Neplodnost, roditeljstvo u četrdesetima, strahovi kroz koje prolaze žene tijekom postupka pomognute oplodnje, pritisak sredine, ali i ozbiljan test za partnere, teme su drame “64” istaknute hrvatske dramatičarke Tene Štivičić (44) koja trenutačno igra u zagrebačkom HNK.
Iako mnoge zanima značenje broja 64, autorica ne želi otkriti zašto je tako nazvala svoju priču i kaže da će možda na taj način potaknuti i kritičare da čuvaju tajnu. Motivirana i vlastitim iskustvom izvantjelesne oplodnje, koje je rezultiralo rođenjem danas petogodišnje kćerkice Anje, u svome tekstu pokušava razbiti predrasude o ljudima koji žele imati dijete u zrelim godinama, puštajući svakoga da odlučuje o svome životu, ali i snosi posljedice za njega.
Osim o iskustvu majčinstva, u razgovoru za Gloriju dotakla se prošlogodišnjeg preseljenja iz Londona u Glasgow, odnosa sa suprugom, škotskim glumcem Douglasom Henshallom, tijekom lockdowna te stvaralačke produktivnosti u pandemiji.
Sve više parova bori se s neplodnošću, ali ljudi i dalje o tome nerado govore. Vaš dramski tekst “64” upravo se bavi tom problematikom kroz prizmu bračnog para u 40-ima. Kako ste došli na ideju da vam ta tema bude okosnica priče?
- Upravo zato što to više nije rijetkost, što statistike govore da je svaki šesti par pogođen nekom vrstom prepreke u toj sferi, to je i iskustvo koje prolaze mnogi istospolni parovi i mnoge žene bez partnera, a što je, u mnogim zemljama, zakonski omogućeno. Osim što se bavi procesom pomognute oplodnje, koji je sam po sebi zanimljiv i informativan čak i ako nas se ne tiče direktno, drama dotiče i niz drugih preokupacija koje IVF unosi u naše živote - koliko je potreba za djecom iskonska, a koliko društveno uvjetovana, što je naš identitet ako jednom ne postanemo roditelji, imamo li povjerenja u klasičnu obiteljsku jedinicu s obzirom na to da rijetki od nas imaju idilične modele tijekom odrastanja...
Je li vaše osobno iskustvo utjecalo na temu vaše drame?
- Jest. Pretvaranje životnih iskustava u dramski materijal i uopće promatranje života kroz prizmu dramskih zadatosti nekako je postao moj način svakodnevnog življenja. Ako su situacije dramatične, odmah gledam kako da ih iskoristim za dramu. Ako su prozaične i monotone, razmišljam što bi se sad moglo dogoditi kad bi ovo bila drama. “64” je amalgam nekih mojih iskustava i priča mojih prijatelja i znanaca s kojima sam, tijekom godina, razmjenjivala dojmove. Bilo mi je bitno i da ispričam jednu afirmativnu priču u kojoj ima i humora i ironije i koja ženu na hormonskoj terapiji ne prikazuje kao “luđakinju”, što je česti klišej.
Kakva su bila vaša iskustva s IVF-om?
- Moje iskustvo je uglavnom pozitivno. Ne mogu reći da je bilo lako, bilo je i razočaranja, prvi krug nije uspio, osim toga morala sam prevladati veliki strah od igle, ali mislim da sam ušla s pozitivnim stavom, bila sam još relativno mlada (unutar okvira pomognute oplodnje, drugim riječima, moji liječnici me nisu smatrali osobitim izazovom) i nekako sam to shvatila kao mogućnost da preuzmem određenu količinu kontrole nad nepouzdanom biologijom.
Mnoge žene nakon embriotransfera spominju agoniju dvotjednog čekanja do testa trudnoće. Jeste li proživljavali isti strah?
