Prvakinja drame zagrebačkog HNK, rođena prije 46 godina u Sarajevu, uoči nastupa na Danima satire s predstavom "Revizor" priznaje da je komedija teža od drame, često razmišlja, ali nikako da se odluči za tetovažu, a posljednji novčić bi potrošila na druženje s dragim ljudima
Je li lakše glumiti u drami ili satiri poput "Revizora"?
Ako vam drama ide, ako ste emotivna osoba koja može to iznijeti, onda je to lako. Kod komedije je drugačije. Čak i kada vam ona ide, zahtjeva puno više virtuoznosti, inteligencije i vještine. Komediju je uvijek teže igrati.
Što biste prvo napravili da ste, kao u predstavi, i u stvarnom životu supruga upravitelja grada?
Probala bih utjecati da mama ili tata uvijek mogu biti uz dijete u bolnici. Također, olakšala bih proces posvajanja djece.
Čega se najradije sjećate iz djetinjstva u Sarajevu?
Slobode i radosti.
Po kome ste dobili ime?
Ocu Emiru se svidjelo ime Daria, koje je imala jedna naša susjeda u Sarajevu, pa je odlučio da ću se i ja tako zvati.
Što su vas roditelji najvažnije naučili?
Da ništa nije nemoguće.
Kako su reagirali kada ste odlučili da želite biti glumica?
Od malena sam govorila da ću biti glumica, stalno sam nastupala i plesala, tako da je to u našoj kući uvijek bila gotova stvar. Roditelji su mi u svakom trenutku davali golemu podršku.
Na što ste potrošili prvi honorar?
Prvi honorari su bili toliko mali da sam ih trošila na život, hranu i stanarinu, a prvi veći honorar sam uložila u renovaciju stana u kojem sam tada živjela.
Imate li neki ritual prije izlaska na pozornicu?
Pokušavam se ponašati kao da nema predstave. Pričam s drugima, šećem, družim se... Ne volim od toga raditi poseban trenutak jer tek tada postanem nervozna.
Što ste pomislili dok ste išli po crvenom tepihu na premijeru svojeg filma "Vizija leptira" na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu?
Na crvenim tepisima sam uglavnom opterećena hoću li se dobro namjestiti i kako ću izgledati. Tako je bilo i ovaj put. S tim da je ovaj put razinu stresa podignuo i prosvjed u kojem smo se pridružili ukrajinskim kolegama, pa sam dodatno razmišljala kako trebam stati na pravo mjesto i reagirati u pravom trenutku.
Koji ste film najviše puta pogledali?
Prva dva dijela Coppolinog "Kuma". Od novijih filmova, to je svakako "U dobru i zlu" s Bradleyjom Cooperom i Jennifer Lawrence.
Kada ste posljednji put plakali?
Jučer.
Sjećate li se prvog poljupca?
Kako se ne bih sjećala? Bilo je to u mojoj ulici u Sarajevu.
Kakvi ste kada se zaljubite?
Kad se zaljubim onda sam - luda.
A razbjesnite?
Isto luda. Ali, prava zvijer, furija...
Čime vas je osvojio suprug Emil?
Svojom sabranošću i mirnoćom.
Čega se najviše sjećate s vašeg vjenčanja?
Trbuha do zuba. Nemogućnosti da sjedim. Samo sam htjela otići doma i nastaviti biti nasukani kit.
Što ste sve spremni žrtvovati zbog ljubavi?
Više manje - sve.
Jeste li stroga mama?
Nisam stroga. Dosta sam popustljiva i previše zaštitnička. Ne baš dobar recept.
Mislite li da će sinovi Mak, Fran i Tin nastaviti vašim glumačkim stopama?
Tin je baš jučer imao oproštajnu predstavu u vrtiću te je rekao da bi htio biti nogometaš ili glumac. Vidjet ćemo. Sva trojica već 6-7 godina idu u dramsku skupinu kod mene u "Četiri sobe", ali zapravo nikada ne znate tko će tu strast iz djetinjstva zadržati i nakon što odraste.
Što vas je ponukalo da pokrenete Kreativni laboratorij za djecu i mlade "Četiri sobe"?
Vjerujem da u životu ništa nije slučajno. Iako izgleda da biramo, važne stvari u životu zapravo nas čekaju, samo treba prepoznati trenutak i uskočiti u njih. Tako je bilo i sa "Četiri sobe". Istinski volim raditi s djecom, a za vrijeme prvog porodiljnog sve se složilo i ukazala se prilika da pokrenem nešto svoje.
Koliko je velik vaš ormar s odjećom?
Stalno se rješavam odjeće i pokušavam da sve stane u taj jedan ne pretjerano veliki ormar. Želim da u njemu bude samo ona odjeća koju doista i nosim.
Što nikada ne biste odjenuli?
Nema toga što ne bih odjenula. Zapravo, čini mi se da sam u životu i odjenula sve što sam mogla.
Imate li tetovaže?
Nemam, iako stalno razmišljam da nešto nacrtam. Problem je u tome što još uvijek nisam smislila što bi to bilo, a i zbog posla bi mi bilo nepraktično.
Na što biste potrošili posljednji novčić?
Na druženje s dragim ljudima.
S kim biste voljeli zapjevati u duetu?
Mislim da nitko ne bi volio zapjevati sa mnom.
Kakav bi bio naslov vaše autobiografije?
Šuškica đumbus. Tako me zove suprug.
Aktualno pitanje: Veselite li se najavi da će radnici umjesto do 65. uskoro na poslu moći biti do 68. godine života?
Za neka zanimanja je to jako dobro. Zašto bi kvalitetni liječnik s golemim znanjem i iskustvom morao ići u mirovinu sa 65 godina? Isto je i umjetnosti i u drugim zanimanjima gdje ljudi žele raditi dulje.