Otkako je na nagovor svoje bivše studentice prije desetak godina objavila svoju prvu knjigu 'Tkanje života', rasprodanu u nevjerojatnoj nakladi od sto tisuća primjeraka, zagrebačka psihologinja Mirjana Krizmanić (85) prometnula se u hit autoricu. Svake godine otad objavi novi naslov, a njezina posljednja knjiga 'Laži naše svakidašnje' u izdanju V.B.Z.-a upravo je stigla u knjižare. Kako naslov govori posvećena je lažima, koje u finom tkanju života naše svakodnevice zauzimaju posebno mjesto. Autorica tvrdi da laže svatko, najviše sebe, a potom i druge, pa bi nam svima nosevi trebali biti dugi poput Pinocchijevog.
Knjigu je ilustrirala njezina nećakinja Tatjana Krizmanić Meyerowitz (60), koja sa svojom obitelji živi u New Yorku, a ovo im je druga zajednička suradnja. Osim o lažima, knjigama i nećakinji s Mirjanom Krizmanić porazgovarali smo o samopomoći, izazovima starosti, mačkama, šišanju, krojenju, te ostalim svakodnevnim navikama.
Kome ste posvetili knjigu?
- Svim lažovima, dakle svima nama, jer ne postoji čovjek koji u životu ne laže ili nije slagao.
U kojem uzrastu se najviše laže: dječjem, odraslom ili u starosti?
- Što se uzrasta tiče pravila ne postoje, ali zato ima jako velikih individualnih razlika. Doduše, lažemo svi i to svakodnevno, a najviše sebi. Riječ je o velikom rasponu, jer postoje ljudi koji lažu malo i rijetko - pogotovo oni koji misle da je laganje grijeh, a najviše se njima koriste patološki lažljivci. Njih istina niti ne zanima, nego svoje laži prodaju kao doživljenu istinu.
Kamo Vi spadate?
- U prosjek. Prema laži osjećam otpor, jer ona zahtijeva konstrukciju, stratešku razradu i dobro pamćenje, a meni se čini glupim da moram sve to raditi i uz to pamtiti što sam kome slagala. Jer ako to ne činite onda vas brzo i lako raskrinkaju, pa sav taj silni trud nema nikakvog smisla. U svakom slučaju sebi lažem mnogo više nego drugima, jer mi je to neka vrsta samopomoći i terapije.
Tko Vas je naučio lagati?
- Moj pet godina stariji brat, uz njega sam se izvježbala: roditeljima smo prodavali iste priče da nas ne bi kažnjavali. U pravilu svi nauče lagati doma kao djeca, jer žele izbjeći roditeljsku kaznu.
Zašto su laži nužne?
- Bez njih bi svijet i naš doživljaj sebe samih bio nepodnošljiv, pravi pakao na zemlji. Mi, naime, sami sebe lažemo i kad ne želimo čuti istinu, što je očiti znak da tu istinu ne možemo podnijeti. U Sjedinjenim Državama, primjerice, liječnici su dužni svakom pacijenut sasuti istinu ravno u lice i to bez ikakvog uljepšavanja, čim mu odrede dijagnozu, pa bila ona i najužasnija. No, provedena istraživanja su pokazala da trećina pacijenata s bolesti u terminalnoj fazi uopće nije zapamtila što su im liječnici prije pet minuta rekli. Ne zato što im oni to nisu rekli, nego zato jer se oni s time nisu mogli suočiti, pa su im se aktivirali obrambeni mehanizmi brisanja tih riječi iz pamćenja. Ako je istina uistinu okrutna i grozna, za mnoge je bolje da je niti ne čuju. Kad budu spremni suočiti se s njom, a svatko od nas ima svoja pravila i načine, to će i učiniti. Ne radi samo o bolesti, slično reagiramo i kod preljuba, pitanja izgleda, pameti...
Zašto?
- Nitko ne može podnijeti da ga se smatra potkapacitiranim u bilo kojem smislu, a pogotovo u pitanjima ljepote ili pameti. Zato si najčešće lažemo u vezi stvari za koje znamo da ih nemamo.
Treba li kažnjavati djecu zbog laži?
- Ne, jer djeca uče fantazirajući i izmišljajući, a lažu iz straha. No, svakako bi ih u odgojnom procesu trebalo stalno nježno podsjećati i korak po korak učiti kako da razlikuju laž i fantazije, odnosno maštanje, a posebno da se ne smije izmišljati i lagati o drugim ljudima.
Koje su najgore laži?
- One koje urušavaju međuljudske odnose, a pogotovo one koje se puštaju u promet da bi se nekog povrijedilo ili ozloglasilo: to čine uistinu zli ljudi isključivo zbog svog zluradog zadovoljstva.
A najbolje?