- To je onih dva tjedna koje većina žena ni ne primijeti, jer ni ne znaju da su trudne. Posebno je zahtjevno to što je jedini konkretan savjet da se probaš opustiti i ne misliti na to. Ni jedno ni drugo nije moguće. Sjećam se da sam odbila poziv na kazališni festival u Opatiji, na koji sam željela ići, jer sam se bojala unositi bilo kakav nemir i dovoditi se u nepoznate okolnosti. Sad mi se čini da sam trebala ići i očekivati rezultate šetajući uz lungo mare. Kad izađeš iz tog vrtloga, sve se to čini pomalo smiješnim, pretjeranim i opsesivnim. Svakako taj put ne bi bio opasan, ali mislim da je ključno samo to da se ponašamo tako da, ako transfer ne uspije, nemamo povoda za to da krivimo sebe. Umjesto toga kupila sam karte za koncert Joshue Bella u Barbicanu na dan testa. Računala sam da će, ako test bude pozitivan, to biti lijepo slavlje, a ako bude negativan, utjeha. Test je bio pozitivan, pisalo je 2-3, što se odnosilo na tjedne. Moj uzbuđeni muž pitao je što znači dva do tri, ja sam rekla dva do tri embrija su se primila, šala od koje se do danas nije sasvim oporavio.
Koliko je žena u cijelom procesu pomognute oplodnje, ustvari, sama, unatoč podršci partnera. Ženski lik u vašoj drami smatra da na nju pada najveći teret - od pregleda, injekcija, postupka vađenja jajnih stanica...
- Nema nikakve sumnje da je najveći teret na ženi. Njeno tijelo je pod lupom, ona prođe toliko čeprkanja po svojoj unutrašnjosti da gotovo postane imuna na preglede vaginalnom sondom. Ona prima injekcije, ona trpi utjecaj hormona koji na neke žene djeluje intenzivno. Pritom, većina žena radi sve to uz sve druge zahtjeve svakodnevnog života, poslove, karijere, neke uz već postojeću malu djecu. Sigurno je da podrška partnera igra veliku ulogu. Lakše je podnijeti proces, a možda i postići uspjeh ako osjećaš da nisi sama, da te netko razumije, da te netko voli bez obzira na rezultat, da ima strpljenja i razumijevanja prema raznoraznim stanjima u koja možeš zapasti. Nas je proces IVF-a zbližio i nekako ojačao. Međutim, znam i parove koji su se tijekom tog procesa rastali. Treba reći i da mnoge singl žene prolaze IVF bez podrške partnera, što je zasigurno vrlo zahtjevno, ali svjedoči o tome koliko su žene izdržljive i jake.
Danas ste majka petogodišnje kćeri. Kako je biti majkom u četrdesetima?
- Fizički je to sigurno mnogo teže nego u ranijoj dobi. Zlo mi je od toga koliko sam puta kćeri rekla - ne mogu, bole me leđa. Ali kad sam bila mlađa, nisam osjećala želju za majčinstvom, osjećala sam želju za nekim drugim stvarima koje sam i ostvarila i koje su mi pružile mnogo zadovoljstva, mnogo samopouzdanja i jedan prilično čvrst osjećaj realiziranosti za koji mi se čini da pridonosi dobrom roditeljstvu.
Iako društvo često odluku o neimanju djece naziva sebičnim činom, ne mislite li da je i odluka o roditeljstvu također stvar sebičnosti?
- Sebičnost, čini mi se, podrazumijeva to da nekoga zakidaš, izrabljuješ ga ili mu nanosiš štetu. Ne znam koga zakidamo odlukom da nemamo djecu. Nismo dužni imati djecu, a svojim tijelom valjda možemo raspolagati kako želimo. Dakle, to mi je vrlo sporan stav. Ne znam je li sebično imati djecu, ali se sigurno mnogo djece rađa jer su informacije o seksualnosti, kontracepciji i reproduktivnim pravima oskudne, nedostupne ili namjerno iskrivljene. Zato mislim da je seksualni odgoj u školama jako bitan, kao i to da se kulturološki i zakonski inzistira na neprikosnovenosti prava na izbor.
Koliko nas pritisak sredine može natjerati na to da donesemo odluku za koju nismo sigurni da je ispravna?
- Ja baš ne mogu reći da sam mnogo stvari sam zbog tog instinkta i otišla u jednu veliku, internacionalnu, multikulturalnu sredinu koja je na mnogo načina surova, ali je svakako lakše živjeti neopterećeno očekivanjima zajednice. Svi stvorimo neku vrstu zajednice i mišljenje te zajednice nam je važno. Izložiti se osudi društva je uvijek teško. Zato mislim da je bitno da se što više govori o različitostima, o različitim životnim izborima, odlukama, obiteljskim zajednicama, singl statusu i svim oblicima življenja koji odudaraju od tradicionalnih, heteronormativnih.
Osim teme o izvantjelesnoj oplodnji, vaša drama se bavi i odnosom glavnih protagonista. Vaši likovi se uslijed pritisaka IVF-a udaljuju jedno od drugoga i traže utjehu na neadekvatnim mjestima. Zanemarujemo li nesvjesno svoje partnere?
