Što vas je ponukalo da zaronite u povijest svoje obitelji?
- Pomislio sam da bi to mogao biti neki intimni vremeplov koji bi me vratio u vrijeme daleko prije mene i pokazao mi tko su bili moji preci i kako su živjeli. I onda se iz priča razbacanih po mojoj memoriji počeo pojavljivati konkretan svijet.
Postoji li neki obiteljski predmet od kojeg se nikada ne biste rastali?
- To su slike moga djeda Benjamina, koje sada vise u mojoj radnoj sobi.
Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?
- Jednog sanjkanja s tatom, u našoj ulici koja je dosta strma i dobra za sanjkanje. Ljetovanja s mamom u tetinoj kući u Dramlju i svog prvog dolaska na Rab, kad mi je bilo 15 godina.
Kakav ste bili učenik?
- Loš, lijen, površan i vrlo predan onome što me je zanimalo. Školovanje u gimnaziji, u kojoj sada radim, počeo sam s osam negativnih ocjena na kraju prvog polugodišta, a maturirao sam ipak s odličnim u Centru za kulturu i umjetnost.
Što ste mislili da ćete biti kada odrastete?
- Kriminalac, arhitekt, pilot, slikar i napokon - pisac.
Kada ste shvatili da želite biti pisac?
- To sam shvatio s 15 godina, u prvom gimnazije, kad su mi pjesme izašle u školskom listu koji se zvao Prolom.
Zašto je glavna tema vaše priče za djecu ‘San ljetne noći’ - smrt?
- Zato jer mislim da bi djecu bolje trebalo pripremiti na smrt i gubitak. Uvjeren sam da bismo o tome više trebali govoriti i u školi i kroz literaturu. Mene nitko nije pripremao na smrt bliske osobe pa je ona za mene postala kronična.
Vjerujete li u život poslije smrti?
- Obično ne. Ali ponekad mi dođe ono poznato ‘Možda ipak?’ U tom trenutku osjetim strah, i to onaj iz Hamletova najpoznatijeg monologa: ‘Što nas tamo čeka?’ Ako je to nešto loše, ili slično kao ovaj svijet, onda je rođenje prokletstvo. Ljudi se u raznim religijama nadaju životu poslije smrti, a ja ga se ozbiljno bojim.
Imate još neke strahove?
- Bojim se da ću ostarjeti i ostati potpuno sam. Isto se tako bojim, recimo, da neću imati prilike ostarjeti. Volio bih odlučiti sam kad je vrijeme za odlazak, a ne da tu odluku donosi korona, karcinom ili šleper koji ide u suprotnom smjeru.
Kakvi ste kada se naljutite?
- Potpuno iracionalan. Strastveno mrzim, ali kratko vrijeme. Puno psujem, ali sam, barem je tako bilo do sada, potpuno bezopasan.
Jeste li ikada pomislili da date otkaz u školi i budete samo književnik?
- Puno puta. Ali mislim da bi mi se život potpuno raspao. Treba mi taj okvir, kao što mi treba da živim u ritmu od ferija do ferija.
Mogu li vas učenici izbaciti iz takta?
- Itekako mogu, kao i svakog profesora. Ako su bahati, agresivni i ako su nacisti. I ako u njima prepoznam sebe kad sam bio pubertetlija. Tog sebe u njima nikako ne mogu oprostiti.
Koji je vaš najveći porok?
- Imam ih puno. Neki od njih su čovjekoljublje, iskrenost, optimizam... Nema tog zla koje čovjeku ne bi mogli donijeti iskrenost i pretjerani optimizam.
Kako ste osvojili suprugu Andreju?
- Pismom u obliku drame, velikim buketom cvijeća i s dosta upornosti.
Kakvi ste u pisanju ljubavnih pisama?
- Bio sam u tome jako dobar. Ponekad su to bila stvarno pisma, ponekad pjesme, a jednom čak i sonetni vijenac. Ali toliko se unesem u pisanje da onda zaboravim na konkretnu realizaciju.
Hoćete li za 60. rođendan napraviti veliku feštu?
- Ovo ste pitanje baš pogodili. Mislim da se tiče svih 59-godišnjaka koji čekaju rođendan. Moj je početkom lipnja. Moram reći da na neki način živim za to. Nadam se da će nam cjepivo omogućiti da se otvorimo i družimo i pozvat ću u svoj vrt 60 ljudi. Neka mi svaki dragi čovjek bude jedna svjećica. To je taj sentimentalni i opasni optimizam...
Biste li podržali obavezno cijepljenje protiv Covida-19?
- Naravno da bih podržao obavezno cijepljenje, zato što to ne smije biti u domeni osobnih odluka kao niti bilo koje cijepljenje protiv zaraznih bolesti. Radi se o svima nama i ako se procijeni da je cjepivo dovoljno sigurno, manji je rizik cijepiti se nego dopustiti da ovaj virus i dalje ubija ovim tempom.