se na održivost kao temelj poslovanja, na temu o kojoj smo puno čuli. No, što je uistinu potrebno da se dogodi na našem vlastitom primjeru, u našoj tvrtki da uistinu vidimo promjene na bolje koje tako želimo vidjeti?
"Kao znanstvenica ne vjerujem previše u statistiku i brojeve jer znam kako se mogu prilagoditi. No postoji jedan kojim ne možemo manipulirati - 2050. bit će nas 9,1 milijardi na Zemlji. To i ne bi bio problem da nemamo svakodnevnu potrebu da nam svaki dan mora biti ugodniji i bolji nego prethodni. I tako do kraja života. Taj naš lifestyle ima svoju cijenu – povećanje toplinskih ekstrema, veći su rizici šumskih požara, veći problemi u stočarskoj industriji, pa produljenje sezone premda nam je divno što smo kupali još prije dva tjedna... Ali to nije normalno. Nažalost, svi ti poremećaji postat će ekstremniji i češći", upozorava Nikolina Markota Vukić, pitajući imamo li snage za borbu protiv velikog fakina koji nam je već stigao – klimatskih promjena?
Svi želimo dobro i sebi i Zemlji, UN je postavio globalne ciljeve održivog razvoja - svijet bez siromaštva, očuvane vode, mir, pravdu, održive gradove.... Da, to je moguće, ali za to su potrebna ulaganja do 290 milijardi eura godišnje. I tu je ključ svega. To je jedino moguće uz zajednička ulaganja privatnog i javnog sektora u održivost. Najkasnije za pet godina svi će morati poštovati tu regulativu i uredbu koja sve kompanije usmjeravaju na zelene. Regulativa postoji, definirano je što se želi i što je potrebno, no, primjerice, Europska komisija to društveno odgovorno poslovanje tumači kao nešto dobrovoljno. Kompanije moraju zadovoljiti dva preduvjeta – da ne smiju svjesno činiti ništa loše svojim dionicima i Zemlji, a drugo kada saznaju za to, to moraju hitno spriječiti pa kompanije danas uz ostvarenje profita, moraju jednako gledati i na društvo i na okoliš. Dok je ekonomsko poslovanje vrlo mjerljivo u novcu, jedinica za društvo i okoliš nije bilo.
"I tu dolazi regulacija i standardizacija podataka, kako bi bili mjerljivi i kako bi jasno znali što tko radi. Klima je dobila mjernu jedinicu – to su emisije CO2 emisije i ima cilj – do 2050. ograničenje zagrijavanja Zemlje od 1,5 do najviše 2 stupnja. To je zakonodavni okvir unutar kojeg kompanije moraju centralizirati sve svoje podatke, od financijskih do svih drugih. Kad se usklade s regulativom, morat će sjesti s ulagačima i osmisliti kako najlakše i najbrže ozeleniti svoje portfelje te financirati održive projekte", objasnila je Nikolina Markota Vukić, otvarajući, baš kao i njezina prethodnica niz zanimljivih pitanja i mogućih rješenja o kojima su pričali sudionici panela.