- Dobre laži spašavaju živote i duševni mir ljudi, milosrdne laži bude nadu i pružaju utjehu, povećavaju našu snagu da se nosimo s tegobama, problemima i teškoćama, sprečavaju širenje straha i panike, te općenito pomažu ljudima da se bolje osjećaju. Pogledajte samo situaciju s koronavirusom: bi li imalo smisla govoriti da će nam biti grozno, da će pandemija trajati godinama, da će stotitne tisuća ljudi umrijeti, jer ćemo morati dugo čekati na učinkovita cjepiva..., što se sve moglo pretpostaviti. Što bismo time dobili? Samo hrpu uspaničenih i prestrašenih ljudi, čije reakcije ne možemo predvidjeti. Zato je generalni narativ o tome da peremo ruke, držimo razmak, izbjegavamo druženja... bio dobar. Govorili su nam što možemo učiniti, većina je to radila i zbog toga se bolje osjećala. Ako ljudima ne možemo pomoći ili ih potaknuti da si sami pomognu, treba ih ostaviti da žive u laži.
Zašto ste kao ilustratoricu angažirali nećakinju?
- Jer je fenomenalna u svom poslu, nema tu pogodovanja po rođačkoj liniji. Tatjana je sjajna osoba, koja od početka osamdesetih živi u Americi, trenutačno u trećem braku s ukupno troje djece, sad odraslih ljudi. Njezina priča je nevjerojatna, jer joj je svaki idući muž pet puta bolji od prethodnog, što se ne događa baš često. Put obično vodi prema sve gorima.
Što je Vaša iduća tema?
- Intenzivno razmišljam o tome da iduću knjigu posvetim jalu i jamranju, drugim riječima zavisti i jadikovanju, što su isto tako vrlo važne odrednice naše hrvatske svakodnevice. Ako u razgovoru bar malo ne jamrate, zapravo vrijeđate svog sugovornicu ili sugovornika, koji to od vas očekuju. Zapravo je riječ o groznim osobinama, jer nikome neće biti ništa bolje ako drugi nemaju ili ne budu imali i ako samo pasivno kukamo umjesto da stvari, tj. život, uzmemo u svoje ruke.
Kako se nosite s izazovima treće životne dobi?
- Ne morate ništa uljepšavati, nazovite to starošću, što i jest. Svaki put se doduše užasnem kad izgovorim koliko mi je godina, ali se zapravo osjećam bolje nego kad sam bila u šezdestoj. Niš me ne boli, niš mi ne smeta, ne fali mi novaca, baš sam dobro jer su se suvišna životna opterećenja i mladenački kompleksi putem potpuno izgubili, a pisanje knjiga me baš zabavlja. Ako starite prirodno i relativno ste zdravi, ako se ne borite i ne jamrate zbog neminovnih tjelesnih posljedica, onda i u starosti možete uživati.
Kako provodite dane?
- Sa svojom mačkom se prošećem od jednog do drugog balkona, svaki dan me posjeti brat, pet godina stariji od mene, koji se k meni prošeta s Nove Vesi. Usput mi kupi sve što trebam, pa me u sat vremena informira o političkim i društvenim novostima, tako da ne moram gledati televiziju i slušati radijske vijesti. Osim toga puno čitam, razmišljam, istražujem, bilježim... Proces pisanja jedne knjige godišnje zahtijeva 11 mjeseci pripreme. Zapravo vrlo malo i rijetko izlazim, pogotovo otkako sam prije preklani odustala od auta.
Zašto?
- Ne treba mi, ionako nikam ne idem, a bolje je stati na vrijeme, prije nego napravim neku glupost za volanom... U blaženoj sam dobi kad više ništa ne moram, čak niti izmišljati i lagati.
A kako prebrodite svoje loše faze?
- Najbolji antidepresiv mi je šišanje. Šišam se sama golim žiletom, što je blagotvorno jer iziskuje maksimalnu koncentraciju. Odmak od problema je, naime, prvi korak da se skockate i ponovno dođete k sebi. Uz to si i sama šivam i heklam, zato ne patim od depresije u staračkoj dobi.
Zašto se sami šišate?
- Imala sam malu plaću asistentice na faksu, pa sam dugu kosu odrezala i počela se sama šišati da ne trošim na frizere. Zato sam si počela i sama krojiti i šivati, te heklati - ne pamtim kad sam si zadnji put išta od odjeće kupila u trgovini. Poruka je jasna: u svakoj, pa i najtežoj situaciji čovjek mora nastojati samome sebi pomoći, i to ne samo mišljenjem, nego i djelima. Zato od malih nogu treba poticati različite vrste znanja. Što više čovjek zna, to je bogatiji, a svaki trud je po sebi radost.
Što još pomaže?
- Dobrohotna otvorenost duha. Od svakog možete nešto naučiti, što vas može zaintrigirati, obogatiti vam i olakšati život.