- Točno. Drama je zapravo o ljubavnom, partnerskom odnosu. Mislim da je danas u suvremenom svijetu, takvom kakav je, s prilično crnim prognozama, legitimno pitanje za svaki par - hoćemo li uopće imati djecu. No, bavimo se i time kako izgleda vjernost u našim životima koje napola provodimo online i, uopće, možemo li jedno drugom zadovoljiti sve potrebe i očekivanja, što sve jedna veza može podnijeti, od čega se može oporaviti. Klasično zanemarivanje partnera nije osobito zanimljivo, ni dramski, a ni filozofski. Zanimljivo je kad oba partnera misle da se trude, ali je pritisak ideje o sretnom, uspješnom odnosu koji funkcionira na emotivnom, seksualnom, prijateljskom, materijalnom i reproduktivnom planu prevelik.
Imate iskustvo života u različitim sredinama. Jeste li se ikada osjećali kao autsajder?
- Uvijek. I u Zagrebu, i u Londonu, i u Glasgowu. Najlakše je vjerojatno u Londonu, tamo su gotovo svi autsajderi.
Lani ste se iz Londona preselili u Glasgow. Je li vam život mirniji?
- Život u Glasgowu je neusporedivo mirniji, sporiji i manje stresan. Glasgow je otvoren grad, ljudi su srdačni i duhoviti i u njemu je jako ugodno živjeti. To ne znači da čežnja za Londonom i dalje ne tinja.
Koliko često dolazite u Zagreb, dolazite li s obitelji?
- Od lockdowna sam bila samo dvaput, što je mnogo rjeđe nego prije. Dotad sam dolazila kad god bi se pružila prilika, pogotovo otkako imam kćer jer su baka i deda ovdje, ona im je jedina unuka i jedni drugima svakodnevno nedostaju. I moj muž voli Zagreb, iako mu jezična barijera onemogućava da uživa u njegovu punom sjaju. Naprimjer, zaobilaze ga vicevi o škrtim Škotima i mnogi drugi stereotipi na koje smo ponosni.
Kakav je odnos vaše kćeri prema Zagrebu? Govori li hrvatski?
- Anja obožava Zagreb. Osim bake, dede i moje tete, koja joj je kao druga baka, ima ovdje dvi- je sestrične slične dobi i nekoliko prijateljica s kojima već ima odnos koji joj znači. Ponosna sam na to da dobro govori hrvatski jer je to mnogo teže postići nego što sam mislila. Uronjenost u jezik u svakodnevnom okruženju je toliko jaka i dominantna da se na drugom jeziku mora jako požrtvovno raditi. Zapravo mi je lockdown u tom smislu pogodovao zbog količine vremena koje smo provele zajedno. Sad govori jako dobro, s neodoljivim naglaskom i preslatkim greškama i vlastitim kovanicama.
Je li lockdown utjecao na dinamiku odnosa između vas i supruga?
- Mi oduvijek imamo nestandardnu dinamiku. Ja radim od kuće, a on je, između snimanja, ponekad duga razdoblja neprekidno kod kuće, a ponekad smo i po nekoliko mjeseci razdvojeni pa smo navikli na totalne promjene dinamike. Međutim, sretna okolnost s preseljenjem u Škotsku bila je u tome što smo dobili neusporedivo više životnog prostora nego u Londonu, što nam je olakšalo boravak u kući.
Jeste li u pandemiji bili produktivni i koji su vam nadolazeći projekti?
- U onim fazama kad smo bili u potpunom lockdownu, a takvih je u Velikoj Britaniji bilo nekoliko, dakle dok nisu radili vrtići i na snazi je bila zabrana međusobnog posjećivanja, nisam bila produktivna. Bila sam neprekidno upregnuta u brigu o djetetu i kućanske poslove i shvatila sam da svakako nisam stvorena za domaćicu. Međutim, u onim fazama kad su vrtići radili, kad sam znala da Anja živi ono što smatra normalnim životom i kad sam jedan dio dana mogla posvetiti čitanju i pisanju, bila sam vrlo produktivna i nekako smirena i fokusirana. Zapravo me začudilo koliko mi malo nedostaje društveni život i koliko me mali obiteljski život zadovoljava.
Čitajte i: Debi Arije Rizvić u HNK: Uskoro premijera intrigantne predstave '64'