Cvijeće, geometrijski motivi i čipka “ugravirani” na krhkim ljuskama jaja rezultat su višesatnog, a katkad i višednevnog filigranskog rada Ljiljane Matejčić (60), koja je svoj hobi pretvorila u umjetnost. Po struci je odgojiteljica, a ideju o rezbarenju jaja dobila je upravo u vrtiću.
- Počela sam prije 28 godina, dok sam s djecom radila kolaž koristeći listove iz stranih magazina, a u jednom od njih sam naišla na tekst o rezbarenju jaja. Ne sjećam se imena časopisa, ali još ga čuvam negdje na tavanu obiteljske kuće u Samoboru - kaže Ljiljana, koja je nedugo poslije u Grazu kupila svoj prvi stroj za graviranje stakla s čeličnim svrdlima.
- U početku su mi jaja pucala i trebalo mi je godinu dana da uhvatim “grif”. Poslije sam kupila drugi stroj za graviranje raznih materijala, a prije četiri godine nabavila sam zračne bušilice namijenjene baš rezbarenju ljuske jaja. Uz komplet zubarskih dijamantskih svrdla i brzinu veću od 300.000 okretaja u minuti, usavršila sam taj proces - objašnjava Ljiljana Matejčić, kojoj treba 20-ak minuta da bi jaje očistila i ispuhala, a nakon što se ljuska osuši, može početi rezbarenje. Sve zajedno s lakiranjem traje desetak sati. Velik je to izazov, kaže, a svako jaje ona doživljava kao hod po rubu upravo zbog njihove lomljivosti.
Godišnje izradi oko pedeset jaja, a najvažnije je znati ih držati, proučiti strukturu i krenuti od sitnih dijelova. Nerado i rijetko ih prodaje, uglavnom ih daruje prijateljima.
- Radim na terasama obiteljskih kuća u Samoboru i Crikvenici, od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni, jer se diže tako velika prašina da je teško raditi u zatvorenom prostoru. Po potrebi koristim i stolno povećalo s lampom, a naočale su mi već godinama neizostavne - govori majstorica graviranja, koja je tijekom godina naučila razlikovati strukturu ljuske jaja raznih ptica.
- Nojeva su ogromna, od emua zelena, paunova su blago ružičasta i imaju divan oblik suze i zanimljivu strukturu, riječni galeb nosi plavkasta jaja, a prepelice šarena. Meni su najdraža gusja koja su tijekom godine na tržištu vrlo kratko pa ih nabavljam preko uhodanih prijateljskih lanaca - nastavlja Ljiljana, koja svoja jaja drži u garaži, na tavanu, dnevnoj sobi, u vazama umjesto cvijeća...
Iako je već imala pet samostalnih izložbi, a jedna od njih u crikveničkoj Gradskoj galeriji otvorena je do 10. travnja, najdraža joj je ona koju je prije osam godina darovala svom rodnom gradu i nazvala je “Sebi za dušu, drugima za radost”.
- Od prvog mi je dana najveća želja bila predstaviti svoj rad u Samoboru i najsretnija sam što sam u tome uspjela - kaže Ljiljana, čiji su suprug Aljoša te sinovi Saša, Andrej i Filip u jednom periodu života svako jutro doručkovali - jaja.
- Učila sam na kokošjim jajima, bilo ih je toliko da su svaki dan jeli kajganu. Klinci su tražili jaja na oko, a kako je nemoguće ispuhati žumanjak u komadu, uvjeravala sam ih da je kajgana zdravija. Mislim da su im jaja prisjela - smije se Ljiljana, inače članica World Egg Artist Association, svjetske udruge umjetnika na jajima, u čiji Cyber Museum je uvršteno i desetak njenih radova.
Najteže joj je kad joj jaje pukne, a ni nakon gotovo trideset godina rada ne može predvidjeti kad će se krhka ljuska slomiti u njenim rukama.
- Jednom sam trebala napraviti jaje za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića, koji je dolazio na Salamijadu u Samobor. Cijeli sam dan gravirala peruniku s notnim crtovljem i notama u obliku srca i rezbarila čipku da bi mi se na kraju dana jaje slomilo. Suspregnula sam ljutnju i tugu te preko noći napravila novo. Predsjedniku se jaje jako svidjelo, no u njegovom uredu nisu vjerovali da sam ga izradila ja nego da je stiglo iz Kine! To me baš naljutilo - kaže Ljiljana, kojoj je rezbarenje jaja palo u drugi plan otkako je postala baka. Svu njenu pažnju sada krade sedamnaestomjesečna unuka Olivija, kojoj će kad odraste sigurno otkriti tajne rezbarenja.
