Megxitom okrnjenu britansku kraljevsku obitelj 9. travnja dodatno je osakatila smrt princa Philipa. Oplakivali su ga ne samo Britanci nego i domoroci na pacifičkom otoku Tanna, gdje su vojvodu od Edinburgha štovali kao božanstvo, reinkarnaciju vrlo moćnog duha s jedne od njihovih planina. On je pak obožavao svoju suprugu, kraljicu Elizabetu, s kojom je u braku proveo 73 godine. Odmila zvao ju je Lilibet, katkad Kobasica. Pristao je zbog ljubavi na nešto što je muškarcima iz njegove generacije i staleža izgledalo gore od doživotne robije: odustati od vlastite karijere, u javnosti hodati dva koraka iza vlastite žene, nikada ne iskakati iz njezine sjene, uvijek je u svemu bespogovorno podržavati i ostati joj vjeran do groba.
Da joj nije bilo Philipa, princa tješitelja, prvog džentlmena monarhije, stamenog oslonca i izvora iz kojeg je crpila snagu, mnogo bi se puta Elizabeta II. slomila pod teškim teretom krune i žezla.
Prije nego što će postati druga violina britanske monarhije, princ Philip Mountbatten-Windsor nije imao ni britansko državljanstvo. Rođen je 10. lipnja 1921. na Krfu, na stolu u blagovaonici vile Mon Repos. Kako to već biva kod visoke aristokracije, njegovo je podrijetlo zapetljano. Odvjetak je danske kraljevske dinastije Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg, rodbinski povezane s većinom europskih dvorova, posebice britanskim. Philipov djed po očevoj strani bio je danski kraljević Vilhelm, čija se sestra Alexandra udala za engleskog kralja Edwarda VII. Vilhelm se pak oženio velikom kneginjom Olgom, unukom ruskog cara Nikolaja I., koja mu je rodila osmero djece. Supružnici su međusobno razgovarali na njemačkom, s djecom na engleskom, a njihova djeca, rođena u Grčkoj, međusobno su razgovarala jezikom svoje rodne grude.
Iz Kopenhagena u Grčku 17-godišnji se Vilhelm preselio 1863. pošto ga je na inzistiranje europskih sila vlada u Ateni proglasila grčkim kraljem. S krunom, dobio je i novo ime - Đuro I. - i pola je stoljeća sjedio na grčkom tronu. Ubijen je 1913. metkom u leđa dok je bez valjane zaštite šetao Solunom. Grčki kraljević Andrija, jedini sin Đure i Olge, vjenčao se 1903. s princezom Alice von Battenberg, praunukom britanske kraljice Viktorije i sestrom lorda Louisa Mountbattena, proslavljenog ratnika i vojnog stratega, kojeg je 1979. bombom raznijela Irska republikanska armija. Premda jako zgodna, Alice je bila gluha od rođenja, no na tri je jezika čitala s usana. Rodila je Andriji četiri kćeri i jednog sina: nazvali su ga Philippos i krstili u grčkoj pravoslavnoj crkvi iako u sebi nije imao ni kapi grčke krvi.
Čitajte i: Preminuo princ Philip! Nije uspio dočekati svoj 100. rođendan...
Princ Philippos, budući vojvoda od Edinburgha, došao je na svijet usred velikih previranja.
Kad mu je bilo 18 mjeseci, njegov je otac morao pobjeći iz Grčke jer mu je nakon propalog vojnog pohoda na Tursku prijetilo suđenje zbog veleizdaje. Tadašnji britanski kralj George V. poslao je razarač Calypso da izvuče rođaka Andriju i njegovu obitelj. Spas je stigao u zadnji čas. Bebu Philipa su navrat-nanos stavili u drvenu gajbu za naranče, sjeli u čamac, doveslali do ratnog broda i tako je počelo njihovo izgnanstvo. Prvi nužni smještaj dobili su na imanju u Saint-Cloudu pokraj Pariza, životareći od rođačke milostinje. Besposlen i ogorčen, Andrija je ubijao vrijeme u kasinima Monte Carla i potpuno je zapostavio obitelj. Alice je oboljela od shizofrenije i veći dio Philipova djetinjstva provela po umobolnicama. Potom se zaredila i postala pravoslavna monahinja. Umrla je 1969. u Buckinghamskoj palači.
Philipove su se sestre jedna za drugom poudavale za njemačke aristokrate, tako da je od devete godine bio potpuno prepušten sam sebi. Siroti grčki kraljević odrastao je i bez oca i bez majke i bez doma i bez domovine, po internatima u Parizu, Njemačkoj i Škotskoj. Uz engleski, tečno je govorio njemački i francuski; grčki nešto slabije. Učitelji su ga opisivali kao robusnog, glasnog dječaka punog energije. Isticali su i njegovu skromnost jer nikad se nije razmetao svojim impozantnim rodoslovljem. Često je dolazio u Englesku u posjete markizi od Milford Havena, svojoj baki po majčinoj strani. Pozivali su ga na čaj i u Buckinghamsku palaču. Potucajući se od rođaka do rođaka, sviknuo se brzo prilagođavati novim okolnostima.
Jednom je ljetovao u Veneciji s obitelji svoje rođakinje Aleksandre, kraljice Jugoslavije, na čije tlo nikad nogom nije kročila. - On je poput velikog, gladnog i ljubaznog psa koji nikad nije imao vlastitu košaru - opisivala je Aleksandra Philipa. A on je stoički podnosio svoj usud: - Jednostavno se tako dogodilo. Obitelj se raspala. Majka se razboljela, sestre se poudavale, otac otišao na jug Francuske. Morao sam to prihvatiti i ići dalje. Tako to ide.
Brigu o siromašnom dečku iz raspadnute obitelji preuzeo je 1938. njegov ujak Louis Mountbatten, tadašnji zapovjednik flotile razarača.
Premda je Philip maštao o pozivu vojnog pilota, na ujakov je nagovor krenuo u školu za časnike ratne mornarice u Dartmouthu. Kraljevska je obitelj 1939. došla u inspekciju te mornaričke akademije na jugu Engleske i tada se 18-godišnji kadet Philip drugi put u životu susreo sa svojom dalekom rođakinjom, 13-godišnjom princezom Elizabetom. Oboje su bili šukununučad kraljice Viktorije. Upoznali su se nekoliko godina ranije na jednom vjenčanju, a pri drugom susretu mala Elizabeta nije oka skidala s visokog, zgodnog i plavookog Philipa. Kad je kraljevska jahta isplovljavala iz Dartmoutha, dugo je još dalekozorom gledala Philipa kako u čamcu neumorno vesla za njima. Probudio je u njoj dotad nepoznate osjećaje i potrebu da se s njim dopisuje. Razmjenjivali su pisma tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, u kojem se i Philip hrabro borio: lovio je njemačke podmornice u Sjevernom moru i iskazao se u nekoliko pomorskih bitaka.
- Zahvaljujući njegovoj budnosti i procjeni situacije - zapisao je u dnevnik kapetan bojnog broda Valiant - uspjeli smo u pet minuta potopiti dvije talijanske krstarice. Iako je dobio nekoliko visokih odlikovanja za ratne zasluge, Philip se nije smatrao herojem. - Isticali smo se jedino po tome što smo slušali zapovijedi, davali sve od sebe i tako iz dana u dan - opisivao je svoje ratovanje. Elizabetu je ponovno vidio tek za Božić 1943. dok je bio na kraćem dopustu. Ona je Philipa stalno imala pred očima jer u sobi je držala njegovu uramljenu fotografiju. Do kraja rata susretali su se još nekoliko puta u dvorcu Windsor, gdje ga je kraljevska obitelj ugošćivala preko vikenda i slušala priče o njegovim ratnim podvizima. Posluga je primijetila da princezin udvarač, siromašan kao crkveni miš, ima tek jedan par civilnih cipela, i to s rupama na potplatima, no Elizabeta se nije obazirala na takve sitnice.
Nakon svakog susreta s Philipom, on je sve više rastao u njezinim očima.
Ocu je rekla da je Philip jedini muškarac kojeg bi ikad mogla voljeti. Postupno se Philip svidio i kralju Georgeu. Smatrao ga je inteligentnim, duhovitim i razumnim momkom, ali njegovi dvorjani nisu dijelili to mišljenje. Unatoč besprijekornom rodoslovlju, Philip u aristokratskim krugovima nije uživao reputaciju džentlmena dostojnog jedne princeze. Smatrali su ga sirovim, neotesanim i neobrazovanim, a siromaštvo mu je bilo dodatna otegotna okolnost. Grčki prijestolonasljednik Andrija umro je 1944. u Monte Carlu od infarkta, na rukama ljubavnice. Sinu jedincu nije imao što ostaviti jer sve je prokockao. Philipova majka se zakaluđerila, tako da ni s te strane nije mogao očekivati nikakvu financijsku podršku, kao ni od sestara u nacističkoj Njemačkoj. Jedna je još 1937. poginula u padu zrakoplova. Bila je trudna, a u toj su nesreći poginuli i njezin muž, istaknuti član nacističke stranke, te njihovo dvoje djece.
Muž najmlađe Philipove sestre postao je oficir SS-a, što su Elizabetinom udvaraču također nabijali na nos. Ljubav je na kraju ipak pobijedila sve predrasude pa su se 1946. u dvorcu Balmoral princeza Elizabeta i mornarički poručnik Philip Mountbatten tajno zaručili, o čemu je javnost obaviještena tek sljedeće godine, kad je zaručnica napunila 21 godinu. - Pošteđen sam u ratu i vidio sam pobjedu, dobio priliku da se odmorim i preustrojim, zaljubio sam se potpuno i bezrezervno, tako da mi se sve osobne, pa i svjetske nevolje čine sitnim i nevažnim - pisao je Philip svojoj Lilibet. Odrekao se u međuvremenu svog prezimena Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg, prava na dansko i grčko prijestolje i pravoslavne vjere; zauzvrat dobio je britansko državljanstvo.
U studenome 1947. Britanci su napokon uživali u prvom velikom poslijeratnom spektaklu - kraljevskom vjenčanju. Elizabeta se pred oltarom smjernim glasom zavjetovala da će svog supruga voljeti, paziti i pokoravati se njegovoj volji. Kao buduća kraljica, mogla je taj dio o pokornosti i preskočiti.
Mladoženja je u miraz dobio zastupničko mjesto u Domu lordova britanskog parlamenta, vojvodstvo od Edinburgha, barunat Greenwich i grofoviju Merioneth, radni stol u ministarstvu ratne mornarice te godišnju apanažu od 10.000 funta, za to vrijeme povelik novac. Dok su bili na medenom mjesecu, Elizabeta je majci u pismu opisala kako se osjeća: - Kao da već godinama pripadamo jedno drugom! Philip je anđeo, tako je drag i pažljiv. Savršeno je živjeti s njim i stalno ga imati u blizini. Brzo je vojvoda od Edinburgha ispunio i najvažniju dužnost koja se od njega očekivala - produljenje kraljevske loze. Elizabeta je 1949. rodila sina Charlesa, sljedeće godine kćer Annu. Obitelj je tada živjela u vojnoj bazi na Malti, gdje se Philip reaktivirao kao zapovjednik fregate Magpie. Bilo im je to možda najidiličnije razdoblje života jer nisu imali velikih obveza i nitko nije gurao nos u njihovu privatnost. Sve se to promijenilo u veljači 1952. kad je 56-godišnji kralj George VI. umro od raka pluća. Elizabeta je za očevu smrt doznala u Keniji, gdje je s mužem bila u službenom posjetu. Kad je saznao da će mu žena postati kraljica, Philip je, kažu, izgledao kao da mu se nebo sručilo na glavu.
Znao je što ga čeka u novom poretku stvari i to mu se isprva nije svidjelo.
Bio je mlad, pun snage, planova i ambicija, a ostatak života morat će provesti u sivoj zoni bez ikakvih ovlasti i drugog posla osim da krotko kaska za kraljicom ili umjesto nje dublira u sporednim protokolarnim prigodama. Govorili su mu što ne smije raditi, ali nitko ga nije znao uputiti što mu je dopušteno. - Morao sam se potruditi podržati kraljicu najbolje što sam mogao, a da joj ne smetam. Ali problem je bilo odrediti kako ću koristiti, a kako smetati. Premda je gunđao sebi u bradu, junački je Philip prihvatio ulogu kraljičinog privjeska i lojalno ju je obavljao do posljednjeg daha. Kraljevsku obitelj smatrao je najsvetijim simbolom nacionalnog jedinstva, a sebe tjelohraniteljem tog simbola. Zadržao si je jedino slobodu da zajedljivim opaskama zabavlja, katkad i šokira javnost.
Zapaljive naravi i alergičan na sve što je smatrao budalaštinama, često je ispaljivao prilično neukusne dosjetke.
Preporučio je, primjerice, nekim britanskim studentima da se ne zadržavaju predugo u Kini jer će postati kosooki. Kad su Elizabetu 2. lipnja 1953. posjeli na tron i stavili joj krunu na glavu, navodno ju je pitao gdje je nabavila taj šešir. Netko mu je na jednom prijamu predstavio svoju suprugu, doktoricu znanosti, i rekao: "Ona je daleko važnija od mene". - Sličan problem imamo i u našoj obitelji - odgovorio je Philip. Za jednog posjeta Gibraltaru zaustavio se ispred čopora makakija na stijenama, potom se okrenuo prema čoporu novinara iza sebe i glasno zapitao: "Koji su od ovih majmuni?" Antologijski gafovi sentencioznog princa Philipa nekima uopće nisu bile simpatične; antimonarhisti su ih smatrali živim dokazom gluposti, ignorancije, izopačenosti i arhaičnosti cijele institucije ustavne monarhije. Premda je ostavljao dojam konzervativnog čuvara prohujalih vrijednosti, Philip je u suštini bio čovjek široka duha i na svoj je način, u granicama nametnutih mu okvira, pridonosio modernizaciji monarhije.
Kad je ušao u Buckinghamsku palaču, tamo je posluga u svečanim prigodama kosu još morala pudrati brašnom i škrobom.
Ukinuo je tu tradiciju iz 18. stoljeća proglasivši je smiješnom i nemuževnom. Sam je nosio svoju prtljagu i nikad nije zvonio da mu donesu jelo. Sam je pisao svoje govore i osobno dizao slušalicu kad bi zazvonio telefon. Gradio je mostove prema institucijama i segmentima društva koje je dvor do tada zapostavljao. Bio je među pionirima zaštite okoliša i ugroženih životinjskih vrsta. Bio je uz Elizabetu kad je četvrti put rađala i držao je za ruku, što je u dinastiji Windsor bio slučaj bez presedana. Inzistirao je da se njegova djeca - Charles, Anne, Andrew i Edward - školuju u obrazovnim ustanovama, a ne kod kuće, kako je do tada bio običaj u kraljevskoj obitelji.
Elizabeta je inzistirala da djeca nose prezime Windsor, a ne Mountbatten.
- Ja sam jedini muškarac u državi koji vlastitoj djeci ne smije dati svoje prezime. Nisam ništa drugo do vražja ameba - jadao se Philip na tu kraljičinu odluku. Djeci je ponekad sam spremao doručak i čitao im prije spavanja kako bi bar malo osjetila normalan obiteljski ugođaj, no i prema njima se odnosio na svoj osebujan način. Anne, ljubiteljicu konja, jednom je okarakterizirao da je ne zanima ništa osim onog što prdi i jede sijeno.
Prema Charlesu nije bio osobito nježan. Želio je sina nalik sebi, no prijestolonasljednik Charles ga je u tom smislu razočarao. Rasprostranjeno je mišljenje da je Charlesa primorao na brak s Dianom, no Philip je svom neodlučnom sinu samo sugerirao da se ili što prije oženi gospođicom Spencer ili je ostavi, kako joj svojim oklijevanjem ne bi uništio ugled. Princ od Walesa očevu je sugestiju doživio kao ultimatum. Philip je pomagao Diani da se prilagodi životu u kraljevskoj obitelji jer iz vlastitog je iskustva znao što znači biti autsajder na dvoru. Pisao joj je pisma podrške kad je njezin brak s Charlesom upao u krizu, no kad je vidio da je sve to uzalud, okanio se ćorava posla. Iako je prema njoj pokazivao dobre namjere, Diana ga nije voljela.
- Govorila je sinovima Williamu i Harryju da nikad ne povisuju glas na nekoga tko im ne može uzvratiti istom mjerom, kao što to radi njihov djed Philip - kaže Ingrid Seward, biografkinja vojvode od Edinburgha. Sudeći prema njegovoj naravi, okorjela mornarčina Philip vjerojatno je unutar četiri zida znao podviknuti i na svoju suprugu. Navodno su ga jako iritirali Elizabetini psići, pogotovo kad bi mu se uvlačili u krevet. Što se tiče bračne vjernosti, postoje neke sumnje da je tu nekoliko puta pokleknuo. Na tu je temu jednom izjavio kako mu godi što ga opisuju kao zavodnika, ali da te glasine nemaju nimalo veze s istinom.
Od izvanbračnih aktivnosti najdraži mu je bio polo - igrao ga je do 50. godine. Potom se prebacio na sportsku vožnju konjskim zapregama. I u sedmom je desetljeću života pilotirao malim zrakoplovima (jednom je umalo okrznuo putnički avion), dugo je i jedrio, a od vožnje automobila odustao je tek s 97 godina, nakon što je skrivio prometnu nesreću. I nakon tog incidenta nije odustao od brze vožnje: četveropregom je jurio po parku oko dvorca Windsor. Volio je gledati emisije o kuhanju, pomalo slikati i gutao je knjige. Autor je 14 knjiga, a za života ih je u biblioteci nagomilao više od 11 tisuća. Također je prikupio i lijepu kolekciju umjetnina.
Vladarica Ujedinjenog Kraljevstva i Philipova srca oslobodila ga je 2017. kraljevskih dužnosti i napokon pustila u zasluženu mirovinu.
Zdravlje mu je tada već bilo ozbiljno načeto. Ležao je u bolnici kad su njegov unuk Harry i supruga mu Meghan intervjuom s Oprom ponovno do temelja uzdrmali stabilnost institucije koju se toliko trudio očuvati. Umro je u zamku Windsor, gdje je 17. travnja i pokopan u kraljevskoj kripti. Po prirodi će stvari u dogledno vrijeme doći i do smjene na tronu, ali britanska monarhija nikad više neće imati takvog prvog džentlmena, branitelja i zagovornika kao što je bio Philip Mountbatten-Windsor, vojvoda od Edinburgha